Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/06 (MIrjana Rutešić)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zamjena nekretnina
  • Nekretnina
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1656/06

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1656/06, rješavajući apelaciju Mirjane Rutešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Rutešić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1812/05 od 6.

marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 317/01 od 21. marta 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirjana Rutešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1812/05 od 6. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-317/01 od 21. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Mirzete Beganović (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. septembra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su 28. i 29. septembra 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju, a tužena nije jer je nepoznata na adresi navedenoj u osporenim presudama.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 6. jula 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica i njezin suprug su s tuženom zaključili ugovor o zamjeni nekretnina u Sarajevu 31. augusta 1996. godine kojim su tuženoj u zamjenu za njezinu kuću u Priboju, u Republici Srbiji, ulica Refika Kočivica broj 14, površine 56 m² upisana u posjedovnom listu broj 382 K.O. Čitluk, dali porodičnu stambenu zgradu koja se nalazi u Sarajevu u ulici Oteška bb, sagrađena na K.Č. broj 38/3, upisana u z.k. uložak broj 3958 K.O. Butmir Gornji, što odgovara K.Č. broj 1487/22 K.O. Dogladi (katastarsko stanje).

7. Općinski sud je rješavajući o apelanticinoj tužbi protiv tužene zbog raskida ugovora o zamjeni nekretnina donio Presudu broj P-317/01 od 21. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1812/05 od 6. marta 2006. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem spornog ugovora o zamjeni nekretnina, te je tužena obavezana predati apelantici u posjed porodičnu stambenu zgradu koja se nalazi u Sarajevu u ulici Oteška bb, uz istovremenu apelanticinu obavezu da tuženoj preda kuću u Priboju.

8. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je uvidom u ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: ugovor) utvrđeno da je on zaključen 31. augusta 1996. godine u advokatskoj kancelariji Azema Mehonića, da je u članu 1. ugovora navedeno da su se ugovarači dogovorili o predmetu zamjene, te da su nekretnine obišli i poslije dužeg pregovaranja i razmišljanja bez ikakve prinude, prevare ili pak zablude zaključili predmetni ugovor. Nesporno je, kako obrazlaže taj sud, da su stranke prethodno razgledale nekretnine koje su predmet zamjene, da je apelanticina kuća u momentu zaključenja ugovora bila devastirana, oštećena i neuvjetna za stanovanje usljed ratnih dejstava. Sud je nadalje utvrdio da je nesporno da su stranke ušle u posjed zamijenjenih nekretnina i to nakon zaključenog ugovora. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je apelantica u momentu zaključenja ugovora s tuženom imala jasnu sliku i nedvosmisleno izraženu volju da zamijeni nekretnine s tuženom, te je pred sudom učinila nespornim da tužena na nju nije vršila prinudu niti ucjenu da zaključi ugovor. Stoga je prema ocjeni Općinskog suda, apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan s obzirom da je ugovor o zamjeni zaključen u skladu s članom 552. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da se ugovorom o zamjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču predati mu stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno vlasništva. Nadalje, ne postoji niti jedan razlog koji bi ukazivao na ništavost zaključenog ugovora. Pored toga, utvrđeno je da je od momenta zaključenja ugovora pa do momenta podnošenja tužbe prošlo više od četiri godine, da je za to vrijeme tužena u dobroj vjeri preduzela radove na sanaciji i adaptaciji zamijenjene nekretnine, a u koju je prema nalazu vještaka uložila 135.401,28 KM.

9. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, nalazeći da je ona pravilna i zakonita, da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su apelantica i njezin suprug u momentu zaključenja ugovora imali jasnu i nedvosmisleno izraženu volju da nekretnine zamijene s tuženom. U konkretnom slučaju apelantica i njezin suprug, kako obrazlaže Kantonalni sud, nisu bili prisiljeni usljed stanja nužde, teškog materijalnog stanja ili drugih razloga zaključiti ugovor, već su to učinili slobodno, svojom voljom i bez pritiska.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Obje presude prema apelanticinom mišljenju ukazuju na grubo kršenje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer su oba suda očigledno pogrešno protumačili i primijenili materijalno pravo, zloupotrijebili pozitivne pravne odredbe, te proizvoljno i diskriminacijski primijenili zakon. To se ogleda u činjenici što su redovni sudovi pogrešno protumačili i cijenili ugovor o zamjeni koji su apelanti zaključili prije spornog ugovora s Dževadom Turkušićem 31. marta 1992. godine, iako navedeni ugovor nije bio predmet tužbenog zahtjeva, a koji je raskinut nakon završetka rata sudskom nagodbom. Pored navedenog, apelantica ističe da je Općinski sud neopravdano pet godina odugovlačio postupak kojeg je okončao osporenom presudom.

b) Odgovor na apelaciju

11. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana, jer u drugostepenom postupku nije došlo do povrede prava koje je apelantica navela u svojoj apelaciji. Taj sud je istakao da je presuda Kantonalnog suda kojom je potvrđena presuda Općinskog suda, a kojom se odbija apelanticin tužbeni zahtjev, donesena uz primjenu pozitivnih zakonskih propisa i međunarodnih pravnih akata, a što proizlazi iz obrazloženja osporene presude.

12. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je postupak vođen prema odredbama Zakona o parničnom postupku, te da u toku trajanja sudskog postupka niti jednom radnjom suda apelantica nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu, niti je diskriminirana. U prilog tim navodima ističe činjenicu da je apelantica tužbu podnijela 9. februara 2001. godine bez i jednog pismenog dokaza na koji se u tužbi pozvala, te ih je tek nakon poziva suda dostavila 22. oktobra 2001. godine kada je i otvoreno ročište. Posebno, prema ocjeni tog suda, ne stoje navodi da je sud pet godina neopravdano odugovlačio postupak, jer su dokazi dostavljeni tek 22. oktobra 2001. godine, a ročišta su odgađana na apelanticin zahtjev 8. maja 2001. godine, 22. novembra 2001. godine, 24. januara 2002. godine, 21. marta 2002. godine, 26. juna 2003. godine, kada je predložila odlaganje ročišta za šest mjeseci s obzirom da će se nalaziti u Americi. Navedeno je da su se ročišta vodila kada su postojale procesne pretpostavke za vođenje spora, a do odgađanja je dolazilo ili na prijedlog parničnih stranaka ili kada nisu postojale procesne pretpostavke za vođenje spora. Apelantica i tužena su pred tim sudom bile u jednakom položaju, data im je mogućnost iznijeti pred sud sve dokaze i prijedloge, iz čega proizlazi da im ni u kojem slučaju nije bio uskraćen pristup sudu. Na kraju je sud naveo da su svi izvedeni dokazi pravilno ocijenjeni i donesena je presuda na osnovu zakona uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 ) relevantne odredbe glase: «Član 141. st. 1. i 2.

Zelenaški ugovor (1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.

(2) Na zelenaški ugovor shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelimičnoj ništavosti ugovora.

Član 552.

Razmjena (1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva.

(2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

Član 553.

Iz ugovora o razmjeni nastaju za svakog ugovarača obaveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca.»

14. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 95. stav 2.

Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Naročito trebaju sadržati: oznaku suda, ime, zanimanje i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnosioca.»

15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

«Član 62.

(1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 75.

(4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94.

(2) Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.»

16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

«Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.»

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1812/05 od 6. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica ističe da joj je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao element ovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

22. Predmetni postupak se odnosi na raskid ugovora o zamjeni nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno primijenili materijalno pravo, član 552. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) umjesto Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, konkretno član 13. navedenog zakona, kao i ostale važeće propise koji se odnose na povrat napuštene imovine, kupoprodaju i zamjenu nekretnina u periodu od 1991. godine do 1998. godine, u tzv. «ništavom periodu». Pored toga, apelantica smatra da je navedeni ugovor zelenaški, jer se radi o očiglednoj nesrazmjeri zamijenjenih nekretnina.

24. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove prema kojima «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud pored toga nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

25. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda naveli potpune, jasne i logične razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude, dakle relevantne odredbe ZOO-a, a ne Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Naime, redovni sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili da je ugovor zaključen u skladu s članom 552. ZOO-a, jer je nesporno utvrđeno da su apelantica i tužena, kao ugovorne strane, najprije pregledale nekretnine koje su predmet zamjene, a onda ih predale jedna drugoj u posjed i slobodno raspolaganje, bez ičije prisile, prinude ili pritiska. Pored toga, sudovi su utvrdili, što i nije bilo sporno, da apelantica u vrijeme zaključenja ugovora, a ni prije toga (od 1992. godine) nije bila u posjedu nekretnine koju je ugovorom zamijenila za nekretninu tužene, zbog čega prema ocjeni redovnih sudova nije bilo osjećaja straha ili pritiska za zaključenje ugovora. Redovni sudovi su konstatirali da je ugovor zaključen gotovo godinu dana nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i pola godine nakon reintegracije Ilidže u sastav Federacije Bosne i Hercegovine, pa kako je notorna činjenica da su tenzije među stanovništvom na prostoru gdje se nalazi sporna nekretnina znatno opale, a apelantica u prvostepenom postupku nije dokazala da je ona bila u stanju straha, prinude i pritiska, to navedeni Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, u konkretnom slučaju nije mogao ni biti primijenjen.

26. U odnosu na navode apelacije da navedeni ugovor sadrži elemente zelenaškog ugovora, Općinski sud je obrazlažući presudu utvrdio, a Kantonalni sud potvrdio takav stav prvostepenog suda, da su oni neosnovani, jer odredba člana 141. ZOO-a propisuje «da je ništav ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio». Stanje nužde, teškog materijalnog stanja i drugi navedeni razlozi kod apelantice prilikom zaključenja spornog ugovora nisu dokazani u postupku pred redovnim sudovima, već upravo suprotno, zaključenje je učinjeno slobodno, voljom ugovarača i bez pritiska. Također nije dokazana ni očigledna nesrazmjera u vrijednostima nekretnina s obzirom na visok stepen devastiranosti nekretnine u Otesu, koja se nalazila na prvoj borbenoj liniji, u poređenju s nekretninom u Priboju.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno-pravne propise, a drugostepeni potvrdio, ne može smatrati proizvoljnim niti pogrešnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. U osporenim presudama navedeni su svi potrebni razlozi, data jasna, logična i potpuna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

Pravo na suđenje u razumnom roku

28. Apelantica se, u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, žali i na «suđenje u razumnom roku» kao sastavnom dijelu ovog prava. Naime, apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudskog postupka, odnosno nedonošenjem odluke u razumnom roku. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Općinskog suda broj P-317/01 kako bi ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» garantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane.

a) Period koji se uzima u obzir

29. Apelantica je 9. februara 2001. godine zajedno sa suprugom kao drugim tužiocem Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina. Općinski sud je 21. februara 2005. godine donio Presudu broj P-317/01, a Kantonalni sud je 6. marta 2006. godine, postupajući prema apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude donio Presudu broj Gž- 1812/05. Dakle, cio postupak povodom apelanticine tužbe trajao je pet godina i mjesec dana.

b) Složenost predmeta

30. Složenost postupka mora se razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, dakle dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Imajući u vidu da je apelantica u dva navrata precizirala tužbeni zahtjev, da je u postupku bilo neophodno provesti veći broj dokaza, izvršiti njihovu analizu i ocjenu, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.

c) Ponašanje suda

31. Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

32. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni, da su postupali prema prijedlozima stranaka u postupku na što su bili obavezni prema ZPP-u koji se primjenjivao u vrijeme vođenja prvostepenog postupka («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99). Naime, udovoljeno je apelanticinom prijedlogu da se radi dostave dokumentacije i dokaza na okolnosti navoda iz tužbe ročište zakazano za 8. maj 2001. godine odgodi, udovoljeno je zahtjevu da se ročište zakazano za 22. novembar 2001. godine odgodi radi okončanja ostavinskog postupka iza drugog tužioca - apelanticinog supruga, udovoljeno je zahtjevu da se ročište zakazano za 21. mart 2002. godine odgodi na duži vremenski period zbog apelanticinog boravka u Americi, kao i da se ročište zakazano za 1. decembar 2003. godine, zbog stupanja na snagu novog ZPP-a, odgodi radi pripreme i pribavljanja dokaza. Nakon stupanja na snagu novog ZPP-a, Općinski sud je zakazao ročišta 1. i 29. decembra 2003. godine, 12. aprila, 8. juna, 9. septembra i 29. novembra 2004. godine, te 19. januara i 21. februara 2005. godine. Ročište od 29. decembra 2003. godine je opozvano, jer je podneskom koji nije bio uručen apelantici postavljen protivtužbeni zahtjev. Ročište od 12. aprila 2004. godine je odgođeno jer apelanticin punomoćnik nije uredno primio poziv za raspravu, ročište od 10. juna 2004. godine odgođeno je, uz apelanticinu saglasnost, na prijedlog punomoćnika tužene zbog prisustva na seminaru u tom periodu. Zatim je 9. septembra 2004. godine održano pripremno ročište, izvršena koncentracija dokaza i prihvaćeno provođenje dokaza vještačenjem vještaka geometra uz uviđaj na licu mjesta u prisutnosti suda, pa nakon što je vještak u roku od 25 dana dostavio svoj pismeni nalaz i mišljenje, za 19. januar 2005. godine je zakazana glavna rasprava koja je na apelanticin prijedlog nastavljena 21. februara 2005. godine kada je i zaključena. Sud je dakle nakon održavanja jednog pripremnog ročišta koje je odgađano samo zbog procesnih smetnji ili na apelanticin prijedlog i jednog ročišta za glavnu raspravu, meritornu odluku donio 21. marta 2005. godine. Kantonalni sud je u roku od osam mjeseci od dana dostavljanja spisa s Općinskog suda, donio svoju odluku o žalbi.

33. To što apelantica u periodu od pet godina nije mogla doći do konačne odluke prema ocjeni ovog suda ne znači da sudovi nisu bili aktivni, nego su upravo suprotno, nakon otklanjanja nedostataka koji se tiču formalnih uvjeta tužbe (potpisa, preciziranja tužbenog zahtjeva i sl.) radili vrlo intenzivno i nakon stupanja na snagu novog ZPP-a, u novembru 2003. godine, nakon održavanja pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu donijeli meritorne odluke.

d) Ponašanje apelantice

34. Ustavni sud zapaža da je u periodu od podnošenja tužbe 9. februara 2001. godine do donošenja presude 21. marta 2005. godine Općinski sud, nakon što je pozvao drugog tužioca da tužbu potpiše i otkloni formalne nedostatke, zakazao 20 rasprava od kojih apelantica ili njezin punomoćnik nisu pristupili na četiri rasprave zbog čega je sud, na prijedlog punomoćnika tužene, jedan put donio rješenje o mirovanju postupka, dok je za sedam ročišta apelantica tražila odgađanje radi preciziranja tužbenog zahtjeva, dostavljanja dokumentacije na okolnosti navoda iz tužbe, radi okončanja ostavinskog postupka, radi putovanja na duži vremenski period i radi pripremanja i pribavljanja dokaza za pripremno ročište, prema odredbama novog ZPP-a. Preostala ročišta su provedena kad su postojale procesne pretpostavke za provođenje.

35. Slijedom navedenog proizlazi da je apelantica, prema mišljenju Ustavnog suda, sama doprinijela dužini trajanja postupka u kojem se odlučivalo o njezinom zahtjevu, jer iz dokumentacije u spisu proizlazi da su dokazi na okolnosti iz tužbe dostavljeni tek 22. oktobra 2001. godine, te da je apelantica u više navrata tražila odgađanje ročišta, pa je očigledno da su ove procesne smetnje zbog kojih sud nije mogao postupati i za koju odgovornost u najvećoj mjeri snosi apelantica, odredila dužinu trajanja cijelog postupka.

36. Uzevši u obzir prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavnom elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.»

38. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo, a to znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju već u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali da je diskriminirana u vezi s pravom na pravičan postupak.

39. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

40. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantici postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

41. Ustavni sud je već zaključio da u parničnom postupku koji je vođen po apelanticinoj tužbi nije bilo kršenja u pogledu prava na pravičan postupak, a kako apelantica u vezi s navodnom diskriminacijom nije ponudila nikakve argumente i dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije, to ih Ustavni sud ocjenjuje paušalnim.

42. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer su sudovi iznijeli jasne, potpune i logične razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili na apelanticinu štetu. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kao sastavnom dijelu ovog prava, jer odgađanje u postupanju po apelanticinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje «razumnog roka» iz navedenih članova.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović