Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3239/06 (M. H.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3239/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-3239/06, rješavajući apelaciju Mirzeta Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Hasića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1120/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1004/03 od 20. aprila 2005.
godine, i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-269/02 od 29. novembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzet Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pobriježja, opština Sanski Most, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 4. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1120/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1004/03 od 20. aprila 2005. godine, i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-269/02 od 29. novembra 2002. godine.
2. Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), rješavajući po tužbi apelanta protiv «Sarajevo osiguranje» d.d. Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, donio je Presudu, broj P-269/02 od 29. novembra 2002. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta da se tuženi obaveže i nadoknadi mu materijalnu štetu pričinjenu na putničkom motornom vozilu Audi 80, registarskih oznaka 546-T-653, po osnovu autoodgovornosti po polisi osiguranja 0569903 od 6. maja 2002. godine, za štetu koje je prouzrokovalo vozilo Ford Eskort, registarskih oznaka 702-E-855 vlasništvo T.I. u visini od 2.020,70 KM sa zateznom kamatom počev od 14. augusta 2002. godine kao dana nestetnog događaja pa do isplate uz troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu, broj Gž-1004/03 od 20. aprila 2005. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je odlučujući o reviziji donio rješenje, broj Rev-1120/05 od 7. novembra 2006. godine, i reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je «prema odredbi iz člana 364. stav 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98) koji se primijenjuje u smislu člana 456. stav 1. važećeg ZPP-a («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03) propisano da revizija nije dopuštena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi 15.000 KM .U predmetnom slučaju vrijednost spora označena u tužbi je 2.020,70 KM što je ispod propisanog cenzusa za dopuštenost revizije, pa je u tom smislu revizija odbačena kao nedopuštena».
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije konvencije za zaštitu ljudskih prava i ossnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava, iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vidi u činjenici što Vrhovni sud nije obrazložio revizione prigovore u pogledu povrede ljudskih prava, jer je to pravo garantovano Evropskom konvencijom, a ne osporava da u odnosu na označenu visinu spora revizija nije dozvoljena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-1120/05 od 7. novembra 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1004/03 od 20. aprila 2005. godine, donesena povodom žalbe apelanta protiv prvostepene presude.
10. S obzirom na to da je apelant presudu Kantonalnog suda, broj Gž-1004/03 od 20. aprila 2005. godine, primio 10. maja 2005. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 4. decembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović