Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-532/06 (F. A.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Sloboda izražavanja
  • Kleveta
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-532/06

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 532/06, rješavajući apelaciju Fatmira Alispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatmira Alispahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-147/05 od 24. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-160/03 od 11. maja 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fatmir Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 6. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž- 147/05 od 24. novembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-160/03 od 11. maja 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Munira Alibabića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 8. januara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. januara 2007. godine, Kantonalni sud 2.

februara 2007. godine, a tužilac 16. januara 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. jula 2007. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilac je 15. oktobra 2003. godine podnio tužbu protiv apelanta kao autora tekstova objavljenih u dnevnim novinama «Jutarnje novine» (u daljnjem tekstu: «Jutarnje novine»), od 6. septembra 2003. godine i sedmičnom magazinu «Walter» (u daljnjem tekstu: «Walter»), od 16. septembra 2003. godine, zato što je u broju 865 «Jutarnjih novina» od 6. septembra 2003. godine u rubrici «Teme» objavljen članak, čiji je autor apelant, pod naslovom «U pravu je Zlatko Lagumdžija - neko mora završiti u zatvoru, ili on ili pravna država» koji je objavljen na strani 6. i 7, a koji je markirano napisan i na naslovnoj strani s nadnaslovom «Nakon optužbi na račun lidera SDP-a i bivšeg prvog obavještajca da su radili na pripremi državnog udara» i u kojem je izneseno da su obznanjeni dokazi «da su Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić s mrežom saradnika planirali državni udar»; da je policija pronašla počinioce terorističkih napada u Sarajevu, «ali je viša sila odredila da se oni zataškaju, jer bi otkrivanje imena još tada razotkrilo da u pozadini stoje Munir Alibabić i Zlatko Lagumdžija»; da su se pojavili dokazi o «organiziranom djelovanju Alibabića, Lagumdžije i mreže saradnika na stvaranju haosa, rušenju ustavnog poretka i izazivanju izvanrednog stanja». Također, u istom broju lista u tekstu pod naslovom «Puč nad bošnjačkom vlašću» objavljenom na strani 6. navodi se da je tužilac «prodavao državne tajne hrvatskim agentima». Na istoj strani u dijelu teksta s podnaslovom »Režiseri Karađorđeva» iznosi se «da su se srpskim i hrvatskim stratezima Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić već predstavili kao pouzdani režiseri lakrdije s tragičnim posljedicama». Dalje je u tužbi navedeno da je 16. septembra 2003. godine u listu «Walter» broj 90 na naslovnoj strani objavljen nadnaslov «Državni udar na čekanju», a na stranama 12. i 13. istog broja tuženi apelant u tekstu s naslovom «Nakon što je otkrivena teroristička grupa krnjeg SDP-a državni udar na čekanju», između ostalog iznosi sljedeće: »da je otkrivanje legalno i tajno snimljenih razgovora Munira Alibabića i Zlatka Lagumdžije s mrežom saradnika koji rade na strateškom stvaranju haosa u zemlji i izazivanju izvanrednog stanja do sada najveća politička afera u BiH. Organizirana mreža institucija, političara, bivših i sadašnjih policajaca, medija i novinara, koju smo razumjeli kao tzv. Demokratsku alternativu, uhvaćena je na zlodjelu u kriminalnom pokušaju da poput južnoameričkih hunti terorističkim akcijama stvori stanje haosa pogodno za puč»; da je «Alibabić s «ostalima» radio na zadatku satanizacije Bošnjaka, a zbog čega drugog nego zbog jačanja srpskih i hrvatskih separatističkih pozicija u BiH», a što je napisano u dijelu teksta s podnaslovom «Planovi agenata iz Karađorđeva». U dijelu teksta s naslovom «Vrhovni sud kao poluga Lagumdžijine hunte» izneseno je da je Vrhovni sud zapravo priznao da se ne smije suočiti s dokazima o djelovanju «zavjereničke grupe Lagumdžije i Alibabića, jer bi stavljanje tih dokaza u proceduru nesumnjivo vodilo podizanju optužnice i stavljanju iza brave Lagumdžije i njegovih kriminalnih saradnika Alibabića i dr». U istom tekstu se dalje navodi «da je po slovu zakona, Lagumdžija, Alibabić i ostala ekipa već bi morali biti u pritvoru, jer ne samo da postoje osnovane sumnje, već i dokazi da su djelovali na rušenju ustavnog poretka, kroz ugrožavanje sigurnosti građana i stvaranje ambijenta za uvođenje izvanrednog stanja; da je aferom «državni udar» pravna država dovedena pred svršen čin: ili će se vinovnici planiranog državnog udara naći iza rešetaka ili će se iz rešetaka naći budućnost Bosne i Bošnjaka. Težina argumenata koji proizlaze iz transkripta Alibabićevih i Lagumdžijinih razgovora ne ostavlja mogućnost za polovično rješenje» tužilac je naveo da je tuženi apelant u spornim tekstovima iznošenjem i prenošenjem neistina nanio nenadoknadivu štetu njegovom ugledu, časti, dostojanstvu, zdravlju, a što je imalo za posljedicu i materijalnu štetu, jer nije produžio ugovor o konsultantskim poslovima s Haškim tribunalom.

7. Tužilac je prije podnošenja tužbe pokušao ublažiti štetu tako što je uputio tuženom apelantu pismeni zahtjev za opoziv neistinitog izražavanja predat putem pošte preporučenom pošiljkom 9. oktobra 2003. godine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj P-160/03 od 11. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-147/05 od 24. novembra 2005. godine, apelant je obavezan isplatiti tužiocu na ime naknade štete zbog klevete iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. oktobra 2003. godine do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.390,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak tužiočevog tužbenog zahtjeva je odbijen.

9. U prvostepenom postupku sud je proveo sve predložene dokaze, pa je zaključio da je među strankama nesporno da su objavljeni sporni članci u kojim se iznose i prenose neistine o tužiocu čiji je autor apelant. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je apelant postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti od klevete, budući da nije «objavio tačne informacije, niti objektivne, a pri tome je imao mogućnost obratiti se nadležnim institucijama radi provjere podataka». Prvostepeni sud je također naveo da je apelant kao autor spornih tekstova odgovoran za štetu nastalu zbog iznošenja i prenošenja neistinitih činjenica o tužiocu, bez obzira što tužilac nije tužio i ostala lica koja su prema zakonu odgovorna, odnosno glavnog urednika i izdavača, što je mogućnost tužiočevog izbora, a također tužba nije usmjerena na nadnaslove, naslove ili podnaslove, tj. način opreme članka što je stvar uređivačke politike, već isključivo na sadržaj članaka i navode iznesene u njima. Kantonalni sud je zaključio da tuženi apelant neosnovano navodi da je za štetu koja je nanijeta tužiocu iznošenjem, odnosno prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica odgovorna Obavještajno-sigurnosna služba FBiH (u daljnjem tekstu: FOSS), čije je informacije on navodno samo komentirao i prenosio, jer u postupku nije ponudio dokaz na okolnost da je citirao ili prenio FOSS-ovo zvanično saopćenje upućeno javnosti. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da apelant nije postupao u skladu s odredbama Zakona o medijima koji u članu 19. propisuje da su «mediji dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih». Kantonalni sud je naveo da tuženi ne samo da nije prenosio tačne i provjerene informacije, već je u «svojim opširnim člancima iznio niz neistinitih činjenica identificiranjem tužioca trećem licu». Stoga je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na odgovornost tuženog za klevetu osnovan, jer navodi, kvalifikacije, tvrdnje i konstatacije koje je tuženi apelant iznosio i prenosio u svojim člancima, da je tužilac s mrežom saradnika planirao državni udar, da se srpskim i hrvatskim stratezima predstavio kao pouzdani režiser lakrdije s tragičnim posljedicama, da stoji u pozadini terorističkih napada u Sarajevu, da su se pojavili dokazi o organiziranom djelovanju tužioca i mreže saradnika o stvaranju haosa, rušenju ustavnog poretka i izazivanju izvanrednog stanja, da je prodavao državne tajne hrvatskim agentima, da je radio na zadatku satanizacije Bošnjaka zbog jačanja srpskih i hrvatskih separatističkih pozicija u BiH čiju neistinitost i ne osporava, predstavljaju klevetu predviđenu članom 4. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. Tužiocu je dosuđena naknada samo u pogledu nematerijalne štete zbog duševnih bolova nastalih zbog povrede njegovog ugleda, a odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer je zaključeno da u postupku nije utvrđena uzročno-posljedična veza između spornog izražavanja i prestanka tužiočevog ugovora o konsultantskim poslovima s Haškim tribunalom, odnosno uzročno-posljedična veza između izražavanja tuženog i tužiočeve materijalne štete.

10. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-153/05 od 24. novembra 2005. godine odbijena je žalba tuženog apelanta i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navodi iz spornih članaka, s obzirom na svoj sadržaj, predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica što predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, čime je nanesena šteta tužiocu. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod tuženog da on u vrijeme kada su objavljeni tekstovi čiji je on autor nije iznosio neistinite činjenice, već samo prenosio i komentirao FOSS-ov nezvanični izvještaj o tzv. aferi «državni udar». Vrhovni sud je ocijenio da tuženi apelant tokom postupka ne samo da nije dokazao postojanje FOSS-ovog zvaničnog saopćenja upućenog javnosti, koje je on navodno citirao u svojim tekstovima, već prema njegovim navodima datim u završnoj riječi na glavnoj raspravi nije ni tvrdio da ono postoji, već samo naveo da je FOSS zloupotrijebio ovlaštenje i iskonstruirao cijeli slučaj. Vrhovni sud je stoga zaključio da je tuženi apelant, komentirajući bez dovoljno pažnje i kritičnosti nezvanične izjave o iskonstruiranom slučaju, iznio neistinite činjenice na račun tužioca. Vrhovni sud je ukazao da sloboda izražavanja zagarantirana članom 3. Zakona o medijima, na koju se poziva tuženi apelant u žalbi, uključuje i obaveze i odgovornosti i može u skladu s navedenim zakonom podlijegati ograničenjima i sankcijama kao što proizlazi iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i zakonito odlučio kada je tuženog obavezao da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 3.000,00 KM, a višak tužiočevog zahtjeva odbio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i princip zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Obrazlažući svoje navode apelant ističe da je navedenim presudama doveden u situaciju apsolutne diskriminacije i neravnopravnosti pred zakonom. Apelant smatra da nije odgovoran zbog komentiranja informacija koje su «procurile» iz FOSS-a zbog neodgovornosti službenih lica. Smatra da nije bilo potrebe da kao autor teksta traži provjeravanje istinitosti navoda koje je iznosio i da nije morao dokazivati da postoji FOSS-ovo saopćenje, kad se radi o državnoj tajnoj službi za koju je već utvrđeno da joj «cure» informacije. Apelant uz apelaciju dostavlja prvostepenu Presudu Kantonalnog suda broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine, kao i drugostepenu Presudu Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine u kojim je navodno u «skoro identičnom» slučaju presuđeno drugačije i tuženi je oslobođen od odgovornosti za svoje navode za koje je utvrđeno da ne predstavljaju klevetu nego vjerno prenošenje informacije sadržane u FOSS-ovom dokumentu. Smatra da je navedeno dokaz apsolutne diskriminacije, jer su redovni sudovi u uporednom slučaju ocjenjujući FOSS-ov priloženi akt koji je korišten u dokaznom postupku zauzeli stav da tuženi nije imao razlog sumnjati u FOSS-ove pribavljene podatke, pri tom apelant ističe da je riječ o aktu bez datuma, broja, oznake kome je upućen, a dijelom je zatamnjen, dok se u predmetnom slučaju apelant proglašava odgovornim za klevetu, jer je komentirao FOSS-ovo nezvanično saopćenje koje FOSS nije demantirao. Navodi da tužilac u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete nije tražio od apelanta ispravku spornog izražavanja i time pokušao umanjiti eventualnu štetu, što je imperativna obaveza u smislu navedenog zakona. Smatra da se u predmetnom slučaju postavlja pitanje pravne sigurnosti građana pred sudom kada se uzmu u obzir različita pravna shvaćanja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u vezi s odlučivanjem u slučajevima koji su u suštini isti. Navodi da je tematika državnog udara bila od takvog značaja za javnost da je apelant imao neotuđivo pravo dati svoj komentar, s obzirom da svaki građanin ima pravo dati svoj stav na pitanja od političkog ili javnog interesa. Smatra da su u predmetnom slučaju sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da sporno izražavanje predstavlja iznošenje činjenica, iako ta izražavanja prema apelantovoj ocjeni predstavljaju vrijednosne sudove istaknute kroz apelantov komentar, čime je došlo do povrede principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija i zaštite ugleda javne ličnosti.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud smatra da suprotno navodima iz apelacije primjena prava u osporenoj presudi nije bila proizvoljna. Smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i smatra da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju njihovih ustavnih prava neosnovani, budući da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, te je u obrazloženu pobijane presude dato detaljno obrazloženje za takvu odluku. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

14. Tužilac smatra da su redovni sudovi poštovali sve zakonske propise i da nije povrijeđeno ni jedno apelantovo pravo kao stranke u postupku. Ističe da su navodi u apelaciji neargumentirani, te predlaže da se apelacija odbaci «kao potpuno neosnovana i provokativna».

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) relevantne odredbe glase:

«Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) izražavanje - svaka izjava, a posebno svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili prenošenja;

b) javni organ – organ, odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Federacija ) i to:

- organ zakonodavne vlasti,

- organ izvršne vlasti,

- organ sudske vlasti,

- organ uprave,

- pravno lice s javnim ovlaštenjima koje je osnovano u skladu sa zakonom,

- pravno lice koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor;

c) javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.»

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-147/05 od 24. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i član 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

22. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete zbog klevete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, dakle, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

24. Nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti da je na drugi način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

h) Slobodu izražavanja.» Član 10. Evropske konvencije glasi:

«1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda».

27. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila koji je u demokratskom društvu dozvoljen samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.

28. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zagarantirana prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.

29. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

30. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.

31. Za član 10. Evropske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je «kriminalna» i da «krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije», smatrao je da «dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije».

32. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima «prostora za greške» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

33. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu naložiti ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

34. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav

5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje prema općem shvaćanju javnosti vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

35. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da «ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».

36. U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavanja propisano je zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

37. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno tužiočevog ugleda, što je legitiman cilj predviđen u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu» potrebno je dokazati postojanje «hitne društvene potrebe» da se zaštiti tužiočev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.

39. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da sporna izražavanja sadrže niz činjeničnih navoda za koje apelant u postupku pred redovnim sudovima nije ponudio dokaz da su istiniti: da je tužilac s mrežom saradnika planirao državni udar, da stoji u pozadini terorističkih napada u Sarajevu, da su se pojavili dokazi o organiziranom djelovanju tužioca i mreže saradnika u stvaranju haosa, rušenju ustavnog poretka i izazivanju izvanrednog stanja, da je prodavao državne tajne hrvatskim agentima, da je radio na zadatku satanizacije Bošnjaka radi jačanja srpskih i hrvatskih separatističkih pozicija u BiH. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da se radi o komentiranju navoda i stavova sadržanih u FOSS-ovom nezvaničnom dokumentu i iznošenju novinarovog mišljenja o tužiočevom angažmanu u aferi «državni udar», budući da su sporni tekstovi sadržavali i činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu istiniti.

40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelacije, utvrdili da je tužilac nakon objavljivanja spornih tekstova reagirao i tražio od tuženog apelanta objavljivanje opoziva neistinitog izražavanja, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je prema mišljenju Ustavnog suda ispunio preduvjet za sudsku zaštitu propisan članom 8. Zakona o kleveti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, budući da tužilac nije uspio dokazati postojanje uzročno-posljedične veze između spornog izražavanja i materijalne štete koju je pretrpio, odbili tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu materijalne štete. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiocu učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiočevom ugledu.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da eventualna priprema državnog udara jeste pitanje od političkog i javnog interesa, pa je obavještavanje javnosti o tome, odnosno o eventualnom tužiočevom angažmanu u toj aferi, legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju ipak nije postojala apelantova iskrena namjera da objektivno izvijesti javnost o ovom pitanju i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje je iznio, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja.

42. Ustavni sud smatra, s obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba» uspostavljanja ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija, s jedne strane, i zaštite tužiočevog ugleda, s druge strane, koja je tražila konkretno apelantovo ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiočevog prava na zaštitu ugleda. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene.

43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju

44. Apelant je, također, naveo da su sudovi osporenim presudama narušili princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer su različito presudili u predmetima koji su «u suštini isti», pa da su mu time povrijedili pravo na nediskriminaciju zaštićeno članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, odnosno članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.» Član 14. Evropske konvencije glasi:

«Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.»

46. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

«1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.»

47. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Apelant smatra da je diskriminiran, jer su redovni sudovi navodno u istim predmetima različito presudili i tako narušili princip pravne sigurnosti. U prilog navedenoj tvrdnji apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj P-46/04 od 13. maja 2005. godine, kao i drugostepenu Presudu Vrhovnog suda broj Gž-148/05 od 8. novembra 2005. godine.

49. Ustavni sud zapaža da je u ovom uporednom slučaju tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete odbijen i tuženi je oslobođen odgovornosti za klevetu, jer je prema ocjeni redovnih sudova dokazao da je vjerno prenio informacije iz FOSS-ovih dokumenta čije je postojanje u uporednom slučaju tuženi dokazao u postupku pred redovnim sudovima, dok je u predmetnom slučaju, u kojem apelant također tvrdi da je samo prenosio informacije koje su «procurile» iz FOSS-a, utvrđena apelantova odgovornost za klevetu i obavezan je tužiocu naknaditi štetu zbog klevete, jer apelant nije dokazao postojanje FOSS-ovog dokumenta, koji je navodno komentirao i citirao, nego je naprotiv, u završnoj riječi na glavnoj raspravi istakao da nije ni tvrdio da takav dokument postoji. Dakle, u uporednom slučaju dokazano je da je tuženi u skladu s članom

7. Zakona o zaštiti od klevete korektno i objektivno prenio dio sadržaja iz FOSS-ovog dokumenta koji se odnosi na tužioca, te su sudovi ocijenili da u smislu člana 6. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete nije namjerno ili iz nepažnje iznio ili prenio izražavanje neistinite činjenice, pa je u uporednom slučaju tuženi oslobođen od odgovornosti za klevetu. Apelantov slučaj je bitno drugačiji, jer su u predmetnom slučaju sudovi utvrdili da ne postoji FOSS-ov dokument i da je apelant iznosio i prenosio neistinite činjenice o tužiocu bez dovoljno pažnje, pa da je stoga odgovoran za klevetu i obavezan tužiocu naknaditi štetu zbog klevete.

50. Pored navedenog, Ustavni sud je već zaključio da u odnosu na apelacione navode nema nezakonitosti i neustavnosti u osporenim presudama, pa se time gubi i pravni interes za dokazivanje diskriminacije na osnovu njih.

51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

52. U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

53. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, niti je primjena zakona bila proizvoljna. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer je Ustavni sud utvrdio da nema analogije između uporednog i apelantovog predmeta koji se činjenično i pravno bitno razlikuju. Nema ni povrede apelantove slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu izdat nalog da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj «zaštitu prava drugih» i bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu».

54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-532/06 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio