Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1045/06 (N. M.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1045/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1045/06, rješavajući apelaciju Nenada Mihaljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nenada Mihaljevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Odjeljenju za opću upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Kozarska Dubica donošenje odluke u predmetu broj 04-372- 63/00, bez daljnjeg odlaganja.
Nalaže se Odjeljenju za opću upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Kozarska Dubica da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu s članom 76. stav 2.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati apelantu iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nenada Mihaljevića podnesena protiv predmeta Odjeljenja za opću upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Kozarska Dubica broj 04-372-63/00 u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 04-372-63/00 pred Odjeljenjem za opću upravu i boračko-invalidsku zaštitu Općine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), o zahtjevu za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana koji se nalazi u ulici Đurđevdanska broj 3, u Kozarskoj Dubici, kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava. Apelant je 2. augusta i 8. novembra 2006. godine, kao i 6. augusta 2007. godine, dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Odjeljenja i Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 21. juna 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Odjeljenja je također zatražen na uvid i spis broj 04-372-63/00.
3. Odjeljenje je odgovor na apelaciju sa spisom predmeta dostavilo Ustavnom sudu 8. augusta 2007. godine, dok je Ministarstvo odgovor na apelaciju dostavilo 13. augusta 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. augusta 2007. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantova majka je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u ulici Đurđevdanska broj 3, u Kozarskoj Dubici, pa je na osnovu rješenja od 6. januara 1975. godine zaključila ugovor o korištenju tog stana. Stan je u toku rata 1995. godine devastiran i onesposobljen za stanovanje, a nakon apelanticine smrti 1999. godine stan je obnovljen. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odjeljenje Kozarska Dubica, donijelo je Rješenje broj 05-050-18-S-957-Rj/99 od 25. septembra 1999. godine, kojim je utvrđeno da je apelantova majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se on vraća u posjed.
7. Nakon majčine smrti apelant je vlasniku stana, Općini Kozarska Dubica, Odjeljenju za stambeno-komunalne djelatnosti, podnio zahtjev za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana, odnosno kojim će se izvršiti prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu na njegovo ime. Rješavajući o apelantovom zahtjevu Odjeljenje je Aktom broj 09-372-40 od 8. septembra 2000. godine odbilo apelantov zahtjev navodeći da je on sa svojom porodicom živio u porodičnoj kući u ulici Milana Tepića broj 60 i prije smrti njegove majke kao nositeljice stanarskog prava.
8. Općina Kozarska Dubica je Rješenjem broj 09-433-3-87 od 14. septembra 2000. godine predmetni stan dodijelila Miri Paraš iz Kozarske Dubice, koja je na osnovu tog rješenja ušla u posjed spornog stana.
9. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-574/00 od 29. novembra 2000. godine apelantovu žalbu na Akt broj 09-372-40 od 8. septembra 2000. godine odbacilo kao nedozvoljenu. Ministarstvo je utvrdilo da je osporeni akt donesen u tzv. pretpostupku koji je propisan odredbom člana 28. Zakona o stambenim odnosima, te da nakon toga apelantu ostaje mogućnost zahtjevom se obratiti općinskom stambenom organu koji treba odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva, cijeneći uvjete propisane odredbom člana 6. stav 1. u vezi s članom 21. stav 2. i članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.
10. Rješenjem Odjeljenja broj 04-372-63/00 od 16. marta 2001. godine apelant je određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu s pravom korištenja poslije majčine smrti kao nositeljice stanarskog prava. Ovim rješenjem je utvrđeno da on zamjenjuje ugovor o korištenju stana između ugovornih strana.
11. Nakon toga, na navedeno rješenje se žalila Mira Paraš kojoj je ranije dodijeljen predmetni stan, pa je Ministarstvo donijelo Rješenje broj 01-372-301/01 od 12. jula 2001. godine kojim je poništilo Rješenje Odjeljenja broj 04-372-63/00 od 16. marta 2001. godine i spis vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak, a žalbu Odjeljenja odbacilo, jer ju je izjavilo neovlašteno lice. Ministarstvo je utvrdilo da u toku postupka nije poštovan princip kontradiktornosti u postupku.
12. U ponovljenom postupku, Rješenjem Odjeljenja broj 04-372-63/7.00 od 27. decembra 2002. godine, odbačen je apelantov zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-301/01 od 4. jula 2003. godine poništilo rješenje prvostepenog organa i predmet vratilo na ponovni postupak.
13. U ponovljenom postupku, Zaključkom Odjeljenja broj 04-372-63/9 od 13. oktobra 2004. godine, odbačen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana, odnosno kojim će se izvršiti prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu, kao neosnovan. Rješenjem Ministarstva broj 01-372-301/01 od 25. januara 2005. godine poništen je osporeni zaključak prvostepenog organa i predmet vraćen na ponovni postupak. Drugostepeni organ je, između ostalog, naložio da se u ponovljenom postupku treba utvrditi ispunjava li apelant uvjete za utvrđenje prava na daljnje nesmetano korištenje tog stana, odnosno je li u vrijeme smrti svoje majke bio član njezinog porodičnog domaćinstva.
14. Nakon toga, ponovo je proveden postupak pred prvostepenim organom nakon čega je Rješenjem Odjeljenja broj 04-372-63/00 od 23. juna 2006. godine odbijen apelantov zahtjev za prenošenje stanarskog prava na predmetnom stanu na njega, koje je opet poništeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-301/01 od 18. oktobra 2006. godine i predmet je ponovo vraćen prvostepenom organu na novi postupak.
15. Na kraju, Zaključkom Odjeljenja broj 04-372-63/00 od 27. februara 2007. godine odbačen je apelantov zahtjev za priznavanje prava trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, «jer ne postoje uvjeti za pokretanje i vođenje postupka», kako se ističe u navedenom zaključku. Prvostepeni organ je u konkretnom zaključku naveo da je, stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, utvrđeno da se od 29. jula 2001. godine ne može steći stanarsko pravo, iz čega proizlazi da počevši od tog datuma upravni organ za stambene poslove više nije nadležan za postupanje o zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana, već je u smislu odredbe člana 7. stav 2. navedenog zakona, za takve zahtjeve nadležan sud.
16. Ministarstvo je Rješenjem broj 01-372-301/2001 od 24. jula 2007. godine poništilo Zaključak Odjeljenja broj 04-372-63/00 od 27. februara 2007. godine i predmet ponovo vratilo prvostepenom organu na novi postupak. Ministarstvo nije prihvatilo obrazloženje prvostepenog organa da donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova upravni organi za stambene poslove više nisu nadležni za postupanje o zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji je podnesen prije stupanja na snagu navedenog zakona.
IV. Relevantni propisi
17. U Zakonu o općem upravnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 2/02) relevantne odredbe glase:
«Član 7.
Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka. Član 8.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 10.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.»
18. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: «Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava, imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. (...)
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen prema odredbama ovog zakona».
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na «razuman rok» odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je detaljno iznio hronologiju rješavanja njegovog zahtjeva za prijenos stanarskog prava na stanu u ulici Đurđevdanska broj 3, u Kozarskoj Dubici, s njegove majke na njega. On smatra da čitav historijat upravnog postupka svjedoči o drastičnom kršenju njegovih ustavnih prava, jer postupak traje preko šest godina, počevši od prvog akta kojim je odbijen njegov zahtjev do podnošenja apelacije. Apelant navodi da se u ovom postupku uloga prvostepenog organa ni na koji način ne može ocijeniti kao objektivna. Odugovlačenje, nedonošenje rješenja u izuzetno dugom vremenskom periodu, nedostavljanje spisa o žalbama drugostepenom organu, ignoriranje uputa iz drugostepenih odluka, sve to jasno pokazuje interes prvostepenog organa da apelantu uskrati njegova ustavna prava.
20. Zbog svega iznesenog apelant se žali na povredu navedenih ustavnih prava, a posebno na dužinu trajanja postupka donošenja odluke kojom će se utvrditi prijenos stanarskog prava kako je navedeno u njegovom prvobitnom zahtjevu, i predlaže da Ustavni sud donese odluku o meritumu, jer se vraćanjem predmeta prvostepenom organu na odlučivanje o meritumu ne bi postigao nikakav pozitivan efekt. S obzirom da postupak traje tako dugo i očigledne štete koju apelant trpi zbog toga, apelant zahtijeva donošenje odluke o naknadi štete u iznosu od 20.000 KM.
b) Odgovori na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju koju je dostavio prvostepeni organ se navodi da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je sporni stan koristila apelantova majka sve do 1995. godine kada je usljed ratnih dejstava zgrada devastirana, a imenovana se tada preselila u kuću u ulici Milana Tepića broj 60, u Kozarskoj Dubici, koja je vlasništvo apelantove supruge, gdje on stanuje s porodicom i kad je stan obnovljen on je kao napušten dodijeljen na korištenje Miri Paraš, koja je vlastitim sredstvima izvršila adaptaciju i otkup stana. Apelant u toku vođenja postupka nije uspio dokazati da je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom pokojnom majkom u predmetnom stanu, tako da ne stoji tvrdnja da je postupak namjerno odugovlačen, pa prvostepeni organ predlaže Ustavnom sudu da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. U odgovoru na apelaciju Ministarstva se navodi da ovaj organ ostaje kod navoda obrazloženja iznesenih u svom Rješenju broj 01-372-301/2001 od 24. jula 2007. godine u kojima su sadržani razlozi na osnovu kojih je riješeno kao u navedenom aktu.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede ustavnih prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glase:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena».
26. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
27. U konkretnom slučaju, predmetni postupak je u toku pred prvostepenim upravnim organom
- Odjeljenjem. S obzirom na to, slijedi da je apelacija preuranjena u odnosu na navode apelacije o povredama navedenih ustavnih prava.
28. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila, Ustavni sud predmetnu apelaciju odbacuje kao nedozvoljenu jer je preuranjena u odnosu na navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Nadalje, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Dakle, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
30. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava koja se odnose na iscrpljivanje pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
31. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
32. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadležni organ uprave donese odluku u razumnom roku o apelantovom zahtjevu, kao i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu postupka.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VII. Meritum
35. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima nije završen u «razumnom roku», te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
36. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter «spora» u kojem su utvrđivana apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja. Naime, karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
37. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana u ulici Đurđevdanska broj 3, u Kozarskoj Dubici, na kojem je prethodni nosilac stanarskog prava bila njegova pokojna majka. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je postupak donošenja odluke kojom se zamjenjuje ugovor o korištenju stana apelantu u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o upravnom postupku započeo 28. decembra 2000. godine i do danas nije pravosnažno završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove odluke) traje preko šest godina i devet mjeseci.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravičan postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
40. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku donošenja rješenja koji će zamijeniti ugovor o korištenju stana, odnosno rješenja kojim će se, de facto, utvrditi prijenos stanarskog prava s majke na apelanta. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
b) Ponašanje apelanta
41. Ustavni sud ističe da u upravnim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je više puta urgirao završetak upravnog postupka, sve s ciljem okončanja postupka utvrđivanja spornih činjenica i donošenja konačne odluke. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o stambenim odnosima, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
c) Ponašanje javnih vlasti
42. Apelant je podnošenjem predmetnog zahtjeva ukazao na razuman pristup uperen da se ova upravna stvar što prije okonča. Kako je ranije izloženo, vođenje predmeta prema apelantovom zahtjevu da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko šest godina, što je period koji se obično u predmetima upravne prirode ovakve složenosti uzima kao pretjeran.
43. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja o utvrđivanju činjenice je li apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i može li se prenijeti stanarsko pravo na spornom stanu na njega ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret prvostepenom i drugostepenom upravnom organu. Ustavni sud nalazi da nije bilo neophodno više puta vraćati predmet s drugostepenog organa na Odjeljenje koje u prvom stepenu nije u roku od šest godina uspjelo konačno riješiti konkretnu upravnu stvar. Opravdano se može smatrati da su upravni organi u konkretnom slučaju odgovorni za dužinu postupka u ovom konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra, dakle, da su odugovlačenju postupka isključivo doprinijeli upravni organ koji su vodili postupak.
44. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o predmetnom zahtjevu ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
45. Naime, prvostepeni organ je u navedenom vremenskom periodu morao naći mogućnost da istinito i objektivno utvrdi sve sporne činjenice i donese konačnu odluku, posebno zbog toga što se spis nalazio najduže upravo pred tim organom. Iz stanja spisa je vidljivo da je prvostepeni upravni organ više puta donosio odluku ne uvažavajući činjenicu da je Ministarstvo poništavalo te odluke i vraćalo predmet na ponovni postupak. Pri tome, Ministarstvo je upozoravalo prvostepeni organ koje činjenice treba ponovo utvrditi i koji pravni propis primijeniti, što je on propustio učiniti. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Ministarstvo, neodgovorno i u više navrata, propustilo u žalbenom postupku donijeti meritornu odluku o apelantovom zahtjevu, umjesto što je svaki put poništavalo prvostepeno rješenje i predmet vraćalo prvostepenom organu na ponovni postupak. Za donošenje takvog rješenja Ministarstvo je imalo ovlaštenje u Zakonu o upravnom postupku, te je propuštanjem da koristi takva ovlaštenja direktno, možda i presudno, doprinijelo odugovlačenju postupka i nastupanju povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom roku [...]». S obzirom da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 28. decembra 2000. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u «razumnom roku», za šta se odgovornim smatraju i Odjeljenje kao prvostepeni upravni organ nadležan za odlučivanje u ovim upravnim stvarima, ali i Ministarstvo koje je u žalbenom postupku više puta vraćalo predmet prvostepenom organu umjesto da je donijelo meritornu odluku o apelantovom zahtjevu. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U pogledu apelantovog zahtjeva da Ustavni sud donese meritornu odluku o apelantovom zahtjevu za donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju spornog stana, Ustavni sud naglašava da meritornu odluku može donijeti tek nakon što apelant iscrpi sve raspoložive djelotvorne pravne lijekove, ili ukoliko dokaže da korištenje pojedinih pravnih lijekova ne bi bilo djelotvorno, što nije primjer u konkretnom slučaju.
47. S obzirom na činjenicu da predmetni postupak traje preko šest godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
48. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u visini od 20.000 KM počevši od 28. decembra 2000. godine. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, odnosno upravnim organima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
49. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom po kojem apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odlagali donošenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 900 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke u «razumnom roku» (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak o zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana nije okončan ni nakon više od šest godina od dana pokretanja postupka, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih upravnih organa.
51. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović