Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1187/06 (M. R.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1187/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1187/06, rješavajući apelaciju Mileta Rosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mileta Rosića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-208/05 od 14. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mile Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, trenutno u KPZ Foča, kojeg zastupa Dušan Marjanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-208/05 od 14. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 24. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. juna 2006. godine, a Tužilaštvo 12. maja 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. augusta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-6/98 od 14. aprila 1998. godine, koja je u dijelu odluke o kazni izmijenjena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-81/98 od 12. januara 1999. godine, proglašen krivim za krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi s članom 150. ranijeg Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina. Kako je ovaj krivični postupak vođen u apelantovom odsustvu, jer je u to vrijeme bio nedostupan organima gonjenja, te kako su se naknadno ispunili zakonom propisani uvjeti za ponavljanje postupka, jer je nastupila mogućnost da se apelantu sudi u njegovom prisustvu, Okružni sud je Rješenjem broj Kv-32/99 od 16. aprila 1999. godine dozvolio ponavljanje krivičnog postupka protiv apelanta.
7. U ponovljenom postupku Okružni sud je Presudom broj K-29/99 od 13. septembra 2005. godine apelanta proglasio krivim za isto krivično djelo zato što je utvrdio da je apelant kao saizvršilac, nakon prethodnog dogovora s još dva lica, uz prijetnju oružjem zaustavio putničko vozilo strane registracije kojim je upravljao Milan Prodanović (u daljnjem tekstu: oštećeni), a u kojem su bili supruga oštećenog i njihov mldb. sin, Dalibor Prodanović, i nakon što su apelant i njegovi saizvršioci zatražili da im oštećeni preda novac i nakon što se supruga oštećenog sagnula da dohvati torbu s novcem, apelant je ispalio jedan hitac u smjeru prozora zadnjih vrata kojim je pogodio mldb. Dalibora. Dalibor je od zadobivenih povreda umro, nakon čega su apelant i saizvršioci pobjegli s mjesta događaja. Okružni sud je apelantu za ovo krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i tužioca protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Kž-208/05 od 14. februara 2006. godine apelantovu žalbu odbio, a usvojio tužiočevu žalbu i preinačio prvostepenu odluku u dijelu o kazni tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je u sastavu vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbama protiv prvostepene odluke učestvovao i sudija Vojin Dimitrijević koji je u vrijeme kada je protiv apelanta vođen postupak u njegovom odsustvu bio republički javni tužilac, a optužnicu je, kako apelant navodi, zastupao njegov zamjenik koji mu je bio podređen i odgovoran. Apelant navodi da je Vojin Dimitrijević na dužnost republičkog javnog tužioca bio imenovan 20. marta 1998. godine, a da je dužnosti razriješen 20. marta 2002. godine. Apelant smatra da imenovani nije nikako smio učestvovati u sjednici vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv presude donesene u ponovljenom postupku, te da je morao, u skladu s članom 37. tačka đ) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), biti izuzet. Na osnovu ovih navoda, apelant predlaže da Ustavni sud osporenu presudu ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je u vrijeme donošenja prvostepene presude protiv apelanta u ponovljenom postupku, kao i osporene presude Vrhovnog suda, dužnost tužioca obavljao Amor Bukić koji se na toj dužnosti nalazio i u vrijeme podnošenja apelacije. Također, Vrhovni sud navodi da presuda koja je donesena u postupku suđenja u apelantovom odsustvu ne proizvodi pravno dejstvo, jer je dozvoljeno ponavljanje postupka u kojem je i donesena osporena presuda, kao i da se ocjena eventualnog kršenja ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije mora cijeniti isključivo u odnosu na pravosnažnu presudu koja egzistira i koja proizvodi pravno dejstvo. Stoga je, kako navodi Vrhovni sud, bez značaja činjenica da je u vrijeme suđenja u odsustvu dužnost republičkog tužioca obavljao sudija koji je u ponovljenom postupku bio član žalbenog vijeća.
11. Tužilaštvo u svom odgovoru navodi da nakon proučavanja svih navoda i činjenica iznesenih u apelaciji smatra da su ti navodi neosnovani, te da Ustavni sud apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni list RS» broj 50/03) relevantne odredbe glase:
«Član 15.
(2) Za djela za koja se goni prema službenoj dužnosti, ovlašteni tužilac je nadležni tužilac [...] Član 37.
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...]
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
[...]
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Član 303.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...]
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)) [...]»
13. U Zakonu o tužilaštvima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 55/02, 85/03 i 37/06) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
(1) Glavni republički tužilac predstavlja Republičko tužilaštvo i rukovodi njegovim radom, a glavni okružni tužilac predstavlja i rukovodi radom odgovarajućeg okružnog tužilaštva. [...] Član 9.
Glavni republički tužilac nadzire rad okružnih tužilaštava s ciljem garantiranja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog republičkog tužioca, okružna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima s detaljnim opisom preduzetih mjera. [...] Član 20.
(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni republički tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva okružnim tužilaštvima, provoditi krivične istrage i gonjenje pred okružnim i osnovnim sudovima, kad god glavni republički tužilac ima razloga posumnjati da okružna tužilaštva ne primjenjuju Krivični zakon Republike Srpske, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno provesti u nadležnosti okružnog tužilaštva. [...]»
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
18. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je njom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
20. U konkretnom slučaju, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je sudija koji je bio član žalbenog vijeća Vrhovnog suda bio republički tužilac u vrijeme kada je protiv apelanta vođen postupak u odsustvu, koji je kasnije ponovljen i u kojem je donesena osporena presuda. Ovo znači da apelant dovodi u pitanje nepristranost suda koji je odlučivao u žalbenom postupku.
21. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud prije svega ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust poštivanja pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
22. U konkretnom slučaju, pravila u vezi s izuzećem sudija regulirana su u članu 37. ZKP RS, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je to u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, ispitivati ta pravila ili praksu in abstracto, već ispitivati je li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su imala utjecaj na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27).
23. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi je li sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi već citiranu odluku Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine).
24. Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristranost mora se pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni doveo u pitanje ličnu nepristranost sudije Vojina Dimitrijevića, pa se tim pitanjem Ustavni sud neće baviti.
25. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi mogu li se, neovisno o ponašanju određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, kod odlučivanja postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće je može li se takva bojazan objektivno opravdati (vidi već citiranu odluku Mežnarić, stav 31). U vezi s ovim, čak i utisak koji sud ostavlja u javnosti je od određene važnosti, odnosno «pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi» (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
26. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može, u određenim okolnostima, dovesti u pitanje nepristranost suda, što se cijeni u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da «činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Također, u predmetu Piersack, Evropski sud je zaključio «da se sama činjenica da je sudija nekada bio službenik odjeljenja javnog tužioca ne može smatrati razlogom za strahovanje da mu nedostaje nepristranost», te da bi takvo «radikalno rješenje, zasnovano na neelastičnoj i formalističkoj koncepciji jedinstva i nedjeljivosti odjela javnog tužilaštva, dovelo do praktički nepremostive barijere između tog odjela i sudijskog položaja» (vidi Evropski sud, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, serija A, broj 53, stav 30.(b)). Međutim, u ovom slučaju Evropski sud je zaključio da je prekršen član 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je utvrdio da je sudija koji je odlučivao o krivičnoj optužbi protiv apelanta ranije kao tužilac bio nadležan za njegovo krivično gonjenje, štaviše da je po hijerarhijskoj ljestvici u odnosu na svoje zamjenike bio ovlašten pregledati sve podneske upućene sudu, razgovarati sa zamjenicima o stavu koji treba zauzeti u predmetu protiv apelanta i davati im pravne savjete, te da je u tom svojstvu imao određenu aktivnu ulogu u postupku kao tužilac.
27. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o drugačijoj situaciji od situacije u slučaju Piersack. Naime, sudija Vojin Dimitrijević je imenovan na mjesto republičkog tužioca 20. marta 1998. godine, a na toj dužnosti je ostao do 20. marta 2002. godine. Nadležno tužilaštvo u konkretnom slučaju je bilo Okružno tužilaštvo u Bijeljini koje je optužnicu podiglo 26. januara 1998. godine, dakle prije nego što je Vojin Dimitrijević imenovan za republičkog tužioca. Ovo dalje znači da u konkretnom postupku ovaj sudija, tada na dužnosti republičkog tužioca, nije preduzimao bilo kakve istražne radnje, niti je zastupao optužnicu, niti je prema zakonu za to bio nadležan. Osim toga, ništa ne ukazuje da je on kao republički tužilac u konkretnom predmetu tražio od nadležnog okružnog tužioca podatke o krivičnom postupku protiv apelanta ili da je davao obavezujuća uputstva u vezi s vođenjem tog konkretnog postupka. Dalje, njegova dužnost tužioca je prestala 20. marta 2002. godine, a presuda Okružnog suda u ponovljenom postupku protiv apelanta broj K-29/99 je donesena 13. septembra 2005. godine, što nesumnjivo pokazuje da u vrijeme kada je postupak ponovljen Vojin Dimitrijević nije više ni bio na dužnosti republičkog tužioca.
28. Ustavni sud također smatra da nisu relevantni apelantovi navodi da je zamjenik republičkog tužioca prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv presude donesene nakon suđenja apelantu u odsustvu. Naime, Ustavni sud je već ukazao da iz predočenih činjenica i dokaza jasno proizlazi da sudija Vojin Dimitrijević nije bio nadležni tužilac u postupku koji se vodio protiv apelanta u odsustvu, niti je imao bilo kakvu aktivnu ulogu u tom postupku koja bi ga diskvalificirala kao sudiju žalbenog vijeća u ponovljenom postupku ili koja bi dovela u sumnju dojam o njegovoj nepristranosti kao sudije. Ovakav stav Ustavni sud ima bez obzira što je zamjenik republičkog tužioca prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća u ranijem postupku, kada je predložio da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, naročito zato što ovaj prijedlog nije bio na apelantovu štetu, koji nije ni poricao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Suprotan stav bi vodio neprimjerenom formalizmu, koji bi bio u suprotnosti sa suštinom člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, u konkretnom slučaju je, u skladu sa zakonom, dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka vođenog u odsustvu, a u periodu kad je postupak ponovo vođen, kako je već rečeno, sudija Vojin Dimitrijević nije više ni bio na dužnosti tužioca. U vezi s ovim, Ustavni sud ističe da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine), zato što se eventualni propusti do kojih je moglo doći u jednoj fazi postupka, mogu ispraviti u narednoj fazi.
29. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje da je u žalbenom postupku protiv apelanta vijeće drugostepenog suda bilo sastavljeno na način koji bi doveo u sumnju nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na nepristran sud kao elementa prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u žalbenom vijeću drugostepenog suda u odlučivanju učestvovao sudija koji je u ranijem postupku protiv apelanta bio na dužnosti republičkog tužioca koji nije bio nadležan za krivično gonjenje u konkretnom slučaju, a koji u vrijeme kada je postupak ponovljen nije više bio na toj dužnosti, niti je u krivičnom postupku protiv apelanta imao aktivnu ulogu koja je mogla štetiti apelantu ili imati utjecaja na ishod postupka protiv njega.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović