Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-71/07 (N. J.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-71/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-71/07, rješavajući zahtjev Nikole Jovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nikole Jovanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gredice, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, (u daljnjem tekstu: Brčko) kojeg zastupa Milenko M. Marjanović, advokat iz Brčkog podnio je, 8. januara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev-26/05 od 16. oktobra 2006. godine, presude Apelacionog suda, broj Gž-148/05 od 29. septembra 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine. Apelant je naknadno, 13. jula 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio sve radnje u upravnom postupku Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja) u predmetu broj 4-47-475-2393/01 sve do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-148/05 od 29. septembra 2005. godine, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Brčkom 25. oktobra 1995. godine između tužitelja Marijana Pavića i tuženog apelanta, ovjeren kod Osnovnog suda u Brčkom, pod brojem Ov.583/95 od 27. oktobra 1995. godine, i ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Županji, 2. januara 1996. godine, između tužitelja Marijana Pavića, Dragoslava Pavića i Nike Pavića (u daljnjem tekstu: tužitelji) i tuženog apelanta. Istom presudom je određeno da je apelant dužan navedeno utvrđenje priznati i trpjeti, te da se na osnovu presude, bez daljnjeg znanja i pitanja apelanta uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije zaključenja navedenih ugovora. Također, tužitelji su obavezani priznati i trpjeti da se apelant uknjiži sa pravom vlasništva na nekretninama, kako je navedeno u izreci prvostepene presude. Istom presudom, apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000 KM, u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja .

3. Apelacioni sud je presudom, broj Rev-26/05 od 16. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu reviziju koju je izjavio apelant protiv presude Apelacionog suda, broj Gž-148/05 od 29. septembra 2005. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da nije sporno da su u pitanju ugovori o zamjeni, kojim se svako od suugovorača obavezuje predati drugoj strani određenu stvar ili prenijeti pravo tako da ona stekne pravo vlasništva (član 552. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Konkretnim ugovorima vršen je promet nepokretnosti koje su se u vrijeme njihovog zaključenja nalazile u Republici Srpskoj. Osim razloga ništavosti, ugovor o zamjeni nekretnina koji je ovjeren po propisima druge države (Republika Hrvatska), ništav je i sa aspekta člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim okolnostima («Službeni list SFRJ», broj 43/82 i 72/82), jer za ugovore koji se odnose na nepokretnosti isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nepokretnost nalazi. Na takve ugovore primjenjuju se odredbe Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91).

4. Kako su predmetni ugovori zaključeni u vrijeme važenja Zakona o primjeni Zakona o prometu nekretnina za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja (stupio na snagu 29. novembra 1994. godine i važio do 27. juna 1996. godine) i kako ne podliježu izuzetku koji propisuje Uredba sa zakonskom snagom o dopuni tog Zakona («Službeni glasnik RS», broj 10/95) obzirom da su tužitelji (Niko Pavić i Dragoslav Pavić-vlasnici) u vrijeme zaključivanja tih ugovora boravili u Švicarskoj, a tužitelj Marijan Pavić predmetne nekretnine povremeno napuštao zbog straha od nastale situacije, iz osporenih presuda proizilazi da su sporni ugovori protivni prisilnom propisu sa jasno formuliranom posljedicom. Naime, slijedi da primjena odredbe člana 103. stav 1. ZOO-a, a u vezi sa odredbom člana 3. Zakona o primjeni Zakona o prometu nekretnina za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, predstavlja mjerodavno materijalno pravo, a posljedica je njihova ništavost.

5. Rješenjem Općinskog suda u Županji – Republika Hrvatska, broj RI-9/07-16 od 14. marta 2007. godine, priznata je presuda Osnovnog suda u Brčkom, broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine.

6. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi ovih prava odnose se na nepravilnosti vezane za utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, posebno na pogrešno utvrđenje o datumu zaključenja ugovora o zamjeni u Županji, ističući da se predmetni ugovor ima smatrati da je zaključen danom ovjere javnog bilježnika iz Županije, 25. jula 1996. godine, a ne 2. januara 1996. godine. Apelant je u apelaciji naveo da je OHR u Brčkom svojim nalogom, «odložio izvršenje - iseljenje apelanta iz nekretnina K.O. Gredice».

7. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant obavještava Ustavni sud da je Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja, donijelo rješenje, broj 4-47-475-2393/01 od 4. aprila 2007. godine, kojim se apelantu nalaže iseljenje iz nekretnina koje su bile predmet zamjene po spornim ugovorima. Apelant ističe da «faktički organ uprave u upravnom postupku njega iseljava iz nekretnina koje je stekao ugovorom o zamjeni nekretnina, a koji je poništen odlukom suda u parničnom postupku. Ustavnom sudu se predlaže da u predmetnom postupku po apelaciji apelanta Sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuju sve radnje Odjeljenja Vlade Brčko Distrikta BiH u upravnom postupku broj 4-47-475-2393/01 do okončanja postupka pred Ustavnim sudom».

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Apelant je uz zahtjev za izdavanje privremene mjere dostavio rješenje Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja, broj 4-47-475-2393/01 od 4. aprila 2007. godine, kojim se u obnovljenom upravnom postupku Dragoslavu Paviću (jednom od tužitelja u parničnom postupku) vraća u posjed njegova imovina, pobliže označena u izreci tog rješenja. Istim rješenjem je utvrđeno da je apelant bespravni korisnik tih nekretnina i da nema pravo na alternativni smještaj. Apelant je, 7. maja 2007. godine, izjavio žalbu protiv navedenog rješenja Apelacionoj komisiji kao drugostepenom organu. Apelant je također uz zahtjev za izdavanje privremene mjere dostavio podnesak javnog bilježnika iz Županije, Republika Hrvatska, od 4. maja 2007. godine, i podnesak Supervizora za Brčko od 14. juna 2006. godine. Podnesak je dat u vidu instrukcije i upućen je šefu Odjela za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja. U podnesku, između ostalog, se navodi «da apelant još uvijek nije upisan kao vlasnik imovine u Hrvatskoj. Prema članu 30. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta sudska presuda protiv apelanta ne može biti izvršena sve dok mu ne bude vraćena imovina, za koju se u presudi donosi zaključak da mu s pravom pripada. U ovim okolnostima, od Vašeg odjela tražim da ne preduzima daljnje korake ka izvršenju zaključka o dozvoli izvršenja, sve dok apelant ne bude upisan kao vlasnik imovine u Hrvatskoj. Ova instrukcija se primjenjuje bez obzira na bilo kakvo administrativno pravilo ili zakon sa suprotnim dejstvom, za koje Vaš odjel može inače smatrati da ga obavezuje. Ova instrukcija se primjenjuje sve do novog pismenog obavještenja iz ove kancelarije».

12. U konkretnom slučaju,. apelant u svojim navodima i dostavljenim dokazima, (koji se odnose na rješenje Odjeljenja za raseljena lica izbjeglice i stambena pitanja, po kojem je postupak po žalbi apelanta u toku, te pismeni podnesak javnog bilježnika iz Republike Hrvatske vezan za činjenično stanje koje je utvrđivano u pobijanom parničnom postupku kao i na instrukciju OHR-a, odnosno Supervizora za Brčko), nije ponudio takve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Osim toga, Ustavni sud uočava da apelant može pokrenuti postupak upisa svog prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj i tako izbjeći štetne posljedice eventualne deložacije, s obzirom na činjenicu da je Općinski sud u Županji rješenjem, broj RI-9/07-16 od 14. marta 2007. godine, priznao presudu Osnovnog suda u Brčkom, broj P-104/00-I od 25. januara 2005. godine. Stoga, kako apelant nije dokazao da bi izvršenjem pobijanih presuda za njega nastala nenadoknadiva šteta niti u čemu se ona ogleda, Ustavni sud ne može prihvatiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-71/07 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio