Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2177/07 (Verica Ćalić - Jergović)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2177/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2177/07, rješavajući zahtjev Verice Ćalić - Jergović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Verice Ćalić - Jergović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Verica Ćalić - Jergović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-000 759 od 15. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, poništen je ugovor o korištenju stana, broj 0303-986/92 od 2. septembra 1992. godine, koji je zaključen između apelantice i SIZ stanovanja Banja Luka - pravnog prednika Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a kojim je apelantici dat na korištenje stan u Banja Luci, u ul. Franje Harazima br. 51, i apelantica je obavezana da predmetni stan preda u posjed DP «Zavodu za studije i projektovanje» Banja Luka (u daljnjem tekstu – tužitelj).
3. Osnovni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je stan koji se nalazi u Banja Luci, a u naravi se radi o četvorosobnom stanu površine 93 m² u ul. Franje Harazima br. 51., koji je inače bio u vlasništvu tužitelja koji je bio i davalac stana na korištenje, bio predmet zamjene između nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Abdulaha Subašića iz Banja Luke, inače radnika tužitelja i apelantice koja je za taj stan na korištenje Abdulahu Subašiću dala u zamjenu stan na kojem je ona bila nosilac stanarskog prava a koji se nalazio u Osijeku u ul. Vijenac Sutjeske, br. 11/4 (raniji naziv Dunavska 7) koji je u naravi bio četvorosoban stan površine 94,99 m². Sud je utvrdio da je ugovor potpisan od strane nosilaca stanarskih prava i snabdjeven klauzulom saglasnosti izdatom od strane tužitelja a da ugovor nije snabdjeven klauzulom saglasnosti davaoca stana u Osijeku koji je bio dodijeljen na korištenje apelantici. Nadalje, sud je utvrdio da je ugovor o zamjeni stanova zaključen između nosilaca stanarskih prava Abdulaha Subašića i apelantice, 3. augusta 1992. godine zaključen protivno odredbama člana 32. st. 3. i 5. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS, «Sl. list SR BiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Sl. glasnik RS», br. 19/93, 12/99 i 39/99), pa samim tim je ništav i ugovor o korištenju stana između apelantice i pravnog prednika drugotuženog, br. 0303-
986/92 od 2. septembra 1992. godine. Sud je konstatovao da je prema članu 32. stav 3. ZOS za zamjenu stanova potrebna pismena suglasnost davalaca stanova na korištenje koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi pravno dejstvo. Sud je utvrdio da ne postoji ne samo pismeno data saglasnost za zamjenu stana davaoca stana na korištenje u Osijeku, te da takve klauzule nema ni na ugovoru. Tvrdnje apelantice da Abdulah Subašić nije imao pravnog interesa da apelantici vrati ugovor snabdjeven klauzulom date saglasnosti za zamjenu stana koji se nalazi u Osijeku a koja je data od strane davaoca stana na korištenje apelantici za taj stan, sud nije prihvatio. Sud je konstatovao da je drugotuženi, odnosno, njegov pravni prednik SIZ za stambene poslove Banja Luka, koji je dobio obavijest o povlačenju saglasnosti za zamjenu stana, morao znati da ugovor o zamjeni stanova nije pravno valjan i ne može proizvoditi pravno dejstvo pa je ipak zaključio sporni ugovor o korištenju stana sa apelanticom, dakle, postupio je nezakonito. Sud je dalje naveo da je apelantica shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, «Sl. glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05), bila dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno tvrdnju da je nosilac prava raspolaganja na stanu u Osijeku dao saglasnost za zamjenu stanova, a koja tvrdnja nije potkrijepljena materijalnim dokazima. Sud je konstatovao da je tužitelj koji je tvrdio da suglasnost za zamjenu stana od vlasnika i davaoca stana na korištenje apelantici u Osijeku ne postoji, to i dokazao, pozivajući se na ugovor o zamjeni stanova. Sud je dalje naveo da je tužitelj čim je saznao da nije obezbjeđena saglasnost učesnika u zamjeni stanarskih prava vlasnika i davaoca stana na korištenje u Osijeku opozvao i svoju datu saglasnost i o opozivu saglasnosti obavijestio apelanticu, pravnog prednika drugotuženog i Abdulaha Subašića, konstatujući da su o opozivu saglasnosti obaviješteni apelantica i pravni prednik drugotuženog, te da je ostalo nerasvijetljeno da li je opoziv saglasnosti primljen od strane Abdulaha Subašića. Sud je također naveo da je pravni prednik drugotužene sa apelanticom zaključio ugovor o korištenju stana, iako je već imao saznanje da nema niti jedne saglasnosti o zamjeni stanova. Sud je konstatovao da je odredbama člana 11. ZOS propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan a da se zakonito useljenje u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog navedenim Zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Kako je sporni ugovor o zamjeni nekretnina po ocjeni suda zaključen protivno navedenim zakonskim odredbama to ni ugovor o korištenju stana ne može proizvoditi pravno dejstvo.
4. Presudom, broj 011-0-Gž-07-000 759 od 15. maja 2007. godine, Okružni sud je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je konstatovao da je nesporna činjenica da je apelantica sa pravnim prednikom drugotuženog zaključila predmetni ugovor o korištenju stana 1992. godine, te da je odredbama člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano, da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao poništiti ugovor o korištenju stana, navodeći da bez obzira na citirani zakonski propis, nije smetnja da sud svojom odlukom, poništi sporni ugovor, ako postoje uslovi za poništenje takvog ugovora kao što je slučaj. Sud je dalje naveo da zahtjev za poništenje ugovora spada u sudsku nadležnost, te da je neosnovan žalbeni navod apelantice da u konkretnom slučaju nije nadležan sud već Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, samo zato što se zahtjevi za povrat takvih stanova podnose Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica i što ovo Ministarstvo vrši nadovjeru ugovora o korištenju stanova. Sud je također naveo da se predmetnim tužbenim zahtjevom nije tražio povrat stana od strane ranijeg nosioca stanarskog prava, a niti nadovjera ugovora o korištenju stana zaključenog u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, da bi se smatrao nenadležnim u predmetnom slučaju. Kako nije sporno da je predmetni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu ugovora o zamjeni stanova koji nema saglasnost davalaca stanova na korištenje za predmetnu zamjenu, sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu takvog ugovora o zamjeni stanova nije održiv, zbog čega se mora poništiti. Sud je istakao da apelantica kao privremeni korisnik predmetnog stana nema pravo na obnovu ugovora, odnosno novi ugovor, jer ne ispunjava uvjete propisane odredbama člana 27. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pa je irelevantna činjenica da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Abdulah Subašić nije tražio povrat predmetnog stana.
5. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelantica ne nudi nikakav dokaz niti konkretne razloge da bi zbog izvršenja presude Osnovnog suda, broj 071-0-P-06-000 181 od 14. decembra 2006. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići izvršenjem pravosnažne presude Osnovnog suda. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne odluke, nakon što je ta odluka ispitana i postupku po žalbi apelantice pred Okružnim sudom, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica u ovom slučaju nije ponudila takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović