Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/06 (I. D.)

Odluka donesena 29. 09. 2007.

  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1372/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1372/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Duratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ibrahima Duratovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

327/05 od 10. februara 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Duratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 10. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-327/05 od 10. februara 2006. godine.

2. Rješenjem direktora Sektora za pravne, kadrovske i opće poslove Fabrike celuloze i papira «Celpak» p.o. Prijedor, broj 1892. od 4. decembra 1992. godine apelantu je prestao radni odnos 10. oktobra 1992. godine zbog nedolaska na posao uzastopno pet radnih dana.

3. Apelant je 21. aprila 2000. godine podnio Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv ODP Fabrike celuloze i papira «Celpak» Prijedor radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelant je tražio da se tužena obaveže apelanta vratiti na poslove i radne zadatke VK bravara ili ga rasporediti na neko drugo radno mjesto koje odgovara stepenu njegove stručne spreme, te mu uplatiti sve prinadležnosti iz radnog odnosa vezane za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 30. maja 1992. godine pa do dana vraćanja na posao kao i nadoknaditi mu izgubljenu zaradu za vremenski period od 23. marta 1997. godine pa do momenta vraćanja na posao, a prema obračunu plaća za radnike iste vrste i koeficijentu za VK radnika.

4. Osnovni sud je međupresudom usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 1892. od 14. decembra 1992. godine, te obavezao tuženu da apelanta vrati na posao u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Odlučeno je da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odlučivati naknadno.

5. Iz presude Osnovnog suda proizlazi da se u toku predmetnog postupka zastalo jer se apelant nakon 3. augusta 2000. godine kada mu je u zgradi suda uručeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 1892. od 14. decembra 1992. godine na njega žalio Upravnom odboru tužene, te se nakon što navedeni organ tužene nije odlučio o apelantovoj žalbi nastavilo sa sudskim postupkom. Apelantov punomoćnik je predložio da se najprije međupresudom odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o pravnoj valjanosti rješenja o prestanku radnog odnosa o čemu ovisi daljnji tok postupka.

6. Protiv međupresude tužena je izjavila žalbu koju je Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj Ž-157/02 od 15. februara 2005. godine uvažio, ukinuo međupresudu Osnovnog suda i odbacio apelantovu tužbu.

7. U obrazloženju drugostepenog rješenja navodi se da se apelant tuženoj prvi put obratio 23. marta 2000. godine sa zahtjevom za reguliranje radno-pravnog statusa, iako je od ukidanja ratnog stanja (19. juna 1996. godine), odnosno stanja neposredne ratne opasnosti proteklo skoro četiri godine. Prema podacima iz spisa predmeta utvrđeno je da je apelant sve vrijeme živio na području općine Prijedor. Prema mišljenju drugostepenog suda neuručivanje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu ne otvara mogućnost da sudsku zaštitu ostvaruje nakon nekoliko godina od ukidanja ratnog stanja ili stanja neposredne ratne opasnosti. Ako bi se prihvatilo suprotno stanovište prema stavu drugostepenog suda to bi značilo da bi se sudska zaštita mogla ostvarivati i nakon deset ili više godina, a što bi se protivilo općem principu pravne sigurnosti i otvaralo bi beskonačnu mogućnost pokretanja radnog spora bez ikakvog ograničenja, a to bi bilo u suprotnosti s određenim prekluzivnim rokovima predviđenim za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa.

8. U odnosu na apelantove navode o tome da je smatrao da je bio na čekanju, jer su mu u preduzeću, kada se usmeno obraćao, govorili da nema posla, drugostepeni sud je naveo da je apelantu moralo biti poznato da na čekanju može biti najduže dvije godine i to uz primanje odgovarajuće naknade (apelant za sve vrijeme nije primao naknadu) u smislu člana 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno šest mjeseci prema članu 64. Zakona o radnim odnosima. Nadalje se navodi da je apelant znao za povredu svojih prava iz radnog odnosa i da nije intervenirao sve do 2000. godine kada se obratio tuženoj, a onda sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da se takav apelantov pasivan stav ne može ničim opravdati. Prema mišljenju drugostepenog suda nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti nisu više postojali opravdani razlozi za apelantovo propuštanje da odmah bez odlaganja traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, jer je sve vrijeme živio na području općine Prijedor, odnosno nije imao status izbjeglog lica. Drugostepeni sud je stoga zaključio da je apelantova tužba nedozvoljena, a u krajnjoj liniji i neblagovremena.

9. Protiv rješenja Okružnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 327/05 od 10. februara 2006. godine odbio.

10. Iz obrazloženja revizijskog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud našao da je odluka drugostepenog suda pravilna, te da u radnom sporu moraju biti ispunjene procesne pretpostavke u pogledu dopustivosti i blagovremenosti tužbe. Prema shvaćanju Vrhovnog suda dopustivost i blagovremenost tužbe u radnom sporu cijeni se u odnosu na vrijeme kada je povreda prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno kada je radnik saznao za tu povredu. Prema utvrđenju nižestepenih sudova Vrhovni sud je našao da apelant ne radi od maja 1992. godine i ne ostvaruje nikakvo pravo na osnovu rada. Kod takvih okolnosti prema mišljenju Vrhovnog suda apelantu je davno moralo biti jasno da su mu povrijeđena prava bez obzira što od tužene kao poslodavca nije dobio nikakvo rješenje o prestanku radnog odnosa. Apelant je internu zaštitu kod tužene zatražio prvi put 23. marta 2000. godine, a tužbu za zaštitu prava podnio je nakon osam godina od dana kada je prestao raditi, odnosno četiri godine nakon ukidanja ratnog stanja (19. juna 1996. godine) kada je definitivno i objektivno bez obzira na ratne i lične okolnosti, tim prije što je čitavo vrijeme boravio u Prijedoru, mogao zatražiti internu i sudsku zaštitu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da navedeno ukazuje na neblagovremenost tužbe s obzirom da je apelant u smislu člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bio dužan zatražiti sudsku zaštitu kod nadležnog suda u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, odnosno od dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.

11. Nadalje je Vrhovni sud naveo da tako propisuje i odredba člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) koji se primjenjivao od 8. januara 1994. godine dok je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03), koji je sada u primjeni, propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede.

12. Prema mišljenju Vrhovnog suda radi se o rokovima prekluzivnog karaktera o kojima sud vodi računa prema službenoj dužnosti čijim propuštanjem dolazi ne samo do gubitka prava na tužbu nego i do gubitka prava u materijalnom smislu. Prema tome, koliko god sporno rješenje bilo nezakonito Vrhovni sud nalazi da princip pravne sigurnosti ne dozvoljava meritorno rješavanje po neblagovremenoj tužbi, te da je navedeni stav izrazio i zakonodavac kada je u odredbi člana 152. Zakona o radu propisao da radnik koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao u periodu od 31. decembra 1991. godine do 16. novembra 2000. godine ima pravo zahtijevati samo otpremninu.

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na rad iz člana

6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pravo na nediskriminaciju zagarantirano članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje odgovara članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Iz navedenog proizlazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno zauzeo stav da je apelant morao koristiti sredstva zaštite svojih prava od dana saznanja za povredu prava, a ne od dana prijema rješenja o prestanku radnog odnosa.

14. Ističe da opravdanost svojih navoda temelji na Odluci Ustavnog suda broj U 19/01 od 2. novembra 2001. godine kao i na pojedinim presudama Okružnog suda kojima je utvrđeno da se tužba radi utvrđivanja nezakonitosti prestanka radnog odnosa ima smatrati blagovremenom ako tužilac prije podnošenja tužbe nije mogao koristiti pravo na internu zaštitu jer mu nikad nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Napominje da internu zaštitu nije mogao ostvariti iz «opravdanih razloga» - vojne angažiranosti u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Navodi da je tokom postupka dokazano da se više puta pismeno i usmeno obraćao poslodavcu, a nakon prestanka ratnih dejstava sa zahtjevom za reguliranje radno-pravnog statusa, ali da mu do pripremnog ročišta nije čak ni usmeno saopćeno da mu je radni odnos prestao još 1992. godine. Smatra da je očigledno razlog prestanka njegovog radnog odnosa bio taj što je on Bošnjak bez obzira što se za vrijeme ratnih dejstava nalazio na području općine Prijedor.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena s obzirom da apelant nije u smislu odredaba člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa zatražio sudsku zaštitu kod nadležnog suda u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, odnosno od dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.

18. Dakle, proizlazi da se osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je okončan predmetni postupak nije odlučivalo o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno o zakonitosti rješenja tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa, već je Vrhovni sud osporenom odlukom utvrdio da je apelantova tužba neblagovremena. Da bi se raspravljalo o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno zatražiti sudsku zaštitu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda br. AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine i AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/06 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio