Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-12/06 (M. H.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Otkaz
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-12/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-12/06, rješavajući apelaciju
Mehmeda Husike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Husike, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-56/05 od 10. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Husike, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-56/05 od 10. novembra 2005. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Husika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Kovač, advokat iz Zenice, podnio je, 4. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-56/05 od 10. novembra 2005. godine.
2. Rudnik mrkog uglja «Kakanj» d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) je apelantu, kao zaposleniku na radnom mjestu VKV automehaničar, odlukom o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, broj 3471/03 od 28. aprila 2003.godine, otkazao ugovor o radu bez prava na otkazni rok, zbog toga što je otuđio motorno ulje i elektrode za zavarivanje i izvršio pripreme za otuđenje druge količine motornog ulja, čime je počinio težu povredu radne obaveze iz člana 107.stav 2. tačka 9. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tuženog. Upravni odbor tuženog je odlukom, broj 4376/03 od 28. maja 2003. godine, odbio kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv prvostepene odluke o otkazu ugovora na neodređeno vrijeme. U obrazloženju odluke Upravnog odbora, između ostalog, navedeno je da je nepobitno utvrđeno da je apelant otuđio devet litara motornog ulja HD, što je apelant priznao i što su potvrdili i svjedoci, čime je počinio težu povredu radne obaveze iz člana 107. stav 2. tačka 9. Pravilnika. Istom odredbom Pravilnika nije utvrđena vrijednost imovine koja se otuđuje ili pokušava otuđiti.
3. Općinski sud u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), po tužbi apelanta, presudom, broj RS-24/03 od 25. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-172/04 od 9. novembra 2004. godine, poništio je kao nezakonite odluke tuženog, tj. odluku broj 3471/03 od 28. aprila 2003. godine, kojom je apelantu otkazan ugovor o radu i odluku, broj 4376/03 od 28. maja 2003. godine, kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu prava. Tuženom je naloženo da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima i zadacima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i sposobnostima stečenim radom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 660,00 KM. Općinski sud je istovremeno odredio privremenu mjeru kojom je tuženom naložio da odmah vrati apelanta na rad –poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i sposobnostima stečenim radom, uz obavezu isplate naknade plaće za vrijeme ovog spora. Također, određeno je da ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravosnažne odluke.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da apelant nije sporio činjenicu da je od tuženog prisvojio određenu količinu motornog ulja, ali je istakao da se radilo o rabljenom ulju. U svom iskazu apelant je priznao da je zatečen van kruga preduzeća, (jer se uputio kući), kako nosi devet litara rabljenog ulja koje je namjeravao upotrijebiti za podmazivanje traktora. Na osnovu uvida u prijavu, broj 04-PK-203/03 od 24. aprila 2003. godine, sud je utvrdio da je upravnik pogona tuženog u roku od tri dana od dana saznanja za činjenicu povrede radne obaveze, protiv apelanta 24. aprila 2003. godine podnio prijavu zbog povrede radne obaveze. Međutim, na osnovu izjave apelanta date kod tuženog, utvrđeno je da je apelant izjavu o povredi radne obaveze dao 22. aprila 2003. godine, što ukazuje na činjenicu da je izjavu o povredi radne obaveze apelant dao prije nego što je pokrenut postupak za utvrđivanje odgovornosti radnika podnošenjem prijave 24. aprila 2003. godine, čime su potvrđeni navodi apelanta da mu tuženi u postupku pred poslodavcem nije omogućio pravo na adekvatnu odbranu. U svom iskazu apelant je naveo da mu niko nije omogućio niti ga pozvao da izjavu da zvanično, niti je upozoren da ima pravo na odbranu.
5. Sud je, cijeneći sadržaj prijave upravnika pogona od 24. aprila 2003. godine, utvrdio da je podnosilac prijave pravilno postupio kada je zatražio da se protiv apelanta pokrene postupak za utvrđivanje teže povrede radne obaveze iz člana 107. tačka 9. Pravilnika. Međutim, tuženi je suprotno odredbi člana 116. Pravilnika donio odluku o otkazu ugovora o radu, bez da je prethodno donio odluku o pokretanju postupka za otkaz ugovora o radu kako to nalaže član 116. Pravilnika kako bi omogućio apelantu da iznese svoju odbranu u roku od sedam dana, već je suprotno ovoj odredbi uzeou obzir apelantov iskaz od 22. aprila 2003. godine. Općinski sud je zaključio da je apelantu onemogućeno osnovno pravo da sazna šta mu se stavlja na teret kao i da iznese svoju odbranu, jer nije donesenaniti mu je dostavljena odluka o pokretanju postupka. Sud je ocijenio apelantov tužbeni zahtjev osnovanim, imajući u vidu da je pravo na odbranu jedno od osnovnih ljudskih prava koje u sebi sadrži ne samo pravo da se brani, nego i da mu se osigura vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane, da se brani uz pomoć stručne osobe, što apelantu nije omogućeno, čime je u postupku pred poslodavcem učinjena povreda postupka suprotno odredbi člana 116. Pravilnika, a u vezi sa članom 33. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-172/04 od 9. novembra 2004. godine, ocijenjeno je da je pravilan stav Općinskog suda da su odluke tuženog nezakonite, s obzirom da je u slučaju davanja otkaza ugovora o radu zbog ponašanja zaposlenika, kako je to predviđeno članom 90. Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 43/99), poslodavac morao omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu. Pored toga iz člana 116. i člana 117. stav 1. Pravilnika tuženog proizilazi da je apelantu trebalo dostaviti odluku o pokretanju postupka i pozvati ga da iznese svoju odbranu, što tuženi nije učinio. Kako je otkaz nezakonit to je u skladu sa članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 32/00) osnovano tuženog obavezao da vrati apelanta na posao.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-56/05 od 10. novembra 2005. godine, revizija tuženog jeuvažena, obje nižestepene presude su preinačene, a apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud prije svega cijenio dopuštenost revizijeiz osnova člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ustanovio da je predmetni postupak u pogledu pravne ocjene spora značajan za primjenu prava u drugim slučajevima pa je dopustio reviziju u konkretnom predmetu, iako nisu ispunjeni razlozi iz člana 237. stav 2. ZPP.
9. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primijenili odredbe Pravilnika, a ne odredbe Zakona o radu, i udovoljili tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je posebno istakao da je članom 90. Zakona o radu propisano pravo poslodavca da otkaže ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika kojom prilikom je poslodavac obavezan omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Primjenom ove odredbe, u situaciji kada je nesporna činjenica da je apelant bez odobrenja tuženog prisvojio određenu količinu motornog ulja, te kada je isti van pogona uhvaćen sa tim uljem pri odlasku sa posla, predstavlja okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da poslodavac omogući zaposleniku iznošenje svoje odbrane po propisanoj proceduri, jer se očigledno radi o težoj povredi radne obaveze. U takvoj situaciji imajući u vidu «ratio legis» Zakona o radu poslodavac nije u obavezi provoditi nikakav postupak radi zaštite prava zaposlenika u smislu iznošenja njegove odbrane, pa čak ni u situaciji kada je to Pravilnikom predviđeno. Naime, Pravilnik ne može biti suprotan Zakonu, niti može biti tumačen suprotno Zakonu. Odredbe čl. 114. do
117. Pravilnika se odnose na neispunjenje obaveza iz ugovora o radu ili kršenja radne obaveze, ali povreda u smislu utvrđenja krađe predstavlja takav oblik povrede radne obaveze, koji se može podvesti u zakonu u one slučajeve i okolnosti kada poslodavac nije dužan zaposleniku obezbijediti da iznese svoju odbranu, jer se radi o gruboj povredi radne obaveze.
10. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant povredu svojih prava vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava, smatrajući da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, te da je Vrhovni sud proizvoljno preinačio nižestepene presude. Apelant je uz apelaciju dostavio rješenja Vrhovnog suda, broj Rev-607/04 od 14. juna 2005. godine, broj Rev-742/04 od 9. augusta 2005. godine, i broj Rev-943/04 od 1. septembra 2005. godine, ističući da su navedenim rješenjima izjavljene revizije odbačene kao nedopuštene, a bile su podnesene radi poništenja odluka nižestepenih sudova koje su se odnosile na otkaz ugovora o radu u istom činjeničnom i pravnom osnovu. Apelant je naglasio da je revizioni sud prešao preko činjenice da je tuženi svojim odlukama povrijedio apelantu pravo na rad i učinio diskriminaciju jednakosti pred zakonom odnosno povrijedio član 14. Evropske konvencije. Apelant posebno navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o motornom ulju koje može imati svoju upotrebnu svrhu, a koje su kao prerađeno ulje iznosili svi zaposlenici i rukovodioci tuženog. Nikada nije dobio odluku o pokretanju postupka za otkaz ugovora o radu, niti je takva odluka donesena kako to nalaže Pravilnik tuženog. Apelant predlaže da Ustavni sud poništi pobijanu odluku Vrhovnog suda, a presude nižestepenih sudova održi na snazi.
Odgovor na apelaciju
11. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da iz činjenica koje su utvrđene u ranijim postupcima proizilazi da je apelant kao zaposlenik na radnom mjestu, 22. aprila 2003. godine radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, prisvojio devet litara motornog ulja i odmah nakon toga u prostorijama pogona dao i potpisao izjavu koju je napisao da je učinio navedenu radnju. Ovakvo priznanje protupravnog prisvajanja apelant je ponovio i u prigovoru, (koji mu je sastavio advokat), protiv odluke tuženog kojom mu je zbog ove povrede radne dužnosti otkazan ugovor o radu. Sticaj okolnosti konkretnog slučaja, apelantova napisana izjava u kojoj priznaje radnju izvršenja konkretne povrede radne obaveze i napisane izjave zaposlenika kao svjedoka od 22. i 23. aprila 2003. godine, kojim se to potvrđuje, zapisnik od 22. aprila 2003. godine o zatjecanju u apelantovom ormaru odvojenog motornog ulja, nije ukazivao da je potrebno i opravdano očekivati od poslodavca da postupak radi otkaza ugovora o radu nepotrebno produžuje. Tuženi smatra da je odluka o otkazu od 28. aprila 2003. godine zakonita, jer takvo postupanje poslodavca predviđa član 90. Zakona o radu. Zaposlenik nema prednosti u sudskoj zaštiti, jer se jednako štite i zaposlenik i poslodavac povodom njihovog zaključenog ugovora o radu kako je to i u pravnim sistemima evropskih država u kojima se ne tolerira da zaposlenik potkrada svog poslodavca i takvom zaposleniku (nakon što se utvrdi ovako nešto kao u ovoj pravnoj stvari), jednostavno se uručuje radna knjižica. Tuženi naglašava da sve što je apelant mogao kazati u svoju odbranu rekao je u svojoj napisanoj izjavi od 22. aprila 2003. godine i u prigovoru protiv odluke o otkazu ugovora o radu. U navedenim izjavama, a također i u izjavi koja je data na zapisnik kod Općinskog suda, prilikom izvođenja dokaza, apelant ni u jednoj svojoj izjavi nije negirao da je prisvojio motorno ulje radi pribavljanja protupravne imovinske koristi. Tuženi predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu, a istovremeno obavještava Ustavni sud da je postupio po presudi Općinskog suda odnosno vratio apelanta na radno mjesto na kojem je ranije radio uz isplatu naknade plaće.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
4),, Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (…) (9). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom:»
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio Zakon o radu i Zakon o parničnom postupku u vezi primjenjljivosti revizije na konkretan slučaj, ističući da Vrhovni sud nije ocijenio sve dokaze.
15. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u okviru zakonom utvrđene nadležnosti, ocijenio da je predmetni postupak u pogledu pravne ocjene spora značajan za primjenu prava u drugim slučajevima, te je dopustio reviziju, ocijenivši da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su primijenili odredbe Pravilnika o radu, a ne odredbe Zakona o radu. Vrhovni sud je imao u vidu član 237. stav 3. ZPP-u prema kome, izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da konkretan predmet spora može imati utjecaja na kreiranje sudske prakse, pa i na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava.
17. Također, Vrhovni sud je imao u vidu i član 90. Zakona o radu prema kome, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da to učini. Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke i pri tome dovoljno jasno i precizno obrazložio svoje postupanje zašto je usvojio podnesenu reviziju i izvršio primjenu člana 90. Zakona o radu na konkretnu pravnu situaciju.
18. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta pobijanom odlukom Vrhovnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Što se tiče navoda apelanta da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da je Zakon o radu proizvoljno ili nepravično primijenjen kao i Zakon o parničnom postupku, u vezi primjenjljivosti revizije, na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelant je naveo da mu je u predmetnom, postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelant u uživanju svojih prava na rad ili drugih sličnih prava ne poziva na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović