Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/06 (J. P.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Žrtva
- Invalidnina
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-26/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-26/06, rješavajući apelaciju
Jusufa Pađana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Pađana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
1551/03 od 16. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-534-6032/03 od 25. jula 2003. godine i zaključka Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Prijedor, broj 03-534-31/03 od 20. maja 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Pađan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je, 6. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1551/03 od 16. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-534-6032/03 od 25. jula 2003. godine i zaključka Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Prijedor (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu), broj 03-534-31/03 od 20. maja 2003. godine.
2. Zaključkom Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu, broj 03-534-31/03 od 20. maja 2003. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata i priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu civilnih žrtava rata za poginule sinove Rejhana i Asima Pađana, koji su kao civili izgubili živote tokom rata u logoru 27. jula 1992. godine.
3. Rješenjem Ministarstva, broj 05/5-534-6032/03 od 25. jula 2003. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu, broj 03-534-31/03 od 20. maja 2003. godine.
4. Vrhovni sud je presudom broj U-1551/03 od 16. novembra 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva broj 05/5-534-6032/03 od 25. jula 2003. godine. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je predmetni postupak apelant pokrenuo 15. maja 2003. godine. Predmet postupka je odredio apelant navodeći da zahtijeva «priznavanje prava po osnovu CŽR-a za poginule sinove», precizirajući da mu je «to pravo» već priznao nadležni organ u Sanskom Mostu, ali da ga je «izgubio» preseljenjem u Prijedor, te da smatra «da na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine» ima pravo «na status CŽR-a, te adekvatnu novčanu i drugu naknadu na području RS». Vrhovni sud je konstatirao da je predmet konkretnog upravnog postupka odlučivanje o pravima apelanta propisanim Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata («Službeni glasnik RS», br. 25/93 i 32/94 - u daljnjem tekstu: Zakon), kojim su uređeni oblici i obim tih prava, a procesno-pravnim odredbama način i uslovi pod kojima se ta prava ostvaruju. O pravima predviđenim u Zakonu, kako to proizilazi iz odredaba člana 25. Zakona, rješava nadležan organ na zahtjev lica koje se u smislu člana 2. smatra civilnom žrtvom rata, odnosno člana porodice civilne žrtve rata koji to pravo ima u smislu člana 3. Zakona. Zahtjev za priznavanje nekog od prava predviđenih u Zakonu, kako je to propisano članom 37. Zakona, može se podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene Zakona (7. januar 1994. godine), odnosno od dana kada je civilna žrtva rata zadobila oštećenje organizma, ubijena, poginula, umrla ili nestala. Predmetni petogodišnji rok, usljed čijeg proteka prestaje mogućnost podnošenja zahtjeva za ostvarenje prava, je prekluzivan rok. Ta prekluzivnost podrazumijeva njegovu strogu određenost, nemogućnost njegovog mijenjanja niti u smislu njegovog skraćivanja niti produžavanja, kao i obavezu strankama da ga se pridržavaju, jer protekom prekluzivnog roka za titulara prava, pravo koje se moglo ostvariti prestaje u cijelosti. U materijalno-pravnom smislu to znači da se u korist apelanta, istekom petogodišnjeg roka, nije moglo priznati svojstvo odnosno utvrditi zahtijevano pravo, a u procesno-pravnom smislu to znači da se i nije mogao pokrenuti postupak, čiji je predmet odlučivanja priznavanje statusa, odnosno utvrđenje prava iz Zakona. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni organ ispravno svojim zaključkom odbacio apelantov zahtjev za pokretanje upravnog postupka, a dosljedno tome je i drugostepeni organ osnovano svojim svojim aktom osnažio prvostepeni upravni akt.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi navedenih prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što smatra da je pobijanim odlukama pogrešno utvrđeno da je njegov zahtjev bio neblagovremen, jer «u vrijeme dok je tekao rok predviđen Zakonom za ostvarivanje tog prava, apelant kao Bošnjak, zbog straha za vlastitu sigurnost kao i sigurnost svoje porodice, nije smio podnijeti takav zahtjev, za razliku od pripadnika srpske nacionalnosti, koji su u istoj situaciji bez problema mogli realizirati svoje pravo na predmetnu invalidninu». Apelant ističe da se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ogleda u tome, «što zbog postojanja roka a zatim i proteka navedenog roka o njegovom zahtjevu se nije ni raspravljalo. Rok od pet godina ga je, u potpunosti onemogućio da zbog svoje nacionalne pripadnosti ostvari svoje pravo, kako u toku rata tako i nakon završetka ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine». Apelant smatra da je notorna činjenica da po potpisivanju Dejtonkog mirovnog sporazuma nisu odmah stvoreni uslovi za pripadnike manjinskih naroda, pa tako i za Bošnjake u Republici Srpskoj, tako da oni realno nisu bili u mogućnosti da ostvare prava po Zakonu. Apelant predlaže da se Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, poništi pobijane odluke i naloži Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu da usvoji njegov zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu i istovremeno naloži isplatu nematerijalne štete, zbog diskriminacije po etničkoj pripadnosti u iznosu od 20.000,00 KM.
6. Vrhovni sud i Ministarstvo osporavaju navode iz apelacije kao neosnovane. Vrhovni sud ističe da su razlozi navedeni u apelaciji apsolutno paušalni i neargumentirani. Naime, organi uprave, a i ovaj sud u postupku upravnog spora, nisu odlučili svojim aktima, onako kako je riješeno, zbog bilo kakve diskriminacije prema apelantu po nacionalnoj ili drugoj osnovi, nego zato što apelant nije iskoristio pravo podnošenja svog zahtjeva u zakonom propisanom roku. Ministarstvo kao drugostepeni organ smatra «da navodi koje apelant ističe u apelaciji ne mogu biti od uticaja na drugačije rješavanje u ovoj upravnoj stvari. U konkretnom slučaju primijenjen je rok povoljniji za stranku-pet godina od dana početka primjene Zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, odredbom člana 37. stav 1. Zakona bilo je propisano da se zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu može podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene ovog zakona, odnosno od dana kada je lice, pod okolnostima propisanim Zakonom, zadobilo oštećenje organizma, ili je ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo.
10. Kako apelant nije postupio prema navedenoj odredbi Zakona, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je njegov zahtjev odbacilo iz formalnih razloga, kao neblagovremen, što je potvrdio Vrhovni sud i Ministarstvo.
11. Dakle, pobijanim odlukama nije odlučeno o zahtjevu apelanta za utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata i prava na porodičnu invalidninu, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu, kao prvostepenom organu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi uprave i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavo formalne uslove.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović