Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-366/06 (R. S.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-366/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 366/06, rješavajući apelaciju Rukije Salkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rukije Salkić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-971/04 od 24. novembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Živinicama, broj P-510/91 od 30. aprila 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rukija Salkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica (zaseok D.Brnjica Zenuni), koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Tuzle, podnijela je, 21. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-971/04 od 24. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-510/91 od 30. aprila 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-510/91 od 30. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-971/04 od 24. novembra 2006. godine, sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu apelantice.
3. Apelantica je 16. septembra 1991. godine zajedno sa Zenunom Zenunović i Senaidom Salkić podnijela tužbu protiv tuženih: Općina Živinice, Mjesna zajednica Brnjica, Rasima Zenunovića, Fejze Okića, Abdurahmana Zenunovića i Seada Okića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi priključenja na vodovod i naknade štete. U toku postupka kod tužbe je ostala samo apelantica, jer su ostali tužitelji povukli tužbu protiv tuženih. Apelantica je u tužbi i u toku postupka navela da posjeduje porodičnu kuću u zaseoku D. Brnjica i da je bila korisnik seoskog vodovoda izgrađenog 1971. godine, u čijoj izgradnji je i ona učestvovala. S obzirom da je nastala potreba za većim kapacitetom vode, jer su izgrađene nove kuće, 1988. godine je na Zboru građana donesena odluka o rekonstrukciji i proširenju postojećeg vodovoda, kako bi se na isti priključilo još trinaest novih korisnika. Za izvršenje odluke imenovan je i Građevinski odbor od kada počinje njegova samovolja, tj. Fejze Okića koji ne postupa po prvobitnoj odluci da se gradi novi rezervoar u cilju pojačanja kapaciteta vodovoda. Mijenja se u potpunosti trasa vodovoda bez ikakve građevinske dokumentacije usprkos zabrani nadležnih organa uprave. I pored toga što je Ustavni sud R BiH svojom odlukom, U broj 245/89 od 4. oktobra 1990. godine ukinuo odredbe člana 29. Pravilnika o upravljanju i održavanju vodoopskrbnih objekata Mjesne zajednice Brnjica, Općina Živinice, broj 14/89 od 18. juna 1989. godine, Građevinski odbor je nastavio sa započetim radovima sve do 14. jula 1991. godine. Kada je puštena voda apelantica je ostala potpuno bez vode. Međutim, apelantica je 3. septembra 1991. godine, od nadležnog organa Općine Živinice i Mjesne zajednice, dobila odobrenje da se priključi na novoizgrađeni rezervoar, ali su joj to ponovo onemogućila tužena fizička lica.
4. U obrazloženju pobijanog rješenja Općinskog suda, između ostalog, navedeno je da je sud pazeći po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, u smislu člana 16. Zakona o parničnom postupku ( «Službene novine F BiH», br. 53/03 u daljnjem tekstu: ZPP), ustanovio da rješavanje o tužbenom zahtjevu apelantice za priključenje na vodovod ne spada u sudsku nadležnost. Općinski sud se pozvao i na odredbe čl. 37., 84., 86., 87. i
108. Zakona o vodama («Službene novine TK» br. 15/99, u daljnjem tekstu: Kantonalni Zakon o vodama ) i zaključio da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelantice odnosi na zahtjev kao investitora mjesnog vodovoda za utvrđenje prava na direktno priključenje na vodovod, a koji zahtjevi se prema navedenom Zakonu o vodama rješavaju kod nadležne Općinske uprave, koja izdaje vodovodne dozvole i odobrenja za korištenje vodovoda, kojim aktima se propisuje i sam priključak na mjesni vodovod. Također, Općinski sud je konstatirao da je apelantica na ročištu održanom 13. marta 2003. godine odustala od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete u iznosu od 150,00 KM, a ostala samo kod tužbenog zahtjeva za priključenje na vodovod.
5. Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio prvostepenu odluku, navodeći da je članom 15. stav 3. ZPP propisano da, ako se u postupku promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud. Međutim, iz smisla i sadržaja ove zakonske odredbe slijedi da se ista tiče samo takvih promjena koje nemaju za posljedicu i gubitak sudske nadležnosti, zbog čega se ova odredba ne može vezivati i za član 16. ZPP koji propisuje obavezu suda da se oglasi nenadležnim u slučaju kada za rješavanje spora nije nadležan sud već je nadležan drugi organ vlasti. Zato se neosnovano pokazuju žalbeni navodi apelantice o tome da je u vrijeme podnošenja tužbe postojala nadležnost suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, a s tim u vezi i osporavanje pravilnosti primjene Zakona o vodama, tim prije što nadležnost suda za odlučivanje o postavljenom zahtjevu apelantice nije proizlazila iz Zakona o vodama («Službeni list SRBiH», br. 36/75), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. Ono što je bitno jeste da je tužbeni zahtjev apelantice bio usmjeren na omogućavanje direktnog priključenja vodovodnih cijevi na novosagrađeni rezervoar, a odlučivanje o takvom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz spisa slijedi da po izvršenoj rekonstrukciji vodovoda nije došlo do priključenja apelantice na isti i to iz razloga što je apelantica zahtijevala da se njen priključak izvrši direktnim priključenjem vodovodnih cijevi na novoizgrađeni rezervoar i što nije uplatila iznos svog učešća za rekonstrukciju vodovoda. Prema nalazu vještaka građevinske struke od 5. maja 2003. godine, tri do četiri mjeseca po podnošenju tužbe došlo do priključenja apelantice na vodovod u skladu sa projektnom dokumentacijom. Kantonalni sud je zaključio da se kod konkretnog činjeničnog stanja pravilnim ukazuje stav prvostepenog suda da odlučivanje o zahtjevu apelantice za direktno priključenje na rezervoar vodovodnim cijevima, a koji način priključenja nije predviđen projektom na osnovu kojeg je izdana vodoprivredna suglasnost i odobrenje za gradnju, ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost organa uprave. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud za svoj stav imao uporišta ne samo u navedenim odredbama Zakona o vodama, već i u čl. 29., 34. stav 2. tač. 3., 37. i 41. ranijeg Zakona o vodama («Službeni list SR BiH», br.36/75) prema kojima se izgradnja i rekonstrukcija seoskog vodovoda, a s tim u vezi i priključenje korisnika na vodovod i to kako onih koji nisu učestvovali u izgradnji tako i onih koji su učestvovali u izgradnji, bilo u svojstvu ranijih ili pak novih korisnika, može vršiti samo na osnovu projektne dokumentacije za koju je izdana vodoprivredna suglasnost i odobrenje za gradnju.
6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija).U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelantica smatra da je postupanjem Kantonalnog suda i Općinskog suda nepravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, što je utjecalo na povredu njenog prava na pristup sudu. Apelantica ističe da je u vrijeme izgradnje stare vodovodne mreže bila suvlasnik vodovodne mreže, te je ona prema Zakonu o vlasničko pravnim odnosima nezakonito onemogućena u korištenju vodovoda od strane tuženih, na način što je stara vodovodna mreža, na koju je bila priključena apelantica stavljena van funkcije a njoj nije omogućen priključak na novu vodovodnu mrežu. Ovakvim postupanjem tuženih, smatra da je lišena prava suvlasništva na vodovodnoj mreži suprotno čl. 15. do 21. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Također, apelantica navodi da je pored zahtjeva za priključak na vodovodnu mrežu, tražila i naknadu štete u iznosu od 15.000,00 tadašnjih dinara, zajedno sa zateznom kamatom, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o sudskoj nadležnosti.
7. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i ističe da je sadržaj tužbenog zahtjeva pred Općinskim sudom bio usmjeren na omogućavanje direktnog priključenja vodovodnih cijevi apelantice na novosagrađeni rezervoar. Kantonalni sud smatra da su navodi apelacije potpuno neprihvatljivi tim prije ako se ima u vidu da je za novoizgrađeni vodovod bilo izdato odobrenje za gradnju i vodovodna suglasnost, a na osnovu projekta kojim nije bilo predviđeno priključenje apelantice na način kako je to ona tražila u pokrenutom sudskom postupku, kao i da je do priključenja apelantice došlo tri do četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe i to u skladu sa projektnom dokumentacijom, o čemu se izjasnio i vještak građevinske struke u svom nalazu od 5. maja 2003. godine.
8. Također, Općinski sud osporava navode iz apelacije, napominjući da iz apelacije proizlazi da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila i naknadu štete u iznosu od 15.000 dinara, te da zbog toga postoji sudska nadležnost. Međutim, Općinski sud ističe da navodi nisu tačni, jer je apelantica na ročištu 13. marta 2003. godine povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete koji je bio preciziran na iznos od 150 KM, a tužbeni zahtjev opredijelila samo za priključivanje na vodovod, nakon čega je sud donio pobijano rješenje. Općinski sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, samo zato što je tužbeni zahtjev odbačen, jer je sud razloge odbačaja obrazložio u pobijanom rješenju, te naveo materijalne propise iz kojih slijedi da Općinski sud nije bio nadležan za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, što je potvrđeno i pobijanim rješenjem Kantonalnog suda.
9. Općinsko pravobraniteljstvo Živinice, kao zakonski zastupnik tužene Općine Živinice, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Ističe da je u svom pisanom odgovoru broj 09- 288/03 od 25. decembra 2003. godine kojeg je dostavio Općinskom sudu istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda da raspravlja i odlučuje u konkretnoj pravnoj stvari. Smatra da je prema zakonu u ovoj pravnoj stvari, isključivo nadležan Organ uprave, a samo u situaciji kada nastane spor koji je vezan za zaključenje ugovora o troškovima priključka i održavanja, raspravlja i odlučuje sud.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U suštini, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalnopravne i procesne propise, te joj onemogućili pravo na pristup sudu. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbacili apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem u pravnoj stvari apelantice radi priključenja na vodovod, odbačen njen zahtjev zbog apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Tužbeni zahtjev apelantice se odnosio na direktno priključenje vodovodnih cijevi na novosagrađeni rezervoar, zbog čega po mišljenju suda rješavanje takvog spora prema zakonu ne spada u sudsku nadležnost. Općinski sud je u vezi sa ovim pitanjem, odnosno suštinom tužbenog zahtjeva analizirao zakonske propise-materijalno i procesno pravo, te je dao jasne i iscrpne razloge za svoju odluku da nije nadležan za odobrenje direktnog priključka vodovodnih cijevi na novosagrađeni rezervoar, a ovakav zaključak je potvrdio i Kantonalni sud svojom odlukom. Također, Ustavni sud zapaža iz dokaza u spisima (zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu, sačinjen u Općinskom sudu 13. marta 2003. godine), da je Općinski sud 13. marta 2003. godine donio rješenje kojim je primio na znanje odricanje apelantice od tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu štete od tuženih u iznosu od 150 KM, a koji je postavila u podnesku od 28. augusta 2002. godine. Nadalje, apelantici je u toku postupka pred sudovima pružena ravnopravna mogućnost da istakne, adekvatno zastupa i brani svoje interese tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance.
14. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović