Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-243/06 (T. K.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-243/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine,, u predmetu broj AP-243/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. Rev-439/04 od 18. oktobra 2005. godine i Pž-42/03 od 6. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 6. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), br. Rev- 439/04 od 18. oktobra 2005. godine i Pž-42/03 od 6. aprila 2004. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps.147/02 od 14. oktobra 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev DD „Ozrenka“iz Gračanice (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je zahtjevao da mu apelant isplati iznos od 114.444,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom sud je obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM u roku od osam dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u dokaznom postupku izvršio uvid u niz materijalnih dokaza, (kupoprodajni ugovor od 3. avgusta 1998. godine, broj 02-103/98, ugovor o cesiji od 2. seprembra 1998. godine, broj 02-104/98, ugovor o preuzimanju duga od 4. septembra 1998. godine, izjave o kompenzaciji od 15. septembra 1998. godine, prijedlog za kompenzaciju od 29. marta 2002. godine, izvod iz knjigovodstvene evidencije tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja zaključno sa stanjem 31. decembar 1998. godine), te je ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da među strankama nije sporno da su tužitelj kao prodavac svojih nekretnina i Federalno ministarstvo finansija, Kantonalni ured Tuzla i Federalno ministarstvo odbrane, kao kupci, 3. avgusta 1998. godine, zaključili ugovor o kupoprodaji, kojim ugovorom je tužitelj prodao svoje nekretnine po cijeni od 432.000,00 KM. Nesporno je također, da je tužitelj 2. septembra 1998. godine, zaključio ugovor o cesiji sa apelantom i Federalnim ministarstvom odbrane, kojim ugovorom je apelant preuzeo dug Federalnog ministarstva odbrane, prema tužitelju, u iznosu od 216.000,00 KM i da je 4. septembra 1998. godine, tužitelj zaključio ugovor o preuzimanju duga, sa apelantom i Federalnim ministarstvom finansija-Kantonalni ured Tuzla, kojim je apelant preuzeo i dug ovog ministarstva prema tužitelju, također u iznosu od 216.000,00KM. Također je utvrđeno, da je apelant kao preuzimalac duga, izvršio doznačenje i isplatu preuzetog duga, zaključenjem izjava o kompenzaciji br. 3/98 i 5/98, te da je na taj način izvršio isplatu preuzete obaveze po osnovu ugovora o preuzimanju duga od 4. septembra 1998. godine u iznosu od 138.514,63 KM kao i 33.218,37 KM, otplativši ukupno 171.733,00 KM. Kao nesporno utvrđeno je da je 15. septembra 1998. godine, sačinjena izjava o kompenzaciji broj 4/98 na iznos od 44.267,00 KM, koji bi u cjelosti prestavljao isplatu ukupnog duga po ugovoru o preuzimanju duga od 4. septembra 1998. godine, ali se kao sporno postavilo pitanje da li je navedena kompenzacija i izvršena. Da bi ovu činjenicu sud utvrdio, izvršio je uvid u izvod iz knjigovodstvene kartice tuženika, pa je nesporno utvrđeno, da je i kompenzacija broj 4/98 od 15. septembra 1998. godine, u navedenom iznosu provedena kroz knjigovodstvenu evidenciju tuženika, te da je po istoj apelant u cijelosti ispunio svoju obavezu po osnovu ugovora o preuzimanju duga od 4. septembra 1998. godine. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je zahtjev tužitelja u odnosu na 44.267,00 KM neosnovan, pa ga je u odnosu na isti odbio sa tužbenim zahtjevom.
4. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije apelanta koji se odnosi na potraživanje tužitelja po osnovu ugovora o cesiji u iznosu od 145.883,00 KM, jer je nesporno utvrđeno da je apelant započeo izvršenje svoje obaveze koju je preuzeo ugovorom o cesiji od 2. septembra 1998. godine u ime kupca iz osnovnog kupoprodajnog ugovora, Federalnog ministarstva odbrane i vršio otplatu potraživanja koje je tužitelj kao prodavac imao prema kupcu Federalnom ministarstvu odbrane, na način što je 22. oktobra 1998. godine, po ovom osnovu izvršio isplatu tužitelju 50.000,00 KM, a kompenzacijom od 11. oktobra 1999. godine i iznos od 95.883,00 KM, te da je na taj način izvršio otplatu ukupnog duga u iznosu od 145.883,00 KM, a po osnovu navedenog ugovora o cesiji.
5. Kantonalni sud je utvrdio da je prigovor apelanta na zastaru preostalog djela potraživanja tužitelja u iznosu od 70.177,00, osnovan, s obzirom da je od momenta zaključenja kupoprodajnog ugovora od 3. avgusta 1998. godine, odnosno ugovora o cesiji od 2. septembra 1998. godine, pa do podnošenja tužbe tužitelja 22. oktobra 2001. godine protekao rok od tri godine, te da je shodno odredbama člana 374 . Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO), u odnosu na ovaj dio nasupila zastara potraživanja.
6. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Odlučujući o žalbi Vrhovni sud je presudom broj Pž 42/03 od 6. aprila 2004. godine, uvažio žalbu i preinačio presudu prvostepenog suda obavezujući apelanta da tužitelju plati iznos od 70.177,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 17. septembra1998. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.462 KM. U ostalom djelu prvostepena presuda je potvrđena i žalba tužitelja odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je posebno obrazlažući razloge zbog kojih prihvata odluku prvostepenog suda, između ostalog ocjenio da nisu osnovane žalbene tvrdnje tužitelja da mu je apelant dužan platiti dug u iznosu od 44. 267 KM. Svoj stav Vrhovni sud sud je obrazložio činjenicom da iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, jasno prizilazi da je apelant tužitelju platio dug u iznosu od 44. 267 KM, kompenzacijom, pa je pozivajući se na odredbe čl. 336. i 337. stav 2. ZOO, kojim je propisano da se kod prijeboja potraživanja – kompenzacije ne vrše plaćanja, već da se poslije izjave o prebijanju, smatra da je prebijanje nastalo. Stoga, sud je ocjenio da žalba tužitelja na odbijajući dio prvostepene presude za iznos od 44.267 KM, nije osnovana. Također, Vrhovni sud je ocjenio da je žalba tužitelja na iznos duga od 70.177KM, osnovana, smatrajući da je prvostepeni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva pogrešno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana
374. ZOO, te utvrdio da je isti zastario. Naime, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 371. ZOO utvrdio da poraživanje kupoprodajne cijene za prodate nekretnine iz ugovora od 3. avgusta 1998. godine, zastarijeva u opštem zastarnom roku od pet godina, te da stoga, potraživanje tužitelja u iznosu od 70.177 KM, nije zastarijelo.
7. Protiv drugostepene presude, apelant je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je presudom broj Rev 4391/04 od 18. oktobra 2005. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je cjeneći prije svega revizijske prigovore apelanta da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku odnosno odredbe člana 175, jer je dozvolio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, te posebno obrazlažući postupanje prvostepenog suda, ocjenio da je isti pravilno postupio, s obzirom da je stavom 2. navedenog člana propisano da sud može dopustiti preinačenje tužbenog zahtjeva samo ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju, sud je ocjenio da je apelant upravo obveznik iz predmetnog pravnog odnosa, jer je ugovorom o cesiji od 2. septembra 1998. godine, u ime Federalnog ministarstva odbrane, tužitelju platio dio kupoprodajne cijene od 145.883,00 KM, a ostao dužan 70.177,00 KM, pa s obzirom da potraživanja tužitelja potiču iz istog pravnog odnosa (osnov svih potraživanja je ugovor o kupoprodaji od 3. avgusta 1998. godine), Vrhovni sud je naveo da su prigovori apelanta o povredi člana 175. Zakona o parničnom postupku, neosnovani. Također, Vrhovni sud je ocjenio da je na iznos duga od 70.177,00 KM, drugostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 371. ZOO i posebno obrazlažući razloge zbog kojih se priklanja odluci drugostepenog, a ne odluci prvostepenog suda, te zaključio da potraživanje tužitelja u odnosu na ovaj iznos nije zastarjelo. Na kraju, Vrhovni sud je ocjenio da ne stoje prigovori o nedostatku pasivne legitimacije za apelanta, što je pozivajući se na činjenično utvrđenje prvostepenog suda, obrazložio činjenicom da je način isplate cijene određen ugovorom, te da je apelant u ime Federalnog ministarsva odbrane već platio dio kupoprodajne cijene.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je pri donošenju osporenih presuda Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, odnosno materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije i koje se tiču roka zastare navodeći pri tome hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenih presuda. Apelant u svojoj apelaciji, dakle, ponavlja navode koje je isticao u toku redovnog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Na kraju predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati prvostepenom sud na ponovni postupak ili da sam meritorno rješi predmet.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. U vezi sa dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuje Tuzlanski kanton te podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije podnesene od strane državnih organa proglašavane nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04) koji je propisivao da je apelacija «nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom». U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju dražavnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i od strane redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
13. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao procesnu poziciju tuženog, da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 114.444,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM, pri čemu je prvostepeni sud u obrazloženju odluke dao iscrpne razloge za takvu odluku. Ustavni sud dalje zapaža da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužitelja dao jasne i iscrpne razloge, a koji ni u kom slučaju ne djeluju proizvoljno, zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da tužitelju isplati 70.177 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naknadom parničnih troškova postupka i iznosu od 1.462 KM. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je donoseći odluku po žalbi drugostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 229. tačka 4. važećeg ZPP, kojim je regulirano pod kojim uvjetima će sud preinjačiti prvostepenu presudu.
14. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Navode iznesene u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa, apelant je iznosio tokom revizionog postupka i revizijski sud je povodom tih navoda detaljno izvršio procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Ustavni sud također smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, time što je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužitelja, utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 374 ZOO smatrajući da potraživanje tužitelja u iznosu od 70.177 KM, predstavlja potraživanje iz ugovora o prometu roba i usluga i da je isto, shodno navedenoj odredbi, zastarjelo. Naime, drugostepeni sud je ocjenio da se potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju odnosi na potraživanje kupoprodajne cijene za prodatu nekretninu iz ugovora od 3. avgusta 1998. godine i da ta vrsta potraživanja, shodno odredbi člana 371. ZOO, zastarjeva u opštem zastarnom roku od 5. godina, te da samim tim navedeno potraživanje tužitelja nije zastarijelo. Također, revizijski sud je cjeneći prigovore apelanta, koji se odnose na nedostatak njegove pasivne legitimacije i prigovor zastarijelosti, naveo da u cijelosti prihvata navode drugostepenog suda koji je detaljno razmatrao kako pitanje pasivne legitimacije apelanta tako i pitanje zastarijelosti duga od 70.177,00 KM, te ocjenio da revizijski prigovori po ovom osnovu ne stoje.
15. S obzirom na navedeno Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je obrazloženje osporenih odluka proizvoljno, a posebno da postoji pogrešna i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava .
16. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. U osporenim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi i dato detaljno obrazloženje. Također ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović