Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/06 (A. S.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekid postupka
- Stečaj
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-377/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-377/06, rješavajući apelaciju Avda Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avda Smajića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-343/03 od 14. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Avdo Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 22. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-343/03 od 14. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je podno tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), protiv tuženog „Rudi Čajavec-mehanički proizvodi“ d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi raspoređivanja na poslove koje je radio ili poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, sa zahtjevom za isplatu ličnog dohodka i uplatu doprinosa.
3. Osnovni sud je presudom broj RS-678/01 od 17. jula 2003. godine udovoljio tužbenom zahtjevu i obavezao tuženog da apelanta vrati na radno mjesto planiranja ili poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, da mu isplati naknadu ličnog dohodka po osnovu čekanja za period od 8. marta 1993. godine, do 8. maja 1998. godine, te za period od 30. septembra 2001. godine do 30. aprila 2003. godine, iznos od 5.806,51 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. aprila 2003. godine pa do isplate, da za navedeni period izvrši uplatu doprinosa po osnovu penzijskog invalidskog i zdravstvenog osiguranja, te naknadi troškove postupka u iznosu od 343,75 KM, a sve u roku od 8. dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva izreke presude, odbijen je zahtjev apelanta za isplatu naknade po osnovu čekanja preko dosuđenog iznosa. Također je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu ličnog dohodka u iznosu od 16.903,12 KM, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu Okružnom sudu.
4. Okružni sud je u toku žalbenog postupka donio rješenje broj Ž-343/03 od 14. oktobra 2005. godine, kojim je utvrdio da se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida, zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Stavom dva izreke rješenja je utvrđeno da će se postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Osnovnog suda broj St-2/05 od 15. septembra 2005. godine, nad tuženim „Rudi Čajavec-mehanički proizvodi“ d.d. Banja Luka, otvoren stečajni postupak, te da je Okružni sud cjeneći da su ispunjeni uslovi propisani članom 378. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku) utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. Također, pozivajući se na odredbe člana 381. stav 1 Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da će se postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da je Okružni sud odugovlačio žalbeni postupak, te da je na taj način doveden u poziciju da ne može namiriti svoje potraživanje od tuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelant osporio rješenje Okružnog suda kojim je utvrđeno da se postupak prekida zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud u konkretnom slučaju, prekinuo postupak primjenjujući svoje ovlaštenje iz člana 378. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da „postupak se prekida [...]. kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka [...].“ i člana 55. stav 1. Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske kojim je propisano da „otvaranjem stečajnog postupka se prekidaju sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu“ [...]. U suštini navoda,Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan odlukom suda o prekidu postupka. Međutim,Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta odlukom o prekidu postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ).
10. Budući da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova apelant je podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom koji se odnosio na potraživanja iz radnog odnosa, te s obzirom da apelant nije bio zadovoljan prvostepenom odlukom, protiv iste je uložio žalbu Okružnom sudu. Budući da je u toku žalbenog postupka nad tuženim otvoren stečajni postupak i dakle, kada je Okružni sud utvrdio da su nastupile pravne posljedice stečajnog postupka, donio je odluku o prekidu postupka na osnovu člana 378. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.
11. Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, te stoga zaključuje da apelant nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović