Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-343/06 (JP “Šume TK” d.d. Kladanj)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-343/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine,, u predmetu broj AP-343/06, rješavajući apelaciju JP “Šume TK”d.d. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP “Šume TK” d.d. Kladanj, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-
387/05 od 27. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Šume TK”d.d. Kladanj, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Smajlović dipl. pravnik, podnio je 17. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenja u Kladnju (u daljnje tekstu: Općinski sud), broj P-68/04-K od 21. januara 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Desanke Petrović (u daljnem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu zv. „ Šumarica“ koji se nalazi u Stariću, a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupatila, i pomoćnih prostorija u prizemlju zgrade, sve u površini od 70 m2, te da je tužena to dužna priznati i da će ova presuda tužiteljici poslužiti kao podobna isprava u postupku otkupa stana, kao i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana po prijemu presude. Istom presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda se navodi da je tužiteljica podnesenom tužbom tražila utvrđenje sticanja stanarskog prava u svrhu otkupa predmetnog stana. Također se navodi da je tužiteljica u tužbi, a i u toku postupka tvrdila da je stan dobio njen muž od tužene 1957. godine rješenjem o dodjeli na korištenje, po osnovu radnog odnosa i da je sa tuženom zaključio ugovor o korištenju stana, ali da te dokumente ne posjeduje, jer su kako navodi ostali u stanu, kada je ona sa svojom porodicom isti napustila zbog ratnih dejstava. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak saslušanjem tri svjedoka i uvidom u materijalnu dokumentaciju, te da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je predmetni stan dobio muž tužiteljice, od prednika tuženog JP „Šume TK”d.d. Kladanj, po osnovu službe, kod kojeg je bio zaposlen i obavljao poslove šumara, da je isti koristio za stanovanje zajedno sa svojom porodicom od 1957. godine, pa sve do 10. februara 1979. godine kada je umro, te da je i nakon njegove smrti u stanu ostala živjeti njegova porodica sve do marta 1992. godine, kada su isti napustiti zbog ratnih dejstava. Također je utvrđeno da je rješenjem Službe za stambene poslove, obnovu i razvoj Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove), broj 04-23-182/99 od 18. septembra 2003. godine, tužiteljici vraćen stan u posjed, koju je Služba za stambene poslove 27. februara 2004. godine, uvela u posjed, što je i konstatovano zapisnikom o uvođenju u posjed, broj 04-23-182/99 od 27. februara 2004. godine. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju muž apelantice predmetni stan dobio po osnovu službe i da u odnosu na isti nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Nadalje, Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 4. Zakona o stambenim odnosima, ocjenio da se u smislu ove zakonske odredbe, stanom ne smatraju stanovi koji se koriste zbog obavljanja službene dužnosti i koji se kao namjenski utvrde Samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, s obzirom da predmetni stan ima namjenski karakter i ne može se smatrati stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, niti se na njemu može steći stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Tužiteljica je protiv ove presude podnijela žalbu Kantonalnom sudu.
4. Odlučujući o žalbi tužiteljice Kantonalni sud je donio presudu, broj Gž-387/05 od 27. januara 2006. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu zv. „ Šumarica“ koji se nalazi u Stariću, a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupatila i pomoćnih prostorija u prizemlju zgrade, sve u površini od 70 m2, što je tužena dužna priznati, a u suprotnom trpiti da ova presuda tužiteljici poslužiti kao podobna isprava u postupku otkupa stana, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva izreke presude utvrđeno je da se u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđuje.
5. Naime, razmatrajući žalbu tužiteljice Kantonalni sud je ocjenio da je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred ovim sudom ponoviti već izvedene dokaze, pa je shodno odredbama člana 217. stav 2 ZPP-a, odlučio da u ovoj pravnoj stvari otvori raspravu. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud ponovo proveo dokazni postupak saslušanjem tri svjedoka i uvidom u materijalnu dokumentaciju, te da je nakon njihove ocjene došao do zaključka da je tužbeni zahtjev osnovan. Svoj stav sud je utemeljio prije svega na iskazima saslušanih svjedoka za koje je našao da su u bitnim i odlučnim činjenicama saglasni i koje je ocjenio kao objektivne, nepristrasne i uvjerljive. Dakle, cjeneći iskaze svjedoka, a u skladu sa materijalnom dokumentacijom sud je utvrdio da je suprug tužiteljice bio zaposlenik tužene i da je radio na poslovima lugara, da je predmetni stan dobio od tužene na korištenje, te da je isti koristio sa svojom porodicom za stanovanje dugi niz godina, tačnije od 1957. godine pa do svoje smrti 1979.godine; a da u korištenju tog stana njih nije ometala tužena i to kako u periodu dok je suprug tužiteljice radio kod tužene kao lugar, tako ni kada je prešao raditi u Općinu Kladanj, a potom otišao u penziju, pa čak ni nakon njegove smrti, tužena nije pokušala na bilo koji način onemogućiti tužiteljicu i članove njene porodice u pravu stanovanja i korištenja stana. Također, utvrđeno je da su tužiteljica i njeni članovi domaćinstva na predmetnom stanu obavljali građevinske radove (pregrađivanje stana), a učestvovali su i u obavljanju vanjskih građevinskih radova (stavljanje fasade, popravak krova), te da je 1990. godine tužiteljica imala namjeru da otkupi ovaj stan i da je bio započet postupak otkupa pred posebno formiranom komisijom, ali da zbog ratnih dejstava postupak nije proveden. Sud je također utvrdio da je blagovremeno podnesenom zahtjevu tužiteljice za povrat u posjed stana, udovoljeno, shodno odredbama Zakona o napuštenim stanovima, te da je ponovo uvedena u posjed istog i da u istom sa svojim članovima domaćinstva još uvijek živi. Na osnovu svih provedenih dokaza, te obrazlažući dodatno svoj stav i činjenicom da je tužiteljica sa svojom porodicom predmetni stan koristila duže od osam godina, odnosno preko trideset godina, Kantonalni sud je pozivajući se na odredbu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, zaključio da je tužiteljica na predmetnom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava i samim tim ostvarila pravo da ga shodno odredbama člana 46.stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u propisanom postupku otkupi.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je odlukom Kantonalnog suda izmijenjena odluka Općinskog suda na štetu apelanta, za koju smatra da je utemeljena na pristrasnim izjavama svjedoka. S obzirom da apelant smatra da je predmetni stan imao namjenski karakter i da se koristio za službene potrebe, te da protekom vremena nije mogao izgubiti taj status, predložio je da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda broj Gž-1153/04 od 30. marta 2006. godine i istom naloži Kantonalnom sudu da u hitnom postupku donese drugu odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju, Kantonalni sud iskoristio svoje ovlaštenje iz člana 217. stav. 2. ZPP-a i zakazao raspravu, na kojoj je ponovo proveo dokazni postupak, te na utvrđeno činjenično stanje primijenio vežeće materijalno-pravne propise, te donio odluku kojom je preinjačio prvostepenu presudu, na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Kantonalni sud je u osporavanoj odluci u obrazloženju naveo detaljno razloge za takvu odluku. Stoga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003.godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
11. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović