Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/07 (D. S.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Dosjelost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2303/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2303/07, rješavajući apelaciju Dragane Stijaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Stijaković, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-011-0 Gž-06 000 251od 25. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj P-396/03 od 3. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Stijaković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Nove Topole-Gradiška, podnijela je 13. avgusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-011-0 Gž-06 000 251od 25. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-396/03 od 3. novembra 2005. godine. Apelantica je također tražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud održao na snazi rješenje Osnovnog suda, broj DN-923/04 od 20. septembra 2004. godine, kojim je usvajena molba apelantice i dozvoljena zabilježba spora na spornim nekretninama, do konačne odluke o apelaciji.
2. Apelantica je pokrenula postupak pred Osnovnim sudom tužbom protiv svoga oca Milorada Dmitrovića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi sticanja svojine održajem. Osnovni sud je donio presudu broj P-396/03 od 3. novembra 2005. godine, kojom je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je u odnosu na tuženog po osnovu održaja stekla pravo svojine na nekretninama i to k.č.br. 1613/3 zv. „Miljatovci“ njiva, u površini od 5668 m2 i k.č.br.1613/3 zv. „Miljatovci“ njiva u površini od 900 m2, obje uopisane u PL broj 464 k.o. Donji Karajzovci, te da se nametne obaveza tuženom da prizna i trpi da se apelantica uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela na navedenim nekretninama po osnovu ove presude. Tačkom dva izreke presude, sud je obavezao apelanticu da tuženom plati troškove postupka u iznosu od 1.260,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude, prvostepeni sud navodi da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno, da se predmetne nekretnine u posjedovnom listu broj 464 k.o. Donji Karajizovci od 17. septembra 2003.godine vode na tuženom, koji od 1959. godine živi i boravi u Kanadi, da je tužiteljica njegovo dijete koje je rođeno u braku između njega i Kelečević Zore, a koje je po razvodu braka dodjeljeno na odgoj, čuvanje, izdržavanje i školovanje, Đurđu Dmitrović, ocu tuženog, te da je tužiteljica bila držalac predmetnih nekretnina koje je nesmetano obrađivala i ubirala plodove preko 20. godina, a da su iste od 2003. godine u posjedu umješača Drage Dmitrović, kome je u ovoj parnici dozvoljeno učešće kao osobi kojoj je ugovorom o kupoprodaji od 11. avgusta 2003. godine, tuženi prodao sporne nekretnine za 3.000,00 KM. Osnovni sud je dao pravnu ocjenu utvrđenih činjenica, navodeći da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na odredbama člana 28. stav 4. Zakona o svojinsko vlasničkim odnosima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji reguliše materiju sticanja svojine održajem, a kojim je propisano da „savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina, kao i na odredbi člana 72. stav 2. istog zakona, kojim je propisano „da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova“. Naime, sud je cjeneći provedene dokaze, te posebno izjavu apelantice saslušane u svojstvu parnične stranke, da je predmetne nekretnine držala i koristila, znajući da su iste vlasništvo njenog oca, zaključio da apelantica za cijelo vrijeme državine nije bila savjesna, shodno citiranoj odredbi člana 72. stav 2. ZOSPO, te da shodno odredbi člana 123. ZPP nije dokazala da je stekla pravo svojine kako je propisano članom 28. stav 4. ZOSPO. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386 Zakona o parničnom postupku Republike Spske (u daljnjem tekstu: ZPP). o
4. Presudom Okružnog suda, broj: 011-0-Gž-06-000 251 od 25. juna 2007. godine, žalba apelantice, izjavljena iz svih žalbenih razloga, je djelimično uvažena, te presuda Osnovnog suda, broj P-396/03 od 3. novembra 2005. godine, preinjačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka sadržanoj i izreci prvostepene presude, tako što je apelantica obavezana da tuženom na ime troškova postupka naknadi iznos od 440,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 1.260,00 KM, dok se u preostalom djelu žalba odbija i prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem djelu odluke o glavnoj stvari potvrđuje. U obrazloženju drugostepene presude sud se očitovao na žalbene navode apelantice o povredi odredaba parničnog postupka i ocijenio da su isti neosnovani. Također, u obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 28. stav 4.i člana 72. stav 2. ZOSPO, navodeći da je u obrazloženju presude prvostepeni sud dao detaljne i argumentovane razloge koje je u cjelosti prihvatio i drugostepeni sud navodeći da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer nije imala apsolutni održaj na njima, s obzirom da svoju savjesnost nije dokazala u smislu odredaba člana 72. stav 2. ZOSPO.
5. Također, drugostepeni sud je cjeneći žalbeni navod apelantice da je prvostepeni sud tuženom dopustio angažovanje punomoćnika advokata Stoje Nikšić, a da predhodno nije od Centra za socijalni rad Gradiška, tražio razrješenje staraoca za poseban slučaj kao zastupnika tuženog, utvrdio da je isti neosnovan, s obzirom da iz sadržaja spisa proizilazi da je rješenjem Centra za socijalni rad broj 08-
550-9/05-2 od 9. septembra 2005. godine, razrješen staraoc za poseban slučaj koji je bio postavljen tuženom u ovoj parnici. Odbijen je i žalbeni navod apelantice kojim je osporavala učešće umješača u postupku, cjeneći da ti navodi nemaju uticaja, s obzirom da je položaj umješača takav da nije stranka u postupku i da mu se ne može ništa dosuditi. U odnosu na žalbene navode apelantice u pogledu troškova postupka, sud je ocjenio da su isti osnovani, navodeći da je sud pri odlučivanju o troškovima, dužan da uzme u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, pa nakon što je utvrdio koje troškove apelantica treba da plati tuženom, pozivajući se na odredbe člana 235. tačka 3. ZPP- preinjačio je odluku o troškovima, na način kako je u izreci presude navedeno, a shodno odredbama člana 235. tačka 3. ZPP-a, dok je u preostalom djelu potvrdio prvostepenu presudu kao pravilnu i na zakonu zasnovanu.
6. U apelaciji apelantica opisuje tok postupaka pred drugostepenim i prvostepenim sudom, navodeći da, po njenoj ocjeni, u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao dopustiti da tuženog zastupa advokat Stoja Nikšić, a da prije toga Centar za socijalni rad nije razriješio dužnosti imenovanog staraoca za poseban slučaj, kao zastupnika tuženog i posebno da nije mogao dopustiti zastupanje tuženog od strane advokata na osnovu punomoći za koju smatra da je „validna“ s obzirom da smatra da tuženi nije dao ovlaštenje da ga navedeni advokat zastupa, te da je sudu predata kopija punomoći. Dakle, apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala tokom postupka okončanog osporenim presudama, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, navodeći da iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka jasno proizilazi da je sporne nekretnine koristila i obrađivala preko 20.godina, da iste nije stekla „silom prevarom ili prijetnjom“, te da je u tome nije niko ometao sve do 2003. godine, kada je bila smetana od strane umješača. Apelantica smatra da je osporenim presudama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-
156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosi na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane sudova koji su donijeli osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Iz navoda apelacije i predočene dokumentacije proizilazi, da su redovni sudovi utvrdili pravno relevantno činjenično stanje: da je tuženi bio vlasnik predmetnih nekretnina, da je apelantica predmetne nekretnine koristila i obrađivala preko 20. godina, da je tuženi 2003. godine predmetne nekretnine prodao i da se iste nalaze u posjedu te osobe. Sudovi su dali pravnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 28. stav 4. i članom 72. stav 2. ZOSPO, po kojim bi apelantici bilo utvrđeno da je stekla održajem pravo svojine na predmetnim nekretninama. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tužioca, da je prvostepeni sud proveo niz dokaza (saslušanje svjedoka i apelantice, te da je izvršio uvid u: PL broj 464 k.o. Donji Karajizovci od 17. septembra 2003. godine, ugovor o kupoprodaji od 11. avgusta 2003. godine, priznanice o plaćenom porezu od 1992. godine do 20003. godine, punomoć o zastupanju tuženog), te da je nakon provedenog postupka donio presudu kojom se postavljeni tužbeni zahtjev apelantice odbija, da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao Okružni sud, koji je shodno svojim ovlaštenjima iz člana 235 tačka 3. i člana 226 ZPP-a, odluku o troškovima parničnog postupka preinjačio, a u preostalom djelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dajući jasne i nedvojbene razloge za takvo odlučenje. Naime, shodno članu 123. ZPP svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Dakle, ukoliko apelantica kao tužiteljica tvrdi da je korištenjem i obradom predmetnih nekretnina preko 20 godina, stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama, ona je to morala i da dokaže shodno članu 123. ZPP , a u vezi sa članom 28. stav 4. i članom 72. stav 2. ZOSPO. Teret dokazivanja tih činjenice leži na apelantici. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su redovni sudovi, primjenom člana 123. ZPP o teretu dokazivanja, zaključili da dokazi koje je ponudila apelantica, ne potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva.
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene presude primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelantica u suštini nezadovoljna ishodom postupka. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
12. S obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno raspravljati, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović