Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-300/06 (D. I.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-300/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-300/06, rješavajući apelaciju Dževada Idrizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Idrizovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-376/04 od 8. decembra 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Idrizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, koga zastupa Mensud Džonko, advokat iz Mostara, podnio je 9. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-376/04 od 8. decembra 2005. godine.
2. Apelanta je 7. juna 1993. godine u Jablanici, kao pješaka, povrijedilo neosigurano vozilo bez registarskih oznaka, a kojim je upravljao vozač V.H. koji je u krivičnom postupku oglašen krivim i osuđen pravosnažnom presudom Višeg suda u Mostaru broj K-27-II-93/96 od 8. februara 1999. godine.
3. Presudom Općinskog suda Jablanica broj P:228/00 od 23. septembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Mostar broj Gž-837/02 od 5. februara 2004. godine, Croatia osiguranje d.d Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotužena) je obavezana da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 24.000,00 KM, i to po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 12.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 6.400,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.200,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 2.400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 23. septembra 2002. godine do konačne isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.994,00 KM, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. U odnosu na tuženog «Sarajevo» osiguranje d.d. Filijala Mostar tužbeni zahtjev je je odbijen.
4. Drugotužena je protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-837/02 od 5. aprila 2004. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-376/04 od 8. decembra 2005. godine, revizija tužene je uvažena, obje nižestepene presude su preinačene tako da se tužitelj odbija sa svojim tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kod ocjene pasivne legitimacije drugotužene, jer su propustili primijeniti propise o osiguranju imovine i lica na području tadašnje Hrvatske zajednice Herceg Bosna (u daljnjem tekstu: HZ HB). Vrhovni sud je naveo da je «članom 9. Uredbe o uvjetima organiziranja organizacija za osiguranje za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na području HZ HB (Narodni list HR HB br. 4/92, 5/93, 15/93, 16/93) propisana obaveza organizacija za osiguranje osnovanih na osnovu ove uredbe da oštećenim nadoknade sve pravno osnovane odštetne zahtjeve za štete prouzrokovane upotrebom vozila čiji vlasnik odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost za nezgode koje su se dogodile ili se dogode na području HZ HB. U konkretnom slučaju, iako se radilo o šteti prouzrokovanoj od vozila čiji vlasnik nije bio osiguran od autoodogovornosti, nije bilo osnova drugotuženu obavezati da kao osiguravajuća kuća tužitelju nadokandi traženu štetu jer je drugotužena bila registrirana kao osiguravajuća kuća za područje HZ HB, a predmetni događaj-saobraćajana nezgoda se desila na području Općine Jablanica koja nije bila u sastavu HR HB, pa time nije obuhvaćena navedenom uredbom i drugotužena nije bila u obavezi u tom periodu da nadoknađuje štete koje su nastale izvan područja tz. HR HB.»
5. Apelant u apelaciji navodi «povredu prava i sloboda zbog vjeroispovijesti i nacionalnog porijekla» i žali se na povredu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, zaštićeno članom 14. Evropske konvencije, akcesorno pravo. Član 14. Evropske konvencije nije usmjern protiv diskriminacije općenito, već samo protiv diskriminacije u odnosu na prava i slobode koje su garantirane Konvencijom. (vidi, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X. protiv Savezne Republike Njemačke, predstavka broj 8410/78, od 13. decembra 1979. godine, Odluke i izvještaji broj 18, str. 220). To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).
9. Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što paušalno navodi da postoji «povreda prava i sloboda», nije naveo u vezi sa kojim od prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom smatra da je diskriminiran. Obzirom da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa nekim od ustavnih prava, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović