Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1660/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1660/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1660/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-277/05 od 25. aprila 2006.
godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-990/04 od 15.
decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj P- 357/04 od 20. septembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo, Mostar, podnio je, 5. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-277/05 od 25. aprila 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-990/04 od 15. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-357/04 od 20. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-357/04 od 20. septembra 2004. godine, poništena su kao nezakonita rješenja apelanta kao tuženog, broj 02-03/1-36-116-10/04 od 27. januara 2004. godine (rješenje o odbijanju prigovora protiv rješenja o prestanku radnog odnosa) i broj 02-03/1-36-3011- 9/03 od 30. decembra 2003. godine (rješenje o prestanku radnog odnosa), pa je slijedom prednjeg utvrđenja apelant obavezan vratiti tužitelja Emina Zebića, na posao i to na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja poništenih rješenja. Apelant je obavezan da tužitelju na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 1.155,46 KM mjesečno počev od 1. januara 2004. godine pa ubuduće do povratka tužitelja na posao sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.716,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-990/04 od 15. decembra 2004. godine, žalba apelanta djelimično je uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena, tako što se tužitelj odbija sa tužbenim zahtjevom za isplatu plaća nakon 14. jula 2004. godine, kao dana zaključenja glavne rasprave. U ostalom dijelu žalba apelanta se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je pobijanim Rješenjem, broj Rev-277/05 od 25. aprila 2006. godine, reviziju odbacio ocijenivši je nedopuštenom. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da u predmetnom slučaju tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora, pa ni iznos koji je primao po osnovu plaće da bi sud na osnovu tog podatka sam obračunao vrijednost predmeta spora. Prema odredbi člana 237. stav 2. sada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Kako tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta sproa, pa dakle ni iznos koji prelazi iznos naveden u članu 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je reviziju kao nedozvoljenu odbacio primjenom člana 247. stav 1. ZPP. Iako je tužitelj naknadno u podnesku od 8. jula 2004. godine, dajući odgovor na navode apelanta iz odgovora na tužbu, naveo da je visina njegove mjesečne plaće 1.555,46 KM, što za Vrhovni sud nije bilo od značaja budući da vrijednost predmeta spora nije naznačena u tužbi. Vrhovni sud je također, naveo da je donoseći predmetnu odluku imao u vidu da reviziju apelant temelji na odredbi stava 3. člana 237. ZPP, ali reviziju nije dopustio, jer nije ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ovo jer je ovaj sud, odlučujući u drugom predmetu o izjavljenoj reviziji, protiv presude Kantonalnog suda broj Gž- 865/04 od 24. januara 2005. godine, presduom broj Rev-324/05 od 7. februara 2006. godine već zauzeo pravni stav o primjeni prava u drugom slučaju, te da ostaje kod tog pravnog stava.
5. Apelant navodi povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je posebno istakao da je revizija u konkretnom predmetu zasnovana na odredbi člana 237. stav 3. ZPP, to jeste na odredbi prema kojoj je o reviziji Vrhovni sud dužan meritorno odlučiti i po mišljenju apelanta nije je mogao odbaciti. Smatraju da je pravo apelanta odrediti pravnu osnovu revizije, što je apelant učinio, a Vrhovni sud je morao meritorno odlučiti. Apelant zaključuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakon.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv pobijane presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-277/05 od 25. aprila 2006. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-990/04 od 15. decembra 2004. godine, donesena povodom žalbe apelanta protiv prvostepene presude.
10. S obzirom na to da je navedena presuda Kantonalnog suda apelantu uručena 30. decembra 2004. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 5. juna 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović