Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1977/06 (M. B.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1977/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1977/06, rješavajući apelaciju Mustafe Banjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Banjića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-

000 079 od 3. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-206/03 od 10. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Banjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je 6. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 079 od 3. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-206/03 od 10. januara 2006. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj Rs-206/03 od 10. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 079 od 3. maja 2006. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojem je zatraženo da se utvrdi da ostaje na snazi odluka pravnog prednika tuženog, broj „S“ 13/4-18/19 od 22. februara 1991. godine, o dodjeli apelantu na korištenje stana u Ulici Kralja Petra I u Doboju (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu spornog stana i omogući mu zakonito useljenje u sporni stan slobodan od lica i stvari. U postupku je utvrđeno da je odlukom pravnog prednika tuženog, broj „S“ 13/4-18/19 od 22. februara 1991. godine, apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan nakon izvršenog bodovanja i formiranja liste radnika za dodjelu stanova. Apelant nikada nije uselio u sporni stan smatrajući da mu pripada veći stan, zbog čega je i osporio postupak bodovanja i dodjele stanova pred tada nadležnim sudom udruženog rada Apelant je uselio u veći stan Ulici Sime Lukića broj 83. u Doboju na kojem je tuženi također bio davalac stana na korištenje, i koristio ga bez pravnog osnova, uz pismenu izjavu da će iz njega iseliti ukoliko tuženi stan dodijeli nekom drugom radniku. Po izbijanju rata apelant je izbjegao iz Doboja i tako napustio stan u Ulici Sime Lukića broj 83 (sada Ulica Jug Bogdana), a da se nikada nije uselio u sporni stan. Po povratku u Doboj apelant je nadležnom ministartvu podnio zahtjev za povrat stana koji je bespravno koristio u Doboju, ali je zahtjev odbačen s obzirom na činjenicu da je on bio bespravni korisnik. Apelant je, zatim, pokrenuo parnični postupak u kojem je tražio realizaciju prava na spornom stanu u koji nikada nije uselio, tvrdeći da mu pripada pravo na tom stanu jer odluka o njegovoj dodjeli apelantu nikada nije stavljena van snage. Sporni stan je tuženi u međuvremenu dodijelio drugom radniku. S obzirom na činjenicu da apelant nije nikada uselio u sporni stan, nego je uselio u drugi stan koji je koristio bespravno, redovni sudovi su zaključili da je neosnovan njegov tužbeni zahtjev u smislu člana 29. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, broj 14/84). Navedena zakonska odredba naime, propisuje da ugovor o korištenju stana prestaje da važi ako se neka osoba, koja treba da se useli u stan, bez opravdanih razloga ne useli u stan u roku od 30 dana kada mu je stan stavljen na raspolaganje. Redovni sudovi su zaključili da se ova norma analogno primjenjuje i na odluku davaoca stana na korištenje koja ima sve elemente u pogledu njene validnosti kao i ugovor o korištenju stana.

3. Apelant je naveo je povrijeđeno njegovo „pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na privatno vlasništvo i pravo na dom“ jer je „silom prilika prouzrokovanih od strane rukovodstva“ uselio u drugi stan a ne onaj koji mu je dodijeljen i na taj način je spriječen da se useli u sporni stan u roku od 30 dana. Također je naveo da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer predmet spora nije stan na adresi u Ulici Sime Lukića broj 83, nego je utvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu. U suštini, apelant smatra sudske odluke nezakonitim smatrajući da on ima pravo na sporni stan s obzirom nikada nije opozvana odluka kojom je sporni stan njemu dodijeljen.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, stoga će Ustavni sud, prvo razmotriti apelantove navode u vezi sa navodnim kršenjem ovog prava koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Osnovni sud je u postupku po apelantovoj tužbi proveo temeljit dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka i tužitelja kao parnične stranke. Ne stoji apelantov navod o tome da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u vezi sa predmetom spora jer je upravo sporni stan bio predmet spora nakon što je apelant precizirao svoj tužbeni zahtjev usmjerivši ga na sporni stan. Nadalje, kao nesporno je utvrđeno da apelant nikada nije uselio u sporni stan, nego je bespravno koristio drugi stan iz kojeg je iselio na početku rata. Ovu činjenicu nije osporio ni apelant, nego on smatra da ipak ima pravo na spornom stanu jer nikada nije stavljena van snage odluka kojom je sporni stan njemu dodijeljen. Apelant je, u suštini, nezadovoljan odlučenjem suda, a ne ukazuje na konkretne procesne greške ili proizvoljnost koja je mogla dovesti do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Ni Ustavni sud nije utvrdio postojanje takvih propusta ili proizvoljnosti, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). Ustavni sud, stoga, zaključuje da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, odnosno apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega je njegova apelacija u ovom dijelu prima facie neosnovana.

8. Apelantov navod o povredi njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također je, očigledno (prima facie) neosnovan jer činjenice ukazuju na to da sporni stan nikada nije bio apelantov dom s obzirom da u njemu nikada nije živio.

9. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi o kršenju ovih ustavnih prava nisu posebno obrazloženi nego se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenim činjenicama i navodnoj proizvoljnosti osporenih odluka. S obzirom da je Ustavni sud već apsolvirao ove navode u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1977/06 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio