Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2196/06 (T. i K. O.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2196/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2196/06, rješavajući apelaciju Tomislava i Krešimira Odobašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava i Krešimira Odobašića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000070 od 17. maja 2006. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 02/1-1233083484 od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Hercegovačko-neretvanskog kantona Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 01233083484 od 6. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav i Krešimir Odobašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Orašja, obojica maloljetni, koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, po punomoći zakonske zastupnice apelanata Marije Odobašić, podnijeli su, 14. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-
000070 od 17. maja 2006. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO), broj 02/1-1233083484 od 21. decembra 2005. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe Hercegovačko-neretvanskog kantona Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 01233083484 od 6. oktobra 2005. godine.
2. Federalni zavod PIO je privremenim rješenjem, broj 01233083484 od 7. juna 2005. godine, apelantima priznao pravo na porodičnu penziju, kao bračnoj djeci umrlog vojnog osiguranika, počev od 3. septembra 2004. godine. U rješenju je navedeno da apelanti pravo na porodičnu penziju izvode iz prava osiguranika (u daljnjem tekstu: osiguranik) u čiji je ukupni staž uračunato vrijeme od 21. augusta 1991. godine do 31. decembra 1996. godine. Također je navedeno da će se iznos pripadajuće penzije odrediti naknadno, a da će se apelantima do tada isplaćivati akontacija u mjesečnom iznosu od 150 KM.. Apelanti su protiv rješenja podnijeli žalbu Federalnom zavodu PIO.
3. Federalni zavod PIO je rješenjem, broj 02/1-1233083484 od 21. decembra 2005, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem tog organa, broj 007-0-U-06-000070 od 17. maja 2006. godine, zamijenio svoje privremeno rješenje od 7. juna 2005. godine i apelantima priznao pravo na porodičnu penziju u iznosu od 334 KM počev od 3. septembra 2004. godine. U postupku je utvrđeno da penzijski staž osiguranika navršen u BIH osiguranju iznosi devet godina i dva mjeseca i da je ostvaren u periodu od 21. augusta 1991. godine do 31. decembra 1996. godine.
4. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom u Mostaru protiv tuženog Federalnog zavoda PIO (u daljnjem tekstu: tuženi). U žalbi je navedeno da tuženi nije naveo zakonski osnov za donošenje jednog rješenja po dvije žalbe i da nije mogao donijeti novo rješenje kada nije odlučeno o žalbi na privremeno rješenje. Također je u žalbi navedeno da je osiguranik i nakon prestanka radnog odnosa, iako nije bio u radnom odnosu, ostvarivao naknadu plate na koju se po zakonu plaćaju porezi i doprinosi, te da je shodno tome imao pravo na veći penzijski staž.
5. Kantonalni sud u Mostaru je presudom, broj 007-0-U-06-000070 od 17. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanata. U obrazloženju presude je navedeno da je pravilnom primjenom zakona prvostepeni sud utvrdio pravo apelanata na porodičnu penziju i njenu visinu. Dalje je navedeno da, čak iako je moguće da su osiguraniku i nakon prestanka službe isplaćivane novčane naknade, apelanti nisu dokazali da su na te iznose uplaćivani odgovarajući doprinosi. S tim u vezi, sud je ukazao na to da u matičnoj evidenciji koju vodi tuženi nema podataka da su osiguraniku nakon 31. decembra 1996. godine isplaćivane plate ili uplaćivani odgovarajući doprinosi u skladu sa odredbama relevantnog zakona, a na što ukazuju i podaci iz odjave sa osiguranja (M2 obrazac). Zaključeno je da činjenica da je osiguranik primao naknadu u visini plate za mjesec decembar 1996. godine i poslije tog datuma nije od uticaja za priznavanje staža osiguranja, jer ne postoji zakonski osnov da mu se u ukupan penzijski staž utvrdi vrijeme u kojem nije bio radno angažovan, odnosno u kojem se nije nalazio u osiguranju.
6. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Do povrede prava na pristup sudu kao elementa pravičnog suđenja, po mišljenju apelanata, došlo je zbog toga što o žalbi na privremeno rješenje nikada nije donesena pravosnažna odluka koju bi apelanti zatim imali mogućnost osporiti pred sudom nego je to rješenje zamijenjeno rješenjem od 6. oktobra 2005. godine i na taj način jednim rješenjem je odlučeno i o zahtjevu za penziju i žalbi. Apelanti su naveli i to da su u postupku priložili dokaze sudu da je osiguranik primao novčane naknade i nakon decembra 1996. godine, zbog čega mu je penzijski staž trebao biti duži a time i osnovica za porodičnu penziju veća, a da nije krivica apelanata što na taj iznos naknade nisu uplaćivani doprinosi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U postupku po zahtjevu apelanata za priznanje porodične penzije na temelju provedenih dokaza utvrđena je kao odlučujuća za utvrđenje visine porodične penzije činjenica dužine penzijskog staža osiguranika. Kao nesporno je utvrđeno da osiguranik nakon decembra 1996. godine nije bio u radnom odnosu i nisu mu uplaćivani doprinosi te da stoga to vrijeme ne može biti uzeto u obzir za računanje penzijskog staža, čak iako je i primao novčanu naknadu za taj period. Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi kao pravilno ocijenili utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, i odbio je navod apelanata, koji je istican i u žalbi na prvostepenu odluku, o tome da nije pravilno utvrđena činjenica dužine penzijskog staža. U apelaciji su ponovljeni navodi koji su isticani u postupku pred nižestepenim organima, a za šta su nižestepeni organi dali jasna obrazloženja zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava. Nadalje, činjenica da upravni organi nisu donijeli odluku po žalbi apelanata na privremeno rješenje, nije imala nikakav utjecaj na ostvarenje prava na pristup sudu apelanata s obzirom da je o njihovom pravu meritorno odlučeno osporenim rješenjima kojima je konačno utvrđeno njihovo pravo na porodičnu penziju. Proizilazi da je apelacija očigledno neosnovana jer joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović