Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/06 (A. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2494/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2494/06, rješavajući apelaciju Andrije Dragovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Andrije Dragovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj GŽ-551/05 od 8. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj P-187/04 od 15. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Andrija Dragović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Nenad Kisić, advokat iz Nevesinja, podnio je 21. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-551/05 od 8. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-187/04 od 15. jula 2005. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-187/04 od 15. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj GŽ-551/05 od 8. juna 2006, odbio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), u kojem je zatražio isplatu naknade za obavljanje dužnosti sudije porotnika za period od 1. decembra 1999. godine do 1. aprila 2002. godine, u iznosu od 8.932 konvertibilne marke (u daljnjem tektu: KM). U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je iz dokaza provedenih u toku postupka utvrđeno da nema akta Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Skupština) na osnovu kojeg je apelant izabran za sudiju porotnika Osnovnog suda u Nevesinju, što je u suprotnosti sa članom 53. tada važećeg, Zakona o redovnim sudovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 22/96), u kojem je propisano da sudije porotnike bira Skupština. Zaključeno je da apelant nema pravo na naknadu za vršenje sudijske dužnosti sudije porotnika u skladu sa Uredbom o naknadama i nagradama sudija porotnika redovnih sudova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/97 i 3/02), jer on nije bio izabran za sudiju porotnika u skladu sa Zakonom o redovnim sudovima, nego je u dogovoru sa predsjednikom Osnovnog suda u Nevesinju bio nezakonito "angažovan" da obavlja poslove sudije porotnika. Nadalje je navedeno, da je takva obaveza nedopuštena odnosno suprotna imperativnim normama, te je shodno tome takav ugovor ništav i u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85). Apelant ni sam nije osporio činjenicu da nije izabran na način kako je to propisano Zakonom o redovnim sudovima, ali je smatrao da mu ipak pripada pravo na naknadu s obzirom da je faktički vršio tu dužnost.
3. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navedenu povredu vidi u pogrešnom zaključku redovnih sudova o tome da mu ne pripada pravo na naknadu za vršenje funkcije sudije porotinika. S tim u vezi apelant je naveo da čak i da se radilo o fiktivnim poslovima, kako to imputiraju redovni sudovi, iz takvih poslova po stanovištu sudske prakse proizilazi pravno dejstvo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Apelant je, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati obrazloženi odgovori zasnovani na relevantnim materijalnim i procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav
1. Evrospke konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović