Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/07 (Z. P.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-855/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 855/07, rješavajući apelaciju Zijada Pite, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Pite, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000-845 od 23. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-4832/06 od 12. juna 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja, broj 23/6-372-P-3801/98 od 12. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Pita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Aida Pita, podnio je 22. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-U-

06-000-845 od 23. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-4832/06 od 12. juna 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/6-372-P-3801/98 od 12. aprila 2006. godine. Apelant je 9. jula i 30.augusta 2007. godine urgirao postupanje po apelaciji.

2. Rješenjem Uprave, broj 23/6-372-P-3801/98 od 12. aprila 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u ul. Muhameda efendije Pandže broj 391/1 u Sarajevu, kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava po apelantovom zahtjevu za povrat stana prvobitno bila donijela rješenje, broj 23/6-372-P-3801/98 od 7. juna 2004. godine, kojim je odbila apelantov zahtjev, ali da je Ministrstvo, rješavajući po apelantovoj žalbi, donijelo rješenje, broj 27/02-23-2087/04 od 13. oktobra 2004. godine, kojim je poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo na ponovni postupak. Zatim je u ponovnom postupku Uprava donijela rješenje od 30. maja 2005. godine, kojim je ponovo odbila apelantov zahtjev za povrat stana kao neosnovan ali je rješavajući po apelantovoj žalbi Ministarstvo donijelo rješenje, broj 27/02-23-13665/00 od 5. jula 2005. godine, kojim je ponovo poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo na ponovni postupak, sa uputom da je neophodno utvrditi da li je predmetni stan za apelanta predstavljao «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je navedeno da je na osnovu dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je koristio po osnovu ugovora o korištenju stana, broj 05-OH-1-

2236/85 od 9. decembra 1985. godine, da je stan koristio sa suprugom Senadom i djecom Samkom i Dinkom, da je apelantu na njegov zahtjev prestao radni odnos u UNIS «ERC» dana 31. decembra 1989. godine, a da je apelantovoj supruzi data saglasnost za sporazumni raskid radnog odnosa u SOUR «Energoinvest»-RO Procesna automatika sa danom 27. februarom 1990. godine te da su apelant i njegova supruga vizu za putovanje u inostranstvo dobili 11. septembra 1989. godine a da su u Australiju otputovali 21. januara 1990. godine. Obzirom da je apelantov punomoćnik u toku postupka tvrdio da je nakon odlaska apelanta i njegove supruge stan koristila apelantova punica Muniba Kuštrić, Uprava je nakon provedenih dokaza na tu okolnost utvrdila da imenovana nije bila član apelantovog porodičnog domaćinstva. Stoga je Uprava zaključila da je apelant napustio predmetni stan sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva prije 30. aprila 1991. godine, da je predmetni stan bio apelantov dom ali da je apelant svoj dom dobrovoljno napustio, prije perioda određenog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koji omogućava povrat u domove licima koja su svoje stanove napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine (član 3. stav 2. navedenog Zakona) a što je u skladu sa članom 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-4832/06 od 12. juna 2006. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja sa obrazloženjem da je prvostepeni organ, imajući u vidu provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, pravilno i zakonito postupio kad je odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana kao neosnovan, jer je u postupku na siguran način utvrdio da predmetni stan na dan 30. april 1991. godine nije bio apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije jer ga apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu koristili budući da su ga dobrovoljno napustili 21. januara 1990. godine pa se ne mogu smatrati licima koja, prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma i članu 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, imaju pravo da se vrate u stan. Dalje je navedeno da, okolnost da se apelant nije nikada odjavljivao sa adrese spornog stana, Ministrstvo nije moglo prihvatiti kao dovoljan dokaz da je predmetni stan bio apelantov dom na dan 30. april 1991. godine budući da navedena činjenica nije bila uslov za odlazak ili povratak sa adrese.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-U-06-000-845 od 23. februara 2007. godine, odbijena je tužba apelanta radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-4832/06 od 12. juna 2006. godine, sa obrazloženjem da su po ocjeni suda i osporeno rješenje i prvostepeno rješenje doneseno na zakonit i pravilan način, odnosno donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odredbi procesnog i materijalnog prava te je Kantonalni sud usvojio sve razloge osporenog rješenja kao potpune, jasne i pravno valjane. Sud je dalje ponovio činjenično utvrđenje upravnih organa, te je imjući u vidu odredbu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, zaključio da, imajući u vidu činjenicu da je apelant sa porodicom napustio stan 21. januara 1990. godine, apelant nije lice kome pripada pravo na vraćanje stana u posjed jer mu taj stan na dan 30. april.1991. godine nije bio dom te da u tom smislu osporenim aktom nije povrijeđen član 8. Evropske konvencije. Konačno je navedeno da je sud prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari imao u vidu i sadržinu odluke Ustavnog suda, broj AP-1404/05 od 9. maja 2006. godine, kojom je usvojena apelantova apelacija, te utvrđena povreda člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Uprave, broj 23/6-372-P-3801/98 te je naloženo Upravi da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o apelantovom zahtjevu za povrat stana uz obavezu Federaciji Bosne i Hercegovine da apelantu isplati nematerijalnu štetu.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama suda i upravnih organa povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji unavodi hronologiju rješavanja njegovog zahtjeva za povrat stana, ističe da se on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu nikada odjavili sa adrese spornog stana, da su režije za predmetni stan redovno izmirivane, da vlasnik stana nikada nije pokrenuo postupak oduzimanja stanarskog prava, da upravni organi i sud ne uvažavaju član 8. Evropske konvencije, da je Uprava u dosadašnjoj praksi pozitivno rješavala ovakve slučajeve te navodi da traži da Ustavni sud, s obzirom na dužinu trajanja postupka i ponašanje kantonalnih organa, po ovoj apelaciji riješi u meritumu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su pobrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Presudu Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Presudu Europskog suda, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Obzirom da apelant smatra da je u navedenim postupcima i navedenim odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

9. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

10. U vezi s tim Ustavni sud zaključuje da apelant i članovi njegove porodice ne koriste predmetni stan od 21. januara 1990. godine kada su stan napustili radi odlaska u Australiju. Stoga predmetni stan za apelanta ne predstavlja «dom» koji u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije, uživa zaštitu jer je apelant odlaskom u Australiju, gdje i sada živi, prekinuo faktičku vezu sa predmetnim stanom. Okolnost da se apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu nikada odjavili sa predmetne adrese te da plaćaju režije za premetni stan, u situaciji kad apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva nesporno ne koriste predmetni stan duže od petnaest godina, ukazuje da se predmetni stan se ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je razlog za prestanak korištenja predmetnog stana bio dobrovoljan prestanak korištenja radi odlaska u drugu državu. Dakle, razlog za prestanak korištenja navedenog stana nije bilo napuštanje - odsustvo iz stana sa gubljenjem posjeda stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nego dobrovoljno napuštanje predmetnog stana neovisno od ratnih dejstava.

11. Dalje, budući da se suština navoda o kršenju prava na dom svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i upravnih organa, Ustavni sud primjećuje da je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat stana iz razloga što je u toku postupka nespornim utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za povrat propisane članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, propisano je da nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, na stanu koji je proglašen napuštenim, ima pravo da se vrati u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum), a stavom 2. je propisano da se stav 1. odnosi samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Sporazuma te da se osobe koje su svoje stanove napustile između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima. Stoga Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad su Kantonalni sud i upravni organi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da predmetni stan ne predstavlja apelantov «dom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, a za koji su zaključak u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne razloge te su apelanta odbili sa zahtjevom za povrat stana kao neosnovanim. Ovo stoga što je nesporno da je apelant sa članovima porodičnog domaćinstva prestao koristiti predmetni stan zbog odlaska u Australiju 21. januara 1990. godine te predmetni stan apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu koristili na dan 30. april 1991. godine. Dakle, apelant, premda je predmetni stan do odlaska u Australiju koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava, nema status izbjeglice ili raseljenog lica koje bi u smislu citirane zakonske odredbe imalo pravo na povrat stana. Stoga je, u situaciji kada je upravo apelant shodno odredbama Zakona o prestanku primjene podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, neosnovano njegovo pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je nesporno da apelant na dan 30. april 1991. godine, dakle u vrijeme relevantno za primjenu citirane zakonske odredbe, nije bio u posjedu predmetnog stana jer je isti sa članovima svog porodičnog domaćinstva napustio 21. januara 1990. godine radi odlaska u Australiju, a koju činjenicu u toku postupka nije osporavao ni sam apelant.

12. Dalje, obzirom da je Ustavni sud svojom odlukom, broj AP-1404/05 od 9. maja 2006. godine, već utvrdio povredu člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Uprave, broj 23/6-372-P-3801/98 te naložio Upravi da bez daljnjeg odlaganja donese odluku o apelantovom zahtjevu za povrat stana uz obavezu Federaciji Bosne i Hercegovine da apelantu isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 1.130,00 KM, a koja odluka je prema podacima kojim rasplaže Ustavni sud u cjelosti izvršena, to je neosnovano ponovno pozivanje apelanta na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari.

13. Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. Prije svega, apelant nije ponudio dokaze da je u relevantno vrijeme bio u posjedu spornog stana, dakle da je na dan 30. aprila 1991. godine koristio predmetni stan te da je isti napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u kojem slučaju bi njegov zahtjev za povrat predmetnog stana bio osnovan. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je moguće kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-855/07 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio