Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1980/06 (I. M.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 32
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1980/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 1980/06, rješavajući apelaciju Ilinke Maksimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilinke Maksimović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-890/05 od 25. aprila 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1083/04 od 28. aprila 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilinke Maksimović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-890/05 od 25. aprila 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1083/04 od 28. aprila 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilinka Maksimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa advokat Amila Kunosić-Ferizović, podnijela je 10. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-890/05 od 25. aprila 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1083/04 od 28. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2819/03 od 28. maja 2004. godine, donesenoj po apelanticinoj tužbi, utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o korištenju stana u Tuzli, ul. Matije Gubca br. 5/I, broj 28-5/U-4747/97 od 27. marta 1997. godine, sa generalijama kao u izreci, zaključen između apelantice i Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine-II Korpus VF Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) na osnovu rješenja tužene, broj 11/2-336 od 26. juna 1993. godine i rješenja 07/1-107-217 od 24. marta 1997. godine o zamjeni dvosobnih stanova u istoj zgradi u ul. Matije Gubca 5/I i 5/PR, te je utvrđeno da je ostao na snazi ugovor o korištenju stana, broj 27/02-136-143-219 od 28. februara 1986. godine, zaključen između apelantice i tužene, da je apelantica i dalje po osnovu tog ugovora nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Matije Gubca broj 5/PR, sa generalijama kao u izreci. Tačkama dva i tri izreke presude naloženo je tuženoj da apelantici kao nosiocu stanarskog prava preda u posjed i na dalje nesmetano korištenje stan u prizemlju zgrade, slobodan od lica i stvari, te da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.820,40 KM, sve u roku od trideset dana od donošenja presude pod prijtnjom prinudnog izvršenja. Tačkom četiri izreke apelantica je odbijena sa viškom zahtjeva za troškove postupka.
3. U obrazloženju presude prvostepni sud je naveo da među parničnim stanakama nije sporno: da je apelantica bila korisnik i nosilac stanarskog prava na stanu u prizemlju u ul. Matije Gubca broj 5, koji je apelantica koristila sve do preseljenja u stan na prvom spratu u istoj zgradi i ulazu, da je stan na prvom spratu tužena dodijelila apelantici prvo na privremeno korištenje, rješenjem iz 1993. godine, a zatim rješenjem od 24. marta 1997. godine na trajno korištenje te da je apelantica na osnovu tog rješenja i zaključila ugovor o korištenju stana, broj 28-5/U-4747/97 od 27. marta 1997. godine, za stan na prvom spratu, da je tužena nosilac prava raspolaganja na oba stana, da je raniji nosilac stanarskog prava na stanu na prvom spratu Luka Pejović ostvario pravo na povrat stana te da je apelantica deložirana iz stana na prvom spratu. Sud je zaključio da apelantica ima pravni interes za utvrđivanje ništavosti navedenih akata budući da je raniji nosilac stanarskog prava ostvario pravo na povrat stana na prvom spratu iz kojeg ja apelantica deložirana a za koji stan je apelantica tuženoj dala u zamjenu stan u prizemlju na kojem je bila nosilac stanarskog prava i čiju predaju u posjed i zahtijeva. Primjenom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 18/99, 11/98 i 56/01-u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanu primjene) sud je utvrdio da je ugovor o korištenju stana na prvom spratu, broj 28-5/U-4747/97 od 27. marta 1997. godine, apsolutno ništav te da su po istoj odredbi ništava i rješenja tužene iz 1993. i 1997. godine o dodjeli tog stana apelantici na privremeno, odnosno trajno korištenje. Obzirom da ugovor o korištenju stana, broj 27/02-136-143-
219 od 28. februara 1986. godine, zaključen između apelantice i tužene za stan u prizemlju, nije proglašen ništavim isti je po zaključku suda ostao na snazi. Sud je dalje zaključio da je stvarna volja tužene, kao nosioca prava raspolaganja na stanovima, i apelantice, kao nosioca stanarskog prava na stanu u prizemlju, prilikom dodjele stana na prvom spratu bila da se učini privremeno međusobno ustupanje stanova radi obostranih potreba. Stoga, a budući da apelantica nema status osobe koja je napustila svoj stan u smislu Zakona o prestanku primjene, to se na apelanticu taj zakon i ne može primijeniti niti je apelantici prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u prizemlju koji predstavlja apelanticin dom, a onemogućavanje apelantici povrata u predmetni stan predstavlja povredu prava na poštivanje doma, u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1083/04 od 28. aprila 2005. godine, donesenoj na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), žalba tužene je uvažena pa je prvostepena presuda preinačena na način da je apelantica u cjelosti odbijena sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te zaključio da je ocjena prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nepravilna. Ovo stoga što je članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da se u smislu tog zakona, osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema tom članu, smatra privremenim korisnikom, te da je dodatnim stavom 5. regulirano da nosilac stanarskog prava na stan na dan 1. april 1992. godine, koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i koji je naknadno primio drugo stanarsko pravo, koje mu prestaje prema ovom članu, ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa tim zakonom. Dalje je navedeno da je u odnosu na stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim rok za podnošenje zahtjeva za povrat bio 4. oktobar 1999. godine (član 5. stav 2.), a da je članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da nositelju stanarskog prava, ako u zakonom propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), prestaje stanarsko pravo. Obzirom da apelantica do dana podnošenja tužbe 1. decembra 2003. godine nije nadležnim organima podnijela zahtjev za povrat stana u prizemlju to joj je, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, prestalo stanarsko pravo na stanu u ul. Matije Gubca 5/PR budući da je rok za povrat stana u posjed zakonom strogo određen i isti je materijalno pravne prirode-prekluzivni zakonski rok čijim protekom prestaje stanarsko pravo neovisno od razloga zbog kojih je rok propušten. Sud je naveo da žalba osnovano ukazuje da je apelantica isključivo svojim radnjama, a ne radnjama tužene, propustila da podnese zahtjev za povrat stana pa da prama tome u apelanticinom slučaju nije došlo do povrede prava na poštivanje doma, u smislu člana 8. Evropske konvencije, a kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud.
5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-890/05 od 25. aprila 2006. godine, odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, sa obrazloženjem da su neosnovane revizione tvrdnje o pogrešnoj primijeni materijalnog prava od strane drugostepenog suda, budući da je apelanticino stanarsko pravo na stanu u ul. Matije Gubca br. 5/PR prestalo silom zakona po odredbi člana 5. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, jer do 4. oktobra 1999. godine nije podnijela zahtjev za povrat stana. Zbog toga se nije moglo udovoljiti ni dijelu tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana, a za koji dio tužbenog zahtjeva tužena i nije pasivno legitimisana jer je u posjedu treće lice. Sud je konačno zaključio da apelantica nema ni pravnog interesa za utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora o korištenju stana na prvom spratu, i to ne iz razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude (ugovor ništav po samom zakonu a u posjed uveden raniji nosilac stanarskog prava) već zbog toga što iz podataka spisa proizilazi da upravni postupak vezan za utvrđivanje nosioca stanarskog prava na stanu ul. M. Gubca 5/I još uvijek nije okončan.
6. U apelaciji se navodi da su osporenim presudama povrijeđena apelanticina ustavna prava iz člana II/3.e), f), k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za dodjelu stana na prvom spratu te hronologiju postupka okončanog osporenim odlukama navodeći da nije svojom voljom niti po svom zahtjevu zamijenila stan na kome je bila prijeratni nosilac stanarskog prava nego je to učinila na zahtjev tužene, da je Komisija odbila njen zahtjev za preispitivanje odluke kojom je potvrđeno da je Luka Pejović bio savjestan posjednik stana u ul. Matije Gubca 5/I, na osnovu koje odluke je apelantica u upravnom postupku i deložirana iz tog stana, da se tužena, iako je obavezna da štiti imovinu Federalnog ministarstva odbrane, nije uključila u postupak za preispitivanje odluke Komisije. Apelantica dalje ističe da je cijelo vrijeme ratnih dejstava bila u Tuzli, da nema status izbjeglice ili raseljene osobe te da se na nju nije ni mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene, budući da je apelantica pristala na zahtjev tužene za zamjenu predmetnih stanova. Apelantica navodi da je diskriminirana jer navodi da «sumnja da su čak vjerski razlozi, budući da je pripadnik manjinskog srpskog naroda, možda uzrok ovakvog ponašanja tužene prema njoj».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Dopustivost prima facie
8. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Kantonalnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U vezi s tim, budući da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njenu štetu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi apelantice, a da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužene dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku nalazeći da je zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva proizvoljan, budući da je apelanticino stanarsko pravo prestalo na osnovu člana 5. stav 3. a u vezi sa stavom 2. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, kojim je propisano da će drugostepeni sud ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, presudom preinačiti prvostepenu presudu.
11. Naime, nesporno je da apelantica na dan 1. april 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Matije Gubca 5/PR, te da se, u smislu člana 2. stav 5. Zakona o prestanku primjene, složila sa prestankom svog stanarskog prava budući da je naknadno primila stanarsko pravo na stanu u istoj zgradi na prvom spratu, te je imala pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa tim zakonom. S druge strane, rokovi propisani članom 5. navedenog zakona, imaju prekluzivan karakter budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Obzirom da, prema navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, apelantica uopće nije podnijela zahtjev za povrat svog stana to su Vrhovni sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama primijenili odgovarajuće odredbe navedenog zakona budući da je upravo apelantica propustila da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene podnese zahtjev za povrat stana. Iz navedenih razloga su neosnovane i tvrdnje apelantice da se radi o zamjeni stanova budući da rješenje o dodjeli stana na prvom spratu, broj 07/1-107-217 od 24. marta 1997. godine, na osnovu kojeg ja apelantica zaključila ugovor o korištenju stana, broj 28-5/U-4747/97 od 27. marta 1997. godine, nije doneseno na osnovu člana 32. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98 i 19/99- u daljnjem tekstu: ZSO) koji regulira zamjenu stanova, već na osnovu člana 24. ZSO kojom odredbom su regulirana ovlaštenja davaoca stana vezana za dodjelu stanova.
12. Imajući u vidu naprijed izneseno a budući da ništa ne ukazuje da se u apelanticinom slučaju radi o kršenju prava na pravično suđenje, proizilazi da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije budući da navodi da nije vraćena u posjed svog stana, odnosno da je odbijena sa tužbenim zahtjevom zbog toga što je pripadnik manjinskog srpskog naroda iz čega Ustavni sud zaključuje da apelantica smatra da je diskriminirana u vezi sa uživanjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije te da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije , vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33.).
14. Međutim osim konstatacije da je njen zahtjev odbijen zbog toga što pripada manjinskom narodu apelantica nije dostavila dokaze niti iznijela bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretirani u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati te Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae
15. Dalje, vezano za apelanticine navode da stan u ul. Matije Gubca 5/PR. predstavlja njen dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrernog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju se utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
16. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
17. Ustavni sud konstatira da je, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, apelantica na osnovu rješenja tužene iz 1993. godine uselila u stan u istoj zgradi na prvom spratu kao privremeni korisnik, a zatim joj je rješenjem tužene iz 1997. godine, na osnovu kojeg je i zaključila ugovor o korištenju stana za stan na prvom, predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje a koji stan je prema utvrđenju suda koristila sve do 6. januara 2004. godine.
18. Dakle, nekorištenjem stana na adresi M. Gubca 5/PR. od 1993. godine i nepodnošenjem zahtjeva za povrat tog stana u zakonom propisanim rokovima, premda je prema članu 2. stav 5. Zakona o prestanku primjene na to imala pravo, apelantica je iskazala svoju volju vezanu za ne korištenje stana u prizemlju budući da se u smislu navedene odredbe složila sa prestankom svog stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je, u trenutku dobrovoljnog napuštanja spornog stana u prizemlju zgrade radi odseljenja i dodjele stana na prvom spratu i nepodnošenjem zahtjeva za povrat, stan u ul. M. Gubca 5/PR prestao biti apelanticin dom, pa je apelacija u ovom dijelu u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Vezano za apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Ustavnog suda nesporno, a kako to navodi i apelantica, da je stanarsko pravo izjednačeno sa imovinom. Međutim, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama zaključio da apelantica na stanu u ul. M. Gubca 5/PR. više nema konstituisano stanarskog pravo, koje sve i da joj nije prestalo dobrovoljnim odseljenjem u drugi stan 1993. godine, prestalo po sili zakona 4. oktobra 1999. godine nepodnošenjem zahtjeva za povrat tog stana, to se predmetni stan u ul. Matije Gubca 5/PR. ne može smatrati apelanticinom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović