Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2256/06 (F. K.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2256/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine u predmetu broj AP 2256/06, rješavajući apelaciju Franje Krešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Krešića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-
06-000601 od 1. lipnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj P-708/01-I od 10. travnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa odvjetnik Zlatan Dizdar, je podnio 22. srpnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000601 od 1. lipnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-708/01-I od 10. travnja 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. rujna 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-708/01-I od 10. travnja 2006. godine odbijen je apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ustvrdi da ga je tuženi Berislav Kožulj (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu garaže koja se nalazi u obiteljskome stambenome objektu, s generalijama kao u izreci rješenja, u južnome dijelu obiteljsko-stambenoga objekta tuženog, tako što je 22. kolovoza 2001. godine pred garažom istovario kamion šljunka i drugoga otpadnoga materijala, te postavio traktor, pa je apelant tražio da se naloži tuženome da u roku od 48 sati ukloni ispred garaže građevni materijal i traktor, te da ubuduće ne smeta apelanta na takav i sličan način, uz obvezu tuženoga da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka. Točkom 2. izreke apelant je obvezan tuženome naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.708,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj stvari već donio rješenje 28. listopada 2004. godine kojim je apelantov tužbeni zahtjev u jednome dijelu odbacio kao nepravodoban, a u drugome dijelu odbio kao neutemeljen, ali da je Kantonalni sud djelomično uvažio apelantov priziv i ukinuo prvostupanjsko rješenje u odbijajućem dijelu, te predmet vratio na ponovni postupak. Sud je na temelju provedenih dokaza ustvrdio da su točni navodi da je tuženi vlasnik prijeporne garaže, ali da ta činjenica nije od utjecaja na rješavanje konkretne pravne stvari budući je rasprava o tužbi zbog smetanja posjeda ograničena samo na raspravu i dokazivanje činjenice posljednjega stanja posjeda i nastaloga smetanja. Uviđajem na licu mjesta od 14. svibnja 2002. godine i 8. rujna 2004. godine sud je konstatirao da je apelant otvorio garažu. Sud je prihvatio iskaz tuženoga prema kojemu su predmetnu garažu zajednički koristili tuženi i apelant, za koji zaključak je dao razloge u obrazloženju rješenja. Nadalje je navedeno da je člankom 75. stavak 5. (a ne kako se pogrešno u rješenju navodi stavak 4.) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) propisano da više osoba može imati posjed iste stvari ili prava (suposjed), dok članak 85. istoga zakona propisuje da suposjednik, u odnosu na treće osobe, uživa zaštitu prema članku 80. zakona, kao i u međusobnim odnosima s drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućuje drugoga u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovome suposjedu. Sud je nadalje naveo da nije prijeporno da je tuženi ispred garaže držao šljunak i drugu građu, a traktor samo povremeno, ali da apelant nije sudu pružio nikakve dokaze na okolnost da mu je time znatno otežano vršenje suposjeda i korištenje garaže. Ovo stoga što je teret dokazivanja u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu čl. 123. i 126. stavak 1. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na apelantu, a on osim proturječnoga iskaza da garažu nikako nije mogao koristiti, ali da je mogao iznositi stvari i frezu na rukama, nema drugih objektivnih dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili apelantove navode. Konačno, sud je zaključio da apelant nije uspio dokazati svoje tvrdnje kako bi sud s izvjesnošću mogao formirati uvjerenje o bitnim činjenicama, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio apelantov tužbeni zahtjev temeljeći svoju odluku na članku 85. i članku 83. stavak 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Sud je odbio prigovor tuženoga da apelantova tužba nije pravodobna u smislu članka 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući je teret dokazivanja te okolnosti na tuženome koji to nije dokazao.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000601 od 1. lipnja 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv i potvrđeno je rješenje prvostupanjskoga suda. U obrazloženju odluke sud se pozvao na odredbe čl. 81, 83. i 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom ustvrđeno da su parnične stranke suposjednici garaže, da je apelant 6. lipnja 2001. godine izbacio stvari tuženoga pred garažu, što ne negira ni apelant, a koje su nađene na licu mjesta prigodom uviđaja 14. svibnja 2005. godine, te da je promijenio bravu. Sud je naveo da je stoga pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da se postavlja pitanje kako je apelant uopće koristio garažu kada je ispred nje izbacio stvari tuženoga. Nadalje je navedeno da smetanje suposjeda postoji samo u slučaju ako je jedan od suposjednika izvršio takav čin da drugoga suposjednika potpuno isključi iz suposjeda ili mu znatno oteža vršenje suposjeda, a što apelant nije dokazao budući su njegove tvrdnje o nekorištenju garaže proturječne. Kantonalni je sud istaknuo da je prvostupanjski sud dao dovoljno razvidne i utemeljene razloge za svoju odluku budući iz stanja spisa proizlazi da je tuženik gradio kuću, da mu je za to bio potreban šljunak i drugi građevni materijal koji je istovarao pred garažu, te ga koristio za izgradnju kuće, a to ne znači da je taj materijal tu stajao u nedogled, niti je apelant dokazao da je zbog toga isključen iz suposjeda garaže, ni da mu je tuženik kao suposjednik otežao korištenje garaže.
5. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(a), (e), (f) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 2, 6, 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. U apelaciji apelant navodi kronologiju događaja vezanu za izgradnju prijeporne garaže, te navodi da je tuženi prigodom nadogradnje kata na toj garaži pred vrata dovozio građevni materijal koji apelantu onemogućuje ulazak u garažu. Nadalje je navedeno da je apelant protiv tuženoga podnio više tužbi zbog smetanja posjeda, ali da su sve odbijene ili odbačene s obrazloženjem da apelant nije uspio dokazati čin smetanja posjeda, premda su sudovi ustvrdili da se pred apelantovom garažom nalazi pijesak i dr. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnome roku navodeći da pojedini «sporovi traju preko 10 godina, počeli su 1996. godine, a nema naznaka da bi se uskoro mogli i okončati», te se ne može oteti dojmu da su sudovi apelantove predmete rješavali «preko koljena» budući je pobijano prvostupanjsko rješenje doneseno 10. travnja, apelantov je priziv izjavljen 24. travnja, a rješenje Kantonalnog suda je doneseno 1. lipnja 2006. godine, a da o drugim apelantovim predmetima prizivni sud ne donosi odluku ni po dvije-tri godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora ustvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritornim odlučivanjem koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine) ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se ustvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnome slučaju bit apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi na pogrešnu primjenu materijalnoga prava budući apelant navodi da su sudovi u više postupaka odbili ili odbacili njegove zahtjeve, premda su ustvrdili da se pred garažom nalazi pijesak i dr. Međutim, apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama u konkretnome slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Naime, zadaća Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očito krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da su u konkretnome slučaju redoviti sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Nadalje, redoviti su sudovi u obrazloženju pobijanih odluka naveli razloge za takve odluke. Obzirom na navedeno, Ustavni sud u apelantovim navodima i podastrtoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo stoga što je, iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, neprijeporno da se u apelantovom slučaju radi o tužbi zbog smetanja posjeda, te Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kada su redoviti sudovi predmetni spor riješili primjenom odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, redoviti su sudovi, na temelju izvedenih dokaza (materijalnih dokaza, saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, uviđajem na licu mjesta) ustvrdili, oprečno apelantovim tvrdnjama, da predmetna garaža nije isključivi apelantov posjed već da je, u smislu članka 75. stavak 5. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u suposjedu apelanta i tuženog budući su je zajednički koristili apelant i tuženi. Sudovi su nadalje ocijenili da radnje tuženoga nisu takvoga karaktera da su apelantu znatno otežale vršenje suposjeda i korištenje garaže. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je člankom 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da suposjednik, u odnosu na treće osobe, uživa zaštitu prema članku 80. toga zakona, kao i u međusobnim odnosima s drugim suposjednicima ako jedan od njih onemogućuje drugoga u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovome suposjedu, iz čega proizlazi da smetanje suposjeda koje vrše suposjednici međusobno postoji samo kada je radnjom suposjednika drugi suposjednik potpuno lišen suposjeda stvari ili prava, ili mu je znatno otežan dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na stvari u suposjedu. Stoga, u situaciji kada apelant nije u smislu članka 123. a u svezi s člankom 126. ZPP-a uspio dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno nije dokazao da je u smislu odredbe članka 85. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima potpuno lišen suposjeda garaže, odnosno da mu je korištenje garaže na dotadašnji način znatno otežano, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu.
10. Nadalje, a vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnome roku prema kojim «sporovi traju preko 10 godina, počeli su 1996. godine, a nema naznaka da bi se uskoro mogli i okončati», Ustavni sud konstatira da ti sporovi nisu predmetom ove apelacije, a apelant ne ukazuje na propuste vezane za suđenje u razumnome roku u konkretnome predmetu, već oprečno tomu, prigovara zašto je prvostupanjski sud njegov priziv tako brzo proslijedio prizivnom sudu i zašto je Kantonalni sud odluku o prizivu donio u roku nešto duljem od mjesec dana. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnome slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi s kršenjem ustavnoga prava na koje se poziva apelant, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Također, Ustavni sud smatra da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava na život, prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, prava na imovinu i zabranu diskriminacije, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, te Ustavni sud konstatira da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(a), (f) i (k), članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 8. i 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović