Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2269/06 (M. N., R. N. i D. N.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2269/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2269/06, rješavajući apelaciju Milorada Nežića, Ratke Nežić i Dragana Nežića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Nežića, Ratke Nežić i Dragana Nežića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-467/05 od 14. marta 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-283/02 od 14. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorada Nežić, Ratka Nežić i Dragan Nežić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupaju advokati Mile Kovačević i Marica Đukanović, podnijeli su 22. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-467/05 od 14. marta 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-283/02 od 14. decembra 2004. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 5. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-
129/2001 od 10. oktobra 2001. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo odbrane-
Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti srodnika Igora Nežića, isplati štetu u iznosima navedenim za svakog apelanta pojedinačno, uz obavezu da na ukupan iznos materijalne štete od 2.400,00 KM, na ime troškova sahrane i crnine, isplati zakonsku zateznu kamatu od 16. novembra 1994. godine a na ukupan iznos nematerijalne štete od 20.000,00 KM, na ime duševnih bolova i patnji, isplati zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja, do isplate. Tužena je obavezana da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.584,00 KM a sve u roku od 15. dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom tri izreke presude apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude je navedeno da prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca prednik apelanta ima status borca a apelanti imaju status članova porodice palog borca te da tužena po opštim propisima o naknadi štete, na osnovu odredbi Zakona o vojsci i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovara za štetu nastalu u vezi sa vršenjem vojne službe kao opasne djelatnosti (čl. 154, 173. i 174. ZOO). Sud je svoju odluku o visini naknade materijalne štete zasnovao na odrebi člana 193. a o naknadi nematerijalne štete na odredbama čl. 200. i 201. ZOO.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-283/02 od 14. decembra 2004. godine, uvažena je žalba tužene te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu na način da je sud odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu iznosa od 20.000,00 KM na ime nematerijalne štete, 2.400,00 KM na ime materijalne štete i 1.584,00 KM na ime troškova postupka. U obrazloženju odluke sud je naveo da je među strankama nesporno da je srodnik apelanata, njihov sin i brat, poginuo kao pripadnik VRS 16. novembra 1994. godine te je prvostepeni sud na osnovu odredbi ZOO obavezao tuženu da apelantima isplati štetu na način naveden u izreci prvostepene presude. Međutim, obzirom da je tužena prvi put u žalbi istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, budući da se štetni događaj desio 16. novembra 1994. godine a da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 7. marta 2001. godine, drugostepeni sud je radi osnovnosti istaknutog prigovora zakazao raspravu kako bi apelantim omogućio da se na te okolnosti izjasne te sudu dostave dokaz o eventualnom obraćanju tuženoj mimo spora. Obzirom da apelanti nisu sudu dostavili dokaze o obraćanju tuženoj prije podnošenja tužbe sudu, sud je zaključio da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe člana 1. Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku za vrijeme ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 1/94-posebno izdanje), kao lex specialis, kojim je regulirano da rokovi za vrijeme ratnog stanja, pa samim tim i rokovi za podnošenje tužbe u ovom parničnom postupku, prestaju da teku za lica i protiv lica na vojnoj službi. Sud je naveo da je u vrijeme pogibije srodnika apelanata bilo proglašeno ratno stanje, da su ratno stanje i neposredna ratna opasnost ukinuti odlukom Narodne skupštine RS 19. juna 1996. godine, da se prema stajalištu sudske prakse prekid rokova odnosio na sva lica, budući da su sva sposobna lica bila mobilisana u ratne jedinice ili radnu obavezu. Obzirom na navedeno sud je zaključio da, u smislu člana 382. stav 1. ZOO, u slučaju apelanata rok zastarjelosti nije tekao ali da je prigovor zastarjelosti osnovan jer su apelanti tužbu podnijeli 7. marta 2001. godine pa je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok iz člana 376. ZOO budući da je potraživanje apelanata zastarjelo na dan 19. jun 1999. godine pa im je zbog zastarjelosti prestalo pravo da zahtijevaju naknadu predmetne štete.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-467/05 od 14. marta 2006. godine, odbio reviziju apelanata. U obrazloženju presude je navedeno da je članom 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Dalje je navedeno da iz odredbi čl. 173. i 174. ZOO proizilazi da je tužena prouzrokovala apelantima štetu nastalu smrću njihovog pravnog prethodnika, zbog opasne djelatnosti-organizovanja, popune i upotpune Vojske Republike Srpske, te da u konkretnom sporu nije bitno ko je ispalio granatu od čijeg je gelera poginuo prednik apelanata, budući da je on stradao kao neposredni učesnik u izvršavnju djelatnosti tužene. Sud je naveo da su saznanje apelanata za smrt njihovog pravnog prethodnika i za tuženu kao pravni subjekt koji im, izvršavanjem opasne djelatnosti, prouzrokovao štetu, uslovi za početak toka zastarjelosti u smislu člana 376. stav 1. ZOO, da je, neovisno od činjenice da je prednik apelanata poginuo 16. novembra 1994. godine, zastarijevanje počelo teći 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj (član 384. u vezi sa članom 383. ZOO). Obzirom da su apelanti tužbu podnijeli 7. marta 2001. godine, a nisu dokazali da su se prije toga obraćali tuženoj u vezi naknade sporne štete, to je zastarni rok od tri godine u momentu podnošenja tužbe već bio istekao te je nastupila zastarjelost potraživanja apelanata sa posljedicom iz člana 360. stav 1. ZOO. Dalje je navedeno, suprotno tvrdnji apelanata, da potraživanje naknade prouzrokovane štete nije zastarjelo samo onda ako su održana oba zastarna roka, subjektivni i objektivni, već da zastarjelost potraživanja nastupa ako je bilo koji od tih rokova istekao. Obzirom da i neimovinska šteta, koja se ogleda u intenzitetu i trajanju duševnih bolova zbog smrti srodnika, počinje teći momentom saznanja za smrt tog lica, sud je zaključio da je i potraživanje buduće nematerijalne štete zbog smrti pravnog prednika apelanta također zastarjelo u smislu člana 376. ZOO. Dalje je navedeno da je smrt prednika apelanata nastupila kao posljedica opasne djelatnosti tužene, a ne zbog krivičnog djela te se u konkretnom slučaju ne može primijeniti zastarni rok iz čalan 377. ZOO te da se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti ni međunarodne konvencije po kojima ratna šteta ne zastarijeva budući da u konkretnom sporu nema međunarodnog elementa. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je odbio reviziju apelanata kao neosnovanu.
5. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi hronologiju događaja vezana za donošenje odluka u predmetnom postupku a suština apelacionih navoda svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i okružnog suda na budući da apelanti smatraju da sudovi prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu nisu trebali primijeniti član 376. ZOO obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti na koju se primjenjuje odredba člana 377. ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno primjenu materijalnog prava budući da apelanti smatraju da je na konkretnu pravnu situaciju trebalo primijeniti odredbu člana 377. a ne člana 376. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
9. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava od strane redovnih sudova u osporenim odlukama budući da je nespornim utvrđeno da je potraživanje apelanata zastarjelo 19. juna 1999. godine. Naime drugostepeni sud je, nakon rasprave održane u smislu članu 217. stav 2. ZPP na kojoj se raspravljalo o istaknutom prigovoru zastare, utvrdio da je pravni prednik apelanata poginuo 16. novembra 1994. godine, da je u konkretnom slučaju rok zastarijevanja počeo teći 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost, a da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 7. marta 2001. godine. Obzirom na navedeno, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na naknadu štete, te da je članom članom 376. ZOO stav 1. propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava od strane redovnih sudova. S druge strane u osporenim presudama su dati razlozi zašto se na konkretnu situaciju ne može primijeniti član 377. ZOO, kojim je reguliran rok zastarjelosti u situaciji kad je šteta prouzrokavana krivičnim djelom, budući da je nespornim utvrđeno da je smrt prednika apelanata posljedica opasne djelatnosti za koju odgovara tužena.
10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
11. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju, redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno razmotrili ovo pitanje i zaključili da su apelanti propustili u zakonom propisanom roku podnijeti tužbu za naknadu štete, uzimajući u obzir i period kada rok zastare nije tekao. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović