Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/07 (Z. O.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2482/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2482/07, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Gž-

06-001674 od 13. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1578/05 od 24. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 1. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), broj 011-0-Gž-06-001674 od 13. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), broj P-1578/05 od 24. maja 2006. godine. Apelant je tražio i donošenje privremene mejere kojom bi Ustavni sud odobrio obavljanje advokatske djelatnosti do donošenja odluke po apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-1578/05 od 24. maja 2006. godine, donesenom u pravnoj stvari tužioca Siniše Stojčić (u daljnjem tekstu: tužioc) protiv tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centar službe bezbijednosti Banja Luka (u daljem tekstu: tuženi), radi uznemiravanja posjeda, uskraćeno je apelantu dalje zastupanje tužioca u predmetnom postupku. Tačkom dva izreke rješenja konstatirano je da se o uskraćivanju zastupanja obavještava tužilac koji na pripremno ročište, zakazano za 6. septembar 2006. godine, može pristupiti lično ili može dalje radnje u postupku preduzimati preko drugog punomoćnika.

3. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je u konkretnoj pravnoj stvari na pripremno ročište dana 24. maja 2006. godine pristupio apelant kao punomoćnik-advokat kojeg je tužilac opunomoćio da ga zastupa u konkretnoj pravnoj stvari, ali da je na osnovu presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl. 79/04 od 29. marta 2006. godine Advokatska komora Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Advokatska komora), podneskom od 21. aprila 2006. godine, obavijestila sud da apelant nije upisan u Imenik advokata te da nema status advokata. Sud je na osnovu člana 301. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da apelant nije srodnik tužioca, a po obavijeti Advokatske komore nije upisan u Imenik advokata niti ima status advokata, apelantu uskratio zasupanje tužioca.

4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Gž-06-001674 od 13. juna 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Sud je naveo da postojanje urednog punomoćja ima značaj procesne pretpostavke za preduzimanje pravnih radnji u ime stranke, da sud u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašteno za zastupanje i da li je kvalifikovano za punomoćnika u parnici. Dalje je navedeno da je presudom Vrhovnog suda, broj Uvl. 79/04 od 29. marta 2006. godine, usvojen zahtjev Advokatske komore za vanredno preispitivanje te je presuda Okružnog suda, broj U-208/04 od 12. avusta 2004. godine (kojom je bila je usvojena tužba apelanta i poništeno rješenje Izvršnog odbora Advokatske komore, broj 01-VI-09/2003. od 1. septembra 2003. godine-o odbijanju zahtjeva apelanta za oglašavanje ništavim rješenja Upravnog odbora - i odlučeno da se usvaja zahtjev apelanta pa je rješenje tužene, broj 01-02-128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine, kojim je apelant brisan iz imenika advokata, oglašeno ništavim), preinačena na način da je apelantova tužba odbijena kao neosnovana pa apelant dakle, po osnovu rješenja Advokatske komore od 13. maja 1996. godine, nije upisan u Imenik advokata. Stoga je Okružni sud zaključio da je odluka prvostepenog suda o uskraćivanju zastupanja apelantu pravilna budući da apelant nije advokat pa u konkretnoj pravnoj stvari postoji nedostatak u pogledu zastupanja tužioca, na što sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi hronologiju događaja vezanih za donošenje presude Okružnog suda, broj U-208/04 od 12. avgusta 2004. godine i presude Vrhovnog suda, broj Uvl. 79/04 od 29. marta 2006. godine te smatra, tumačeći da je još uvijek na snazi drugi stav presude Okružnog suda, broj U-208/04 od 12. avusta 2004. godine, kojim je usvojen njegov zahtjev i oglašeno ništavim rješenje Upravnog obora Advokatske komore o brisanju apelanta iz Imenika advokata, da mu je suprotno toj činjenici osporenim rješenjima redovnih sudova uskraćeno pravo na zastupanje čime mu se onemogućava bavljenje advokaturom i sticanjem sredstava za izdržavanje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Obzirom da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li su garancije predviđene navedenim članovima uopće primjenjive na apelantov slučaj.

8. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda utvrđivanje da li je osporenim rješenjima redovnih sudova odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta.

9. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da su osporena rješenja donesena u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom po tužbi drugog lica, radi uznemiravanja posjeda, te se dakle u navedenom postupku utvrđuju građanska prava i obaveze tužitelja odnosno tuženog, a ne apelanta.

10. S druge strane, o građanskim pravima apelanta, koji smatra da ispunjava uvjete za obavljanje poslova zastupanja shodno Zakonu o advokaturu Republike Srpske, je odlučeno pravomoćnom presudom Vrhovnog suda, broj Uvl. 79/04 od 29. marta 2006. godine, koja presuda nije predmet ove apelacije, a kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio poništenje rješenja tužene Advokatske komore o brisanju apelanta iz Imenika advokata..

11. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta te shodno tome apelant ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije iz kojih razloga je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

12. Apelant navodi i povredu prava iz člana 14. Međunarodnog pakta. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Također Ustavni sud podsjeća da je, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1996). Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje prava i sloboda predviđenih ovim članom nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se apelant poziva na povredu prava iz člana 14. Međunarodnog pakta, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/07 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio