Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/06 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Imovina
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2564/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2564/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-
000261 od 23. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I-2572/05 od 11. januara 2006. godine i 20. septembra 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-
000261 od 23. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I-2572/05 od 11. januara 2006. godine i 20. septembra 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelanti) koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 31. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000261 od 23. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-2572/05 od 11. januara 2006. godine i 20. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj I-2572/05 od 20. septembra 2005. godine, na prijedlog tražiteljice izvršenja Mevlije Fehrić, određeno je izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, na novčanim sredstvima apelanta koja se vode kod Tuzlanske banke d.d. Tuzla, radi namirenja dospjelog a neisplaćenog potraživanja u iznosima navedenim u izreci rješenja, sa zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose na način preciziran u izreci rješenja i naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 264,00 KM te je banka obavezana da novčani iznos za koji je određeno izvršenje prenese sa transakcijskog računa apelanata na račun tražiteljice izvršenja.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj I-2572/05 od 11. januara 2006. godine, prigovor apelanta, u kojem se poziva na Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br.9/04 i 30/04- u daljnjem tekstu-Zakon o privremenom odlaganju), je odbijen kao neosnovan te je odbijen prijedlog apelanta za odlaganje izvršenja. Tačkom tri izreke sud je tražiteljici izvršenja odredio troškove za sastav odgovora na prigovor u iznosu od 264,00 KM. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), nalazeći da prigovor ne sadrži niti jedan razlog za prigovor iz članu 47. ZIP te odredbi člana II/2. Ustava Federacije BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je navedeno da bi primjena Zakon o privremenom odlaganju narušila princip proporcionalnosti i dovela do povrede prava tražilaca izvršenja na pravično suđenje koje podrazumijeva i pravo na izvršenje presude, te da je zadaća država koje su ratificirale Evropsku konvenciju da svojim zakonodavstvom osiguraju i zaštite provođenje sudske odluke.
4. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je rješenjem, broj 003-0-Gž-06-000261 od 23. juna 2006. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje te odbio zahtjev tražiteljice izvršenja za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je istaknuti prigovor cijenio i primjenom člana 6. Evropske konvencije te zaključio prigovor nije osnovani, jer ne sadrži razloge koji sprečavaju izvršenje rješenja u smislu člana 47. ZIP, a niti ima mjesta obustavi izvršnog postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP. Sud je naveo da neprovođenje rješenja zbog primjene Zakona o privremenom odlaganju ne može trpjeti tražilac izvršenja jer bi to dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencijeprava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje čime bi se na tražiteljicu izvršenja stavio pretjeran teret te bi bio narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Konačno sud je naveo da je ovakvo stajalište zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u tome što su sudovi u konkretnom slučaju propustili primijeniti odredbe Zakon o privremenom odlaganju odnosno što su direktno primijenili odredbe Evropske konvencije budući da se u konkretnom slučaju upravo radi o izvršnoj odluci u smislu člana 2. navedenog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Budući da apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prvenstveno konstatira da navedeni iznos, koji apelant treba isplatiti tražiteljici izvršenja nesporno predstavlja imovinu apelanata.
9. Ustavni sud dalje zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proveli izvršni postupak te su, u skladu sa odredbama ZIP, donijeli rješenje o izvršenju na osnovu pravomoćne i izvršne sudske presude, a nakon toga odbili prigovor i žalbu apelanta, pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka naveli jasne razloge za takve odluke.
10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Obzirom da u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
12. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku radi izvršenja pravomoćne presude kojom je apelant obavezani da tražiteljici izvršenja isplati navedene novčane iznose. Obzirom na navedeno, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-2253/05 od 31. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržavši praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, zaključio da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne uživaju zaštitu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine osim ukoliko se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije.
14. U konkretnom slučaju apelantova prava i obaveze su utvrđene pravomoćnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan da tražiteljici izvršenja isplati na ime neisplaćenog regresa, za period 2000. do 2003. godina, iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom za svaku godinu počev od 14. januara naredne godine pa do isplate. Obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda, nisu za apelanta utvrđivana nikakva nova prava i obaveze
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović