Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/06 (Ž. Z.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2244/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2244/06, rješavajući apelaciju Žarka Zlomislića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Zlomislića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije, broj Rev-696/05 od 8. juna 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-408/04 od 23. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P-196/01 od 19. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Zlomislić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, koga zastupa advokat Velimir Marić, podnio je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-696/05 od 8. juna 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-408/04 od 23. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-196/01 od 19. augusta 2004. godine. Apelant je dopunuo apelaciju 25. septembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-196/01 od 19. augusta 2004. godine, odbijen je apelant sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se Ministarstvo unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženik) obaveže da apelantu isplati iznos od 32.775,00 KM kao dospjeli dug na ime neisplaćenih plaća, za period od 1. septembra 1996. godine do 31. maja 2001. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka obaveze pa do isplate, te da se tuženik obaveže da apelantu mjesečno plaća 575,00 KM od 1. juna 2001. godine pa u buduće, dok se ne izmijene okolnosti, s tim da je dospjele obroke tuženik dužan platiti odjednom, a buduće najdalje do desetog u mjesecu za protekli mjesec sa zakonskom zateznom kamatom računajući po dospjeću svakog obroka do dana plaćanja, te da se obaveže tuženik da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Tačkom dva izreke presude obavezan je apelant da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem Disciplinskog suda, tada MUP HR HB-PU Mostar, broj 03-11/20-125-5/96 od 18. jula 1996. godine, apelantu, tada radniku PS Posušje, raspoređenom na poslove za nadzor i kontrolu državne granice, izrečena mjera prestanka radnog odnosa u MUP HR HB danom pravomoćnosti tog rješenja. Apelant je prethodno, po osnovu rješenja zapovjednika PS Posušje, broj 03-11/4-4/96 od 27. marta 1996. godine, bio udaljen sa dužnosti do okončanja disciplinskog postupka. Kao dan prestanka zaposlenja u apelantovoj radnoj knjižici naznačen je 31. juli 1996. godine, a što je ovjereno pečatom tada MUP HR HB-PS Posušje. Sud je konstatirao da naprijed utvrđene činjenice nisu sporne među strankama.Sud je zaključio da je postupak utvrđivanja apelantove odgovornosti vođen po odredbama Zakona o unutarnjim poslovima HR HB ( «Narodni list HR HB», broj 15/94), prema kojim odredbama o žalbi protiv odluke prvostepene disciplinske komisije odlučuje drugostepeni disciplinski sud, žalba se podnosi u roku od 15 dana od prijema odluke, a prema odredbama Zakona o državnoj upravi („Službeni list SRBiH“, broj 8/90) protiv konačne odluke kojom se rješavalo o pravima i dužnostima radnik je imao pravo na zaštitu prava kod nadležnog suda, da je po zakonskim odredbama odluka bila konačna nakon rješenja donijetog po prigovoru a ako rješenje po prigovoru nije bilo donijeto u roku od 30 dana od dana podnesenog prigovora smatralo se da je prigovor odbijen . Dalje su citirane odredbe Zakona o unutašnjim poslovima F BiH, koji je stupio na snagu 1. februara 1996. godine i Zakona o unutarnjim poslovima Zapadnohercegovačkog kantona, koji je stupio na snagu 31. decembra 1996. godine, prema kojim će kantonalna ministarstva preuzeti u radni odnos sve radnike organizacionih jedinica koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu tih zakona, da će se raspoređivanje preuzetih radnika vršiti u skladu sa pravilnicima o unutrašnjoj organizaciji, da radnici koji ne budu ispunjavali propisane uvjete ili koji iz drugih razloga ne budu raspoređeni biti stavljeni na raspolaganje.

4. Sud je naveo da je članom 145. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZOR) regulirano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika započeti prije stupanaja na snagu tog Zakona završiti po odredbama propisa koji su se ranije primjenjivali ukoliko je to povoljnije za uposlenika, da uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati ostvarivanje tog prava, a ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva ne udovolji tom zahtjevu, uposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom (član 103. ZOR). Sud je konstatirao da su identičnu odredbu imali i raanije važeći propisi osim što je roka za sudsku zaštitu bio dulji i iznosio je 30 dana. Dalje je navedeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prije toga poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu svog prava, da je rok za sudsku zaštitu prekluzivan i propuštanje tog roka za posljedicu ima gubitak prava, osim u slučaju ako radnik zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje, o čemu se u konkretnom slučaju ne rad budućui da je pravo na plaću vezano za obavljeni rad odnosno utvrđenje radnog odnosa. Članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR („Službene novine F BiH“, broj 32/00) je regulirano da podnošenje zahtjeva poslodavcu za ostvarivanje povrijeđenog prava ne sprječava uposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom u u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu tog prava.

5. Međutim, sud je naveo da je apelant u svom iskazu istakao da od septembra 1996. godine nije dobijao plaću a niti je dobio bilo kakvu obavijest o prestanku radnog odnosa, ali se prvi put pismeno obratio drugostepenoj disciplinskoj komisiji tek 4. decembra 1998. godine, na što nije dobio bilo kakav odgovor, a da je krajem 2000. godine kod tuženika vidio da mu je radna knjižica zaključena 31. jula 1996. godine. Obzirom da iz fotokopije žalbe na koju se apelant poziva kao dokaz ne vidi da je taj podnesak uopće bio predan drugostepenom disciplinskom organuu zakonskom roku, niti je isti potpisan od strane apelanta sud je zaključio da apelant ne pruža dokaze da bi bio raspoređen u skladu sa pravilnikom tuženika ili da bi bio stavljen na raspolaganje u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima. Iz navedenih razloga a imajući u vidu da je apelant tužbu podnio tek dana 1. juna 2001. godine, neovisno da li su se primijenili ranije važeći propisi ili ZOR, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-408/04 od 23. decembra 2004. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda sa obrazloženjem da iz same tužbe te dokaza provedenih tokom postupka proizilazi jasan i nedvosmislen zaključak da je apelantu rješenjem Disciplinskog suda, broj 03-11/20-125-5/96 od 18. jula 1996. godine, izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u PS Posušje s danom pravomoćnosti tog rješenja, pa je sud ocijenio neosnovanim navode žalbe da protiv njega nije vođen postupak i nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa. Kantonalni sud je ponovio da tvrdnja apelanta da je izjavio žalbu nije ničim dokazana, niti je apelant dokazao da bi bio raspoređen u skladu sa pravilnikom tužene, a imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je u apelantovoj radnoj knjižici kao dan prestanka radnog odnosa naveden 31. juli 1996. godine, te je žalbeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plaća jer iz provedenih dokaza proizilazi da ja apelantu radni odnos prestao 31. jula 1996. godine, a apelant tužbom ne traži poništenje rješenja niti dokazuje da isto nije postalo pravomoćno.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-696/05 od 8. juna 2006. godine, odbijena je apelantova revizija sa obrazloženjem da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantu rješenjem Disciplinskog suda izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, te je utvrđeno da je to rješenje pravosnažno, jer apeklant suprotno nije dokazao. Dalje je navedeno je pravilno dtrugostepeni sud odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, kojom je odbijen zahtjev za isplatu plaća za period od 1. septembra 1996. godine pa dalje, obzirom da za to nema osnova jer mu je radni odnos prestao 31. jula 1996. godine, pa dakle apelant u spornom periodu nije bio u radnom odnosu kod tuženika, niti je apelant dokazao nezakonitost rješenja Disciplinskog suda a niti je u postupku postavio zahtjev za njegovo poništenje. Sud je konačno naveo da revizioni prigovor, da rješenje o prestanku radnog odnosa datira od 18. jula 1996. godine a da mu je radni odnos prestao 31. jula 1996. godine, nema uticaja na rješenje ove pravne stvari jer se takav prigovor odnosi na pitanje valjanosti rješenja o prestanku radnog odnosa koje se obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev ne raspravlja u ovom postupku.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti čl. 122. i 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika). Apelant smatra da tuženik nije dokazao da je rješenje Disciplinskog suda postalo pravomoćno i nije dokazao da kod tuženika ne postoji spis o disciplinskom postupku protiv apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da apelant smatra da rješenje Disciplinskog suda nije postalo pravomoćno te da su prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu sudovi trebali primijeniti čl. 122. i 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika. Međutim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama tada važećeg Zakona o državnoj upravi, ZOR i ZPP odbili apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je u cjelosti neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Naime, nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke budući da su utvrdili da apelant navedenom periodu nije bio u radnom odnosu sa tuženikom, a obzirom da pravo na plaću proizilazi iz radnog odnosa, to je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plaća neosnovan. S druge strane apelant je, ukoliko su tačne njegove tvrdnje da je protiv rješenja Disciplinskog suda izjavio prigovor, obzirom da o istom nije rješeno u roku od trideset dana, mogao kod nadležnog suda zatražiti zaštitu svojih prava, što očigledno nije učinio (već je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari, premda od 1996. godine ne radi kod tuženog niti prima plaću podnio tek 1. juna 2001. godine), pa je i iz tog razloga zbog proteka prekluzivnog roka izgubio i samo pravo. Ovo osobito imajući u vidu da tvrdnje, prema kojim rješenje o izrečenoj mjera prestanka radnog odnosa nije konačno, trebao dokazati upravo apelant a on to prema utvrđenju redovnih sudova nije učinio niti je njegov tužbeni zahtjev bio usmjeren na poništenje tog rješenja. Ustavni sud dalje zapaža da je neosnovano pozivanje apelanta na primjenu odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, budući da je navedeni zakon stupio na snagu 19. aprila 1998. godine a o pravima apelanta po osnovu disciplinske odgovornosti odlučivano u julu 1996. godine.

14. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/06 (Ž. Z.) | Sudska praksa | Aktio