Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/06 (B.P.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kazna
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2438/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici koja je održana 18. oktobra 2007. godine u predmetu broj AP 2438/06, rješavajući apelaciju B.P, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija B.P. koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-05-

000 311 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj K-159/04 od 12. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 15. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-05-000 311 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u Gradišci broj K-159/04 od 12. maja 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj K-159/04 od 12. maja 2005. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme koje je navedeno u izreci presude, s namjerom da pribavi protivpravnu imovinsku korist, trošio električnu energiju, a da brojilo nije registrovalo potrošnju električne energije, čime je počinio krivično djelo krađe iz člana 231 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04 i 37/06; u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je, primjenom istog zakonskog propisa, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM koju je dužan da plati u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, a koju će sud, u slučaju da ne isplati, da zamijeni kaznom zatvora i to tako što će za svaki započeti iznos novčane kazne od 50 KM da odredi jedan dan zatvora. Apelant je obavezan da sudu plati na ime paušala iznos od 150 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, cijeneći dokaze koji su provedeni, kako svaki posebno tako i u njihovoj ukupnosti, prihvatio tužiočeve dokaze u odnosu na apelantove radnje, te utvrdio da je nesporno da je komisija ZDP «Elektrokrajina» Banja Luka RJ «Elektrodistribucije» Gradiška (u daljnjem tekstu: oštećena) izašla na lice mjesta 11. marta 2004. godine radi kontrole potrošnje električne energije, da apelant nije bio kod kuće, da iz zapisnika o neovlašćenoj potrošnji, zapisnika o izvršenoj kontroli mjernog mjesta, te izjave kontrolora D.M, proizilazi da je apelant u svom domaćinstvu neovlašćeno trošio električnu energiju na taj način što električno brojilo nije očitavalo potrošnju električne energije na 13 osigurača, jer su oni bili spojeni na niskonaponsku mrežu prije električnog brojila, a što je prikazano na šematskoj skici osigurača koja je priložena uz zapisnik o neovlašćenoj kontroli električne energije. Osnovni sud je konstatovao da su zapisnici vjerodostojni i istiniti, jer su ih na licu mjesta sastavili članovi komisije oštećene, i to pred članovima domaćinstva koji su bili prisutni, apelantovom maloljetnom kćerkom i majkom, koji su se zatekli u trenutku kontrole, a okolnost da niko od apelantove porodice nije potpisao ili ovjerio zapisnike ne utiče na vjerodostojnost zapisnika koji su navedeni. Takođe, Osnovni sud je naveo da i dokazi odbrane koja je priložila obračune o potrošnji električne energije za apelanta, govore u prilog navoda iz optužnice, budući da je iz njih evidentno da je, nakon što su otklonjene nepravilnosti koje su vezane za neovlašćenu potrošnju, potrošnja električne energije u apelantovom domaćinstvu bila znatno veća u odnosu na prethodni period. Osnovni sud je nakon uvida u dokaze odbrane, rješenje OMI Gradiška od 23. marta 2000. godine i uvjerenje od 5. oktobra 2000. godine utvrdio da oni nemaju nikakvu vezu s periodom koji je sporan u kom je apelant izvršio predmetno krivično djelo. Osnovni sud je dalje utvrdio da je radnjama koje su navedene u dispozitivu optužnice apelant nanio štetu oštećenoj u iznosu od 1.897,90 KM, a koja je obračunata u skladu s odredbama 108 i 109 Opštih uslova za isporuku električne energije. Apelant je oštećenoj platio iznos, pa ona nije postavila imovinsko-pravni zahtjev.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-KŽ-05-000 311 od 16. maja 2006. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca, te je Presuda Osnovnog suda broj K-

159/04 od 12. maja 2005. godine preinačena u odluci o krivičnoj sankciji, tako da je apelantu za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, primjenom istog zakonskog propisa i čl. 35, 45, 46 i 47 KZRS, izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i istovremeno se određuje da se novčana kazna koja je navedena neće naplatiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda je ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe koji su vezani za bitnu povredu odredbi krivičnog postupka i činjenično stanje koje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući da je, suprotno tvrdnjama žalbe o nerazumljivosti i protivrječnosti izreke i razloga presude, te žalbenih navoda da presuda koja je zasnovana na dokazima na kojim, shodno Zakonu o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), nije mogla da se zasnuje, žalbeni sud utvrdio da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je činjenično stanje utvrđeno, prije svega, saslušanjem svjedoka D.M. i na osnovu uvida u zapisnik o neovlašćenoj potrošnji od 11. marta 2004. godine, te na osnovu zapisnika o izvršenoj kontroli mjernog mjesta broj 03 od 11. marta 2004. godine, kao i na osnovu uvida u Opšte uslove za isporuku električne energije. Dokazna snaga zapisnika ne može da se ospori samo zbog toga što prilikom njegovog sačinjavanja nisu prisustvovali radnici policije i što apelant nije potpisao zapisnik, ili neko od njegovih članova domaćinstva, kad se ima u vidu da su prilikom kontrole kod kuće bile samo apelantova maloljetna kćerka i njegova majka koja je nepismena. Okružni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na činjenično stanje koje je utvrđeno, jer su irelevantne činjenice o tome ko je koristio kuću do marta 2001. godine i poslije marta 2004. godine, te navodi žalbe kojim se opisuje na koji način su radnici oštećene navodno vršili kontrolu električnih brojila kod nekih drugi potrošača, te da oni nemaju nikakve veze s rješavanjem ovog predmeta. Istovremeno, tvrdnja žalbe da je apelant odmah nakon izvršene kontrole bio prisiljen da plati traženi iznos, ukazuje se nelogičnom i neuvjerljivom, naročito kad se ima u vidu da apelant nema nikakvih dokaza o izvršenoj prisili. Ukoliko je apelant smatrao da su radnici oštećene postupali nezakonito i da su paušalno odredili iznos koji je naveden, bilo bi logično da je to prijavio organima koji su nadležni, a tvrdnja da je to platio da mu ne isključe struju veoma je upitna, naročito kad se uzme u obzir da nema dokaza da je oštećena apelantu pokušala da isključi električnu energiju. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je obračun oštećene o apelantovoj neovlašćenoj potrošnji električne energije pravilno izvršen, u skladu s relevantnim odredbama Opštih uslova za isporuku električne energije. Okružni sud je naveo da navode u činjeničnom opisu djela naročito potvrđuje iskaz svjedoka D.M, kome je prvostepeni sud opravdano povjerovao, jer on nije imao niti jedan razlog da neosnovano tereti optuženog. Na drugoj strani, na dokazima koje je prezentovala odbrana, suprotno tvrdnji žalbe, prvostepeni sud nije ni mogao da bazira presudu (rješenje OMI Gradiška od 23. marta 2000. godine, uvjerenje od 5. oktobra 2000. godine i obračuni električne energije koje je apelant priložio), jer dokazima koji su navedeni nisu mogle da se utvrđuju činjenice koje su odlučne u ovom predmetu. Ispitujući odluku o krivičnoj sankciji drugostepeni sud je konstatovao da je odluka prvostepenog suda u pogledu vrste i visine kazne pravilno odmjerena ali da se, s obzirom na olakšavajuće okolnosti koje su utvrđene (da je apelant neosuđivan, otac troje djece, da je izmirio štetu), svrha kažnjavanja može da se postigne i upozorenjem uz prijetnju kazne.

6. Apelant smatra da mu je presudama koje su osporene povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju događaja koja je vezana za postupak kontrole mjernog mjesta navodeći da su radnici oštećene kontrolu izvršili nepravilno i pod nerazjašnjenim okolnostima, te da kontroli nije bio prisutan apelant kao stranka i vlasnik kuće posebno navodeći da predmetnoj kontroli nije od početka bio prisutan niko od članova domaćinstva, niti je neko od članova domaćinstva predmetni zapisnik potpisao. Apelant navodi da je, zbog toga što su ga prisili radnici oštećene da plati iznos od 1.850,00 KM na ime utrošene električne energije, te zbog svojih članova domaćinstva koji su od 11. do 19. marta 2004. godine bili bez struje, uplatio iznos koji je naveden. Dalje, niko ni u toku prvostepenog, niti u toku drugostepenog postupka, nije apelantu postavio pitanje na koji način je on izmirio ovu uplatu, mada je on pokušavao da pojasni tokom prvostepenog postupka da je taj novac pozajmio. Apelant posebno ističe da je kupio kuću, te da su mu isti radnici i priključili električnu energiju krajem 2000. godine, te da je 1. aprila 2004. godine prizemlje kuće iznajmio za stanovanje. Apelant navodi da mu je poznato da su radnici oštećene u nekoliko slučajeva lažno prikazivali mjerna mjesta nekih drugih ljudi, a optuživali sasvim drugog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud prevashodno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi da se meritorno odlučuje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da povreda koja je navedena treba da djeluje vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju (prima facie) dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «zahtjev koji je opravdan» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. S obzirom da apelant smatra da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali na dokazima koji su nepouzdani, te da su pogrešnom ocjenom dokaza koji su izvedeni pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te izveli pogrešan zaključak i proglasili ga krivim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). To će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud proveo postupak, izveo dokaze i primjenom materijalno-pravnih propisa koji su važeći donio presudu koja je osporavana. Osnovni sud je za svoju odluku u obrazloženju presude dao razloge koji su jasni i nedvosmisleni. Ustavni sud, takođe, konstatuje da je Okružni sud svojom odlukom djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji, dok je prvostepena presuda u ostalom dijelu ostala neizmijenjena, pri čemu je sud cijenio sve apelantove žalbene navode, te dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ih je djelimično prihvatio, a u preostalom dijelu odbio, odnosno zbog čega nisu mogli da utiču na drugačije rješenje ove krivično-pravne stvari.

11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja Presude koja je osporena broj 011-0-Kž-05-000 311 od 16. maja 2006. godine. Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori koji su vezani za valjanost zapisnika koje su sačinila lica koja su ovlašćena, nalazeći da je dokaze koji su provedeni prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je nakon analize i savjesne ocjene dokaza, u smislu člana 287 ZKP, izveo pravilan zaključak da je apelant na način koji je naveden u izreci presude počinio krivično djelo krađe iz člana 231 stav 1

KZRS.

12. Takođe, Ustavni sud zapaža da okolnost da li je apelantu bila isključena električna energija nakon nepravilnosti koje su utvrđene, a koje su vezane za način korišćenja električne energije i način na koji je platio predmetni iznos oštećenoj, nije od uticaja na rješavanje konkretne pravne stvari budući da je kao nesporno utvrđeno da je apelant na način koji je naveden u izreci presude počinio krivično djelo koje je navedeno. S druge strane, okolnost da je apelant izmirio štetu oštećenoj bila je od uticaja prilikom izricanja sankcije apelantu i ona je cijenjena kao olakšavajuća okolnost koja je dovela do izricanja uslovne osude apelantu.

13. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da su svi dokazi na kojima se zasnivaju odluke koje su osporene izvedeni na javnoj raspravi, te je apelant lično i uz pomoć branioca imao priliku da se izjasni na dokaze optužbe i da ih osporava, što je apelant i činio, te imajući u vidu da su dokazi koji su izvedeni cijenjeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pri čemu su redovni sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za onaj koji nisu prihvatili, dali obrazloženje koje je logično i uvjerljivo, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.

14. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno da se meritorno ispita. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu s članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović Sekretar Redakcione komisije Predsjednica Redakcione komisije

Faris Vehabović Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/06 (B.P.) | Sudska praksa | Aktio