Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/06 (M. T.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1834/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1834/06, rješavajući apelaciju Mirsada Topčagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Topčagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1130/05 od 31. marta 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I- 16132/04 od 13. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1130/05 od 31. marta 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-16132/04 od 13. juna 2005. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona-Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), broj 09/4- 34-10875/00-II od 4. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34- 389/03 od 27. februara 2004. godine, uvažava se žalba-zahtjev apelanta, podnesena zbog povrede njegovih prava iz člana 143. stav 2. Zakona o radu od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Kanton Tuzla (u daljnjem tekstu: poslodavac), te mu se uspostavlja radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla počev od 15. decembra 1999. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda, broj I-16132/04 od 13. juna 2005. godine, odbijen je prijedlog apelanta za izvršenje rješenja Kantonalne komisije, broj 09/4-34-10875/00-II od 4. aprila 2003. godine, kojim je predložio da sud donese rješenje, kojim će odrediti prinudno izvršenje uspostavom radno-pravnog statusa, te naložiti izvršeniku-poslodavcu da mu izvrši isplatu plaća počev od 15. decembra 1999. godine pa do uspostave radno-pravnog statusa odnosno vraćanja na rad, obračuna plaću prema radnom mjestu koje mu pripada sa uvećanjima po osnovu minulog rada, te na svaki mjesečni iznos plaće obračuna zakonsku zateznu kamatu počev od prvog dana narednog mjeseca kao dana dospjelosti plaće, pa sve do isplate, kao i da se naloži izvršeniku-poslodavcu da ga vrati na njegovo radno mjesto, sve u skladu sa pravosnažnim rješenjem pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz naznaku da će se izvršenje provesti rješenjem Općinskog suda na način što će se utvrditi visina pripadajuće plaće u cjelokupnom periodu, te posebnim rješenjem naložiti plaćanje ili odrediti pljenidbu i prenos sredstava sa računa poslovne banke kod koje se nalaze sredstva trezora.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je rješenjem Kantonalne komisije, a koja predstavlja ispravu na temelju koje je predloženo izvršenje, određeno da se apelantu uspostavi radno pravni status u svojstvu uposlenika na čekanju i da se nalaže poslodavcu da u roku od pet dana od dana izvršnosti rješenja uspostavi radno-pravni status počev od 15. decembra 1999. godine. Članom 22. Zakona o izvršnom postupku, ističe sud, propisano je da se izvršenje određuje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave tj. radi ostvarenja onog potraživanja određenim izvršnom ispravom a članom 23. Zakona o izvršnom postupku, propisano je da je izvršna isprava i odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze. S obzirom na navedene zakonske odredbe, ovaj sud zaključuje da isprava na osnovu koje je predloženo izvršenje nije podobna za izvršenje jer rješenjem Kantonalne komisije izvršeniku-poslodavcu nije naloženo da apelantu isplati plaće počev od 15. decembra 1999. godine, pa do uspostave radno pravnog statusa, odnosno vraćanja na rad. Ta isprava ne glasi na ispunjenje novčane obaveze pa se u konkretnom izvršnom postupku i ne može tražiti prinudno ostvarenje neutvrđenog potraživanja. Na kraju, prvostepeni sud smatra neosnovano traženje apelanta da ga izvršenik vrati na njegovo radno mjesto, jer takva obaveza izvršenika ne postoji, obzirom da iz odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu proizilazi da poslodavac može birati da li će zaposlenika na čekanju pozvati na rad ili ne, a po mišljenju suda apelant može svoja prava po osnovu naknade plaće i otpremnine ostvariti u parničnom postupku.

5. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž-1130/05 od 31. marta 2006. godine, kojim je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, broj I-16132/04 od 13. juna 2005. godine.

6. U obrazloženju, Kantonalni sud navodi, da iz sadržine rješenja Kantonalne komisije ne proizilazi obaveza poslodavca da apelanta vrati na njegovo radno mjesto, niti obaveza poslodavca da mu izvrši isplatu plata sa zakonskim kamatama, tako da apelant podnesenim prijedlogom nije mogao tražiti da se odredi prinudno izvršenje i poslodavcu-izvršeniku naloži da apelanta vrati na radno mjesto i izvrši isplatu plaća počev od 15. decembra 1999. godine, pa do dana uspostave radno pravnog statusa odnosno vraćanja na rad, i to prema radnom mjestu koje apelantu pripada sa uvećanjem po osnovu minulog rada, te da mu na svaki mjesečni iznos plaće obračuna zakonsku zateznu kamatu počev od dana dospjelosti plaća pa do isplate. Kako prijedlog za izvršenje nije podnesen u skladu sa rješenjem Kantonalne komisije, na koje se apelant poziva kao na izvršnu ispravu, Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je podneseni prijedlog za izvršenje odbio kao neosnovan.

7. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštičeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno islaže tok izvršnog postupka, elaborira značenje «uspostave radno-pravnog statusa» i «radnika na čekanju», a povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da rješenje Kantonalne i Federalne komisije ima određenu karakteristiku upravnog akta ali i «značajke sudske presude da bi se izvršenje provelo». Apelant također navodi da je 28. novembra 2005. godine, podnio tužbu radi uspostave radno-pravnog statusa i naknade novčanog potraživanja i postupak je u toku pred Općinskim sudom pod brojem P-2305/05.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno i pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da je rješenjem Kantonalne komisije apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. stav. 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/99 i 32/00). Ovo znači da poslodavac može zaposlenika na čekanju posla, pozvati na posao, a ako to ne učini u zakonom propisanom roku, zaposleniku prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu (član 143. stav 4. Zakona o radu). Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant prijedlogom za izvršenje rješenja Kantonalne komisije tražio da sud odredi prinudno izvršenje kojim će se narediti poslodavcu da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto, i da mu isplati plaće počev od 15. decembra 1999. godine, koje su obračunate prema radnom mjestu koje mu pripada sa uvečenjem po osnovu minulog rada i da obračuna zakonsku zateznu kamatu, iako nije imao izvršni naslov za takvu tražbinu. Naime, članom 22. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 43/99 i 32/00) propisano je da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave dok je članom 27. stav 1. istog zakona propisano da je: «izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze». Dakle, u konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili prijedlog apelanta za izvršenje rješenja Kantonalne komisije, jer izvršnim naslovom nije naložena apelantu isplata plaće od 15. decembra 1999. godine i vraćanje na rad, pa apelant nije ni mogao tražiti prinudno ostvarenje neutvrđenog potraživanja. U vezi navoda apelanta da rješenje Kantonalne i Federalne komisije ima određenu karakteristiku upravnog akta i da bi se izvršenje trebalo provesti, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu odbili prijedlog za izvršenje jer su smatrali da rješenje Kantonalne i Federalne komisije nema karakteristiku izvršne isprave u smisli člana 23. Zakona o izvršnom postupku, več što je prijedlog za izvršenje sadržavao neutvrđeno potraživanje, pa ga je kao takvog valjalo odbiti.

12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim rješenjem ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta a sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1834/06 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio