Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2356/06 (D.O.O. Monting)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Imovina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2356/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2356/06, rješavajući apelaciju D.O.O. Monting, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. Monting podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Pž-494/05 od 22. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo, broj Ip-
1922/2001-A od 17. maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. Monting podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Pž-494/05 od 22. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo, broj Ip-
1922/2001-A od 17. maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D.O.O. Monting, zastupan po direktoru Izetu Tafiću (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-
494/05 od 22. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj IP-1922/2001-A od 17. maja 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 29. novembra 2006. godine.
2. Pravosnažnom presudom na osnovu priznanja, Kantonalnog suda, broj PS-156/01 od 15. maja 2001. godine, obavezan je apelant da tužitelju ''Comicon'' d.j.l. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), isplati dug u iznosu od 71.782,44 KM, sa kamatom po članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 22. marta 2001. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.982,00 KM.
3. Općinski sud je na osnovu pravosnažne i izvršne presude, Kantonalnog suda, broj PS-156/01 od 15. maja 2001. godine, postupajući po preciziranom prijedlogu tražioca izvršenja, donio rješenje, broj IP-1922/2001 od 1. decembra 2003. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja prodajom poslovnog prostora u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 12, označen kao k.č. broj 14, k.o. Sarajevo, upisan u z.k. ul. Broj CXXVIII/35.
4. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom na rješenje Općinskog suda, broj IP-1922/2001 od 1. decembra 2003. godine, Općinski sud je rješenjem, broj IP-1922/2001-A od 17. maja 2005. godine, prigovor odbio kao neosnovan i rješenje tog suda od 1. decembra 2003. godine u cijelosti održao na snazi.
5. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je članom 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) određeno da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, dok je članom 23. ZIP propisano da su izvršne isprave, između ostalog i izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje. Sud je zaključio da su navodi iz prigovora apelanta neosnovani jer je sud odredio izvršenje na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda, broj PS-
156/2001 od 15. maja 2001. godine, a apelant nije dostavio dokaze da je podnio prijedlog za obnovu parničnog postupka, odnosno da je isti eventualno usvojen i da je eventualno u ovoj pravnoj stavri izvršna isprava stavljena van snage, te nedokazane navode iz prigovora apelanta smatra paušalnim i ne mogu predstavljati razloge koji sprečavaju izvršenje u skladu sa članom 47 ZIP-a.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda, broj IP-1922/2001-A od 17. maja 2005. godine, Kantonalni sud je rješenjem, broj Pž-494/05 od 22. maja 2006. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio prigovor apelanta, jer nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeno rješenje doneseno suprotno odredbama ZIP jer prema stanju spisa apelant uz prigovor protiv rješenja o izvršenju nije pružio dokaze koji bi predstavljali razloge za sprječavanje izvršenja u smislu člana 47 ZIP.
7. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je nesporno da je presuda čije se izvršenje traži donesena po priznanju učinjenom od strane lica koje nije imalo ovlaštenje da prizna tužbeni zahtjev kao i da tražitelj izvršenja više ne postoji i ne djeluje kao pravni subjekat. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Apelant osprava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda, broj PS-156/01 od 15. maja 2001. godine, kojom je apelant obavezan tražiocu izvršenja isplatiti dug u iznosu od 71.782,44 KM sa kamatom i troškovima postupka, te navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je tražilac izvršenja u svom preciziranom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložio da se izvršenje provede pljenidbom i prodajom nekretnina apelanta. Prema tome, Ustavni sud smatra da su nekretnine na kojima je predloženo izvršenje imovina apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu donošenjem rješenja Općinskog suda, broj IP-1922/2001-A od 17. maja 2005. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na članu 22. ZIP-a, jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne sudske odluke. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u očuvanju pravne sigurnosti izvršavanjem pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta da se zaštiti njegovo pravo na mirno uživanje imovine, s jedne strane, i javnom interesu očuvanja pravne sigurnosti, s druge strane, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1, te da su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Nadalje, apelant osprava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda, broj PS-156/01 od 15. maja 2001. godine, kojom je utvrđena obaveza apelanta da tražiocu izvršenja isplati određeno novčano potraživanje, i u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio „da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).
12. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom izvršnom postupku sud odredio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke donesene u parničnom postupku, a kojom je utvrđena novčana obaveza apelanta prema tražiocu izvršenja. Podnošenje prijedloga za izvršenje od strane tražioca izvršenja ne mijenja apelantovu novčanu obavezu prema njemu utvrđenu u sudskoj odluci, kao izvršnoj ispravi. Dakle, u predmetnom postupku nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava apelanta, nego se radilo isključivo o postupku izvršenja u korist tražioca izvršenja, a koji postupak u suštini ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović