Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1485/06 (M. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1485/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1485/06, rješavajući apelaciju Momčila Dedijera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Dedijera podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-31/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Dedijer (u daljnjem tekstu: apelant). iz Trebinja, koga zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je, 24. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-31/05 od 14. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-497/01 od 19. novembra 2004. godine je utvrđeno da je Preduzeće «Rudo» DOO, iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu, na ime naknade plate, isplatiti iznos od po 472 KM mjesečno za period od 24. marta do 23. augusta 2001. godine, sa zakonskom zateznom kamatom do dospijeća svake plate pa do isplate, te na ime naknade toplog obroka iznos od po 80 KM mjesečno za period od 23. marta do 23. augusta 2001. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa-10-og u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.513 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na isplatu naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 240 KM, sa zakonskom kamatom počev od 1. jula 2001. godine pa do isplate, je odbijen kao neosnovan.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-31/05 od 14. marta 2006. godine, uvažena je žalba tuženog i Presuda Osnovnog suda, broj P-497/01 od 19. novembra 2004. godine preinačena tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na naknadu plate i toplog obroka ( prvi dio dispozitiva presude), a u ostalom dijelu presude, koji se odnosi na isplatu naknade za regres, presuda je ostala neizmjenjena. Konačno, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka iz iznosu od 728,75 KM u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Okružni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju apelant nije zasnovao radni odnos nego se njegova potraživanja plate, toplog obroka i regresa odnose na faktički radni odnos. Po shvatanju Okružnog suda, za zasnivanje radnog odnosa koji bi bio osnova za potraživanja naknada koja je zahtjevao apelant je neophodno zaključenje ugovora o radu, što u konkretnom slučaju nije poštovano, pa je sud ocjenio da je u navedenoj situaciji uspostavljen samo faktički rad koji se ne može smatrati radnim odnosom predviđenim odredbom člana 2. Zakona o radu RS («Službeni glasnik RS», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03). Faktički radni odnos, navodi se u obrazloženju osporene presude, ne može prerasti u radni odnos zasnovan na pravilan i zakonit način, bez obzira što je apelant «samo dolazio na posao», jer nije ispunjavao osnovne pretpostavke zakonito zasnovanog radnog odnosa, a to je zaključenje ugovora o radu u skladu sa važećim zakonskim odredbama.
5. Apelant smatra da je u postupku okončanom pobijanom presudom Okružnog suda prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se ogleda u tome da je odluka drugostepenog suda donesena na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi da nije sporno da je on 23. marta 2001. godine postavljen za vršioca dužnosti direktora tuženog preduzeća, da je tu dužnost obavljao do 23. augusta 2001. godine, kada je razriješen, a da je u spornom petomjesečnom periodu redovno dolazio na posao, pa da mu je tuženo preduzeće ostalo dužno naknade plate, toplog obroka i regresa koja potiču iz radnog odnosa. Pri tome je prvostepeni sud smatrao irelevantnim to što u spornom periodu apelant nije zaključio ugovor o radu sa tuženim preduzećem, jer je apelant faktički radio, istina ne samoincijativno, nego na temelju odluke o postavljenju, što je prvostepeni sud kvalifikovao kao sticanje bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Apelant je dakle postavio samo jedan obligaciono-pravni zahtjev, ne tražeći da njegovo petomjesečno prisustvo na radu proizvodi kakve radno-pravne posljedice u vidu zasnivanja radnog odnosa. Apelant osporava da je za postavljanje takvog potraživanja aktivno legitimisan samo radnik sa zaključenim ugovorom o radu, pa predlaže da se predmetna apelacija usvoji, osporena odluka ukine, a predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u pogladu njegovog radno-pravnog statusa. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Što se tiče navoda apelanta da je Okružni sud nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje, jer je smatrao da se radi o faktičkom radnom odnosu koji nije zaključen u skladu sa odredbama Zakona o radu RS, Ustavni sud naglašava da apelant nije uspio dokazati osnovanost ovih svojih navoda u postupku pred Okružnim sudom, a nije u nadležnosti Ustavnog suda da se miješa u način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice predmeta i provodili dokaze. Konkretno, faktički radni odnos se smatra takvim odnosom rada ili zaposlenja u kome radnik na propisan i stalan način obavlja, bez samovlasnog i neovlaštenog vršenja posla, poslove konkretnog radnog mjesta, ali bez zakonitog i valjanog pravnog osnova zaposlenja. Dakle, faktički radni odnos egzistira kao odnos rada ili faktičkog zaposlenja, iako nema pravilnosti i zakonitosti radnog odnosa, kao jedna vrsta prećutnog, toleriranog odnosa po osnovu ispunjavanja poslova i zadataka jednog radnog mjesta.
10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, u vezi navoda apelanta da su redovni sudovi pogrešno primjenili odredbe Zakona o radu RS, Ustavni sud ističe da nasuprot ovim navodima, u konkretnom slučaju, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno - pravni propisi koji se tiču radnih odnosa proizvoljno ili nepravično primijenjeni, na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, budući da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, redovni sudovi su naglasili da se na tužbeni zahtjev apelanta ima primjeniti član 2. Zakona o radu RS, koji određuje pravnu prirodu i karakter faktičkog radnog precizirajući da se radnikom, u smislu Zakona o radu RS, smatra samo lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu, pa pošto u konkretnoj situaciji ne postoji ugovor o radu zaključen na zakonit način, u apelantovom slučaju je riječ o odnosu koji ne predstavlja osnovu za ostvarivanje bilo kakvih prava iz radnog odnosa.
11. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović