Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-980/06 (A. A.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Razuman rok
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-980/06

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 980/06, rješavajući apelaciju Advije Agović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Advije Agović podnesena zbog dužine trajanja postupka, te protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9.

februara 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Advija Agović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka, te protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. februara 2006. godine, a koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06- 000942 od 26. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 4. aprila 2006. godine, a od Kantonalnog suda 7. juna 2007. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda je naknadno, 9. augusta 2007. godine, zatraženo dostavljanje na uvid spisa broj Pr-1506/04-B-XXVI.

3. Općinski sud je dostavio odgovor 28. aprila 2006. godine, a Kantonalni sud 11. jula 2007. godine. Općinski sud je dostavio kopiju traženog spisa 29. augusta 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. augusta 2007. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 11. decembra 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općinskog sindikalnog vijeća Ilidža (u daljnjem tekstu OSV Ilidža) radi uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine koja je zavedena pod brojem Pr-246/98. Na prvom ročištu zakazanom za 1. april 1999. godine, apelanticin punomoćnik je proširio tužbu i na Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: SSS BiH), pa je raspravljanje odloženo. Ročište zakazano za 2. juni 1999. godine je odloženo zato što SSS BiH nije bio uredno obaviješten. Sljedeće ročište od 29. juna 1999. godine odloženo je na zahtjev punomoćnika OSV Ilidža kako bi se izjasnili na tužbu, čemu se apelantica nije protivila. Na ročištu od 4. oktobra 1999. godine apelantica je obavijestila sud da je otkazala punomoć advokatu, pa je ročište odloženo za 25. novembar 1999. godine. Ovom ročištu, međutim, nisu pristupili ni apelantica a ni uredno obaviješteni tuženi, pa je ročište odloženo za 30. maj 2000. godine.

7. Apelantica je podneskom od 27. marta 2000. godine proširila tužbu i na Gradsko vijeće saveza samostalnih sindikata (u daljnjem tekstu: GVSSS BiH), tako da je tužbom konačno obuhvatila OSV Ilidža kao prvotuženog, GVSSS BiH kao drugotuženog i SSS BiH kao trećetuženog. Ročište zakazano za 30. maj 2000. godine je odloženo jer ni jedan tuženi nije pristupio, iako su bili uredno obaviješteni, a ročište od 5. jula 2000. godine je odloženo jer za tužene nije iskazano dostavljanje. Na sljedeće ročište od 19. jula 2000. godine nisu pristupili OSV Ilidža i GVSSS BiH, iako su bili uredno obaviješteni, pa je sud na prijedlog apelanticinog punomoćnika otvorio raspravu. Punomoćnik SSS BiH je osporio pasivnu legitimaciju i istakao da oni nisu pravni slijednik općinskih sindikalnih vijeća, dakle ni prvotuženog OSV Ilidža, te da apelantica nije bila u radnom odnosu kod SSS BiH, niti oni imaju kakvih obaveza prema njoj. Ovo ročište je odloženo na prijedlog apelanticinog punomoćnika kako bi se izjasnio na navode iz odgovora na tužbu koje su OSV Ilidža i GVSSS BiH dostavili sudu.

8. Ročište zakazano za 9. oktobar 2000. godine je odgođeno jer nije iskazano dostavljanje za GVSSS BiH, a ročište od 13. novembra 2000. godine je održano u odsutnosti uredno obaviještenog OSV Ilidža. Na ovom ročištu je i dalje raspravljano o pasivnoj legitimaciji koju su osporili svi tuženi. Ovo ročište je odloženo uz saglasan prijedlog parničnih strana, a sljedeće od 12. decembra 2000. godine je odloženo zbog službenog odsustva uređujućeg sudije.

9. Na sljedećem ročištu od 18. januara 2001. godine, apelanticin punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio uspostavljanje apelanticinog radno-pravnog statusa u smislu člana 143.a) Zakona o radu, pa je predložio prekidanje postupka u ovoj pravnoj stvari i dostavljanje spisa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) zato što se apelantica prema rješenju od 11. juna 1996. godine smatra zaposlenicom na čekanju. Sud je udovoljio ovom prijedlogu, pa je parnični postupak prekinut i predmet je nakon pravosnažnosti rješenja o prekidu proslijeđen Kantonalnoj komisiji 2. marta 2001. godine.

10. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 13-04-34-Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine usvojila apelanticinu žalbu, pa je naložila OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenice na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine, te da joj zatim utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona i da joj utvrdi visinu otpremnine i o tome s apelanticom zaključi ugovor. O ostalim apelanticinim navodima koji su se ticali uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u periodu 1992-1998. godine, Kantonalna komisija nije odlučivala, jer za ta pitanja nije nadležna, «pa se apelantica upućuje ostvariti zaštitu ovih prava uz pomoć nadležnog suda».

11. Nakon ovog, postupak je nastavljen tako što je apelantica podneskom od 15.

maja 2002. godine obavijestila sud da kao tuženog označava samo OSV Ilidža i to radi duga u iznosu od 4.600 KM prema osnovu neisplaćene otpremnine, zbog neisplaćenih plaća i doprinosa, te radi upisa radnog staža i doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 1990. godine do 29. marta 1998. godine. U pripremanju ročišta, Općinski sud je dostavio tužbu Samostalnom sindikatu službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH - Sindikalnoj organizaciji službenika Općinskog organa uprave Ilidža (u daljnjem tekstu: Sindikat službenika), koji je obavijestio sud da je tužbu proslijedio SSS BiH kao pravnom slijedniku općinskih vijeća sindikata, te da ubuduće njih treba pozivati.

12. Ročište od 7. oktobra 2002. godine je održano u odsustvu uredno obaviještenog tuženog, pa je nakon uvida u dokumentaciju apelantica predložila vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke. Ročište je odloženo, a sud nije odlučio o ovom apelanticinom prijedlogu. Sljedeće ročište je održano 28. oktobra 2002. godine na kojem je sud odredio provođenje vještačenja uz pomoć vještaka finansijske struke, a raspravu je odložio na neodređeno vrijeme. Za ovo ročište Sindikat službenika je ponovo obavijestio sud da oni nisu strana u postupku, te da pozive i zapisnike s ročišta treba dostavljati SSS BiH, kao pravnom slijedniku općinskih sindikalnih vijeća. Nakon što je vještak dostavio pismeni nalaz i mišljenje 25. novembra 2002. godine, zakazano je ročište za 16. decembar 2002. godine, na koje nije pristupio tuženi, a sud je konstatirao da je dostavljanje uredno. Naime, Općinski sud je poziv za ovo ročište i nalaz vještaka ponovo dostavio Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je poziv i nalaz vještaka proslijedio SSS BiH. Na istom ročištu apelantica je precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tako što je tražila da joj tuženi isplati na ime plaće za period od 1. aprila 1998. godine do 31. oktobra 2002. godine ukupan iznos od 22.503,32 KM, nakon čega je ročište odgođeno. Na sljedećem ročištu, održanom 28. januara 2003. godine, sud je konstatirao da je dostavljanje za tuženog uredno i održao je ročište, mada je poziv dostavljen Sindikatu službenika koji je ponovo obavijestio sud da je poziv koji je tom Sindikatu dostavljen proslijedio SSS BiH.

13. Nakon ovog, glavna rasprava je zaključena, pa je donesena Presuda broj Pr- 523/02 od 28. januara 2003. godine kojom je obavezan tuženi OSV Ilidža isplatiti apelantici na ime neisplaćenih plaća iznos od 22.503,32 KM u roku od 8 dana, dok se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na uvezivanje radnog staža i priznavanje penzijsko-invalidskog osiguranja sud oglasio apsolutno nenadležnim, pa je tužbu u tom dijelu odbacio. Presuda je dostavljena apelantici, tuženom i Sindikatu službenika koji je opet obavijestio sud da je presudu proslijedio SSS BiH. SSS BiH je preuzeo navedenu presudu 27. marta 2003. godine, nakon čega je 1. aprila 2003. godine kao umješač na strani tuženog protiv te presude izjavio žalbu. Općinski sud je žalbu SSS BiH odbacio Rješenjem broj Pr-523/02 od 7. maja 2003. godine kao neblagovremenu. Protiv ovog rješenja SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1143/03 od 14. jula 2003. godine žalba odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I- 8698/03 od 18. septembra 2003. godine protiv tuženog OSV Ilidža kao dužnika, dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine, ali s računa i sredstava SSS BiH, pa je s ovog računa skinut iznos od 6.080 KM.

14. SSS BiH je 6. novembra 2003. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom broj Pr-523/02, a 17. novembra 2003. godine prijedlog za odlaganje izvršenja u predmetu I-8698/03. SSS BiH je u isto vrijeme podnio i žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) protiv rješenja Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine, te krivičnu prijavu protiv apelantice radi davanja lažne izjave pred tom komisijom. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-523/02 od 20. novembra 2003. godine odložio izvršenje u navedenom izvršnom postupku do okončanja postupka prema prijedlogu za ponavljanje postupka. Kantonalna komisija je Rješenjem broj 03-04- 34-Ž-1528/00 od 13. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-915/03 od 18. novembra 2004. godine, usvojila žalbu SSS BiH, pa je poništila svoje ranije rješenje od 13. decembra 2001. godine zato što je utvrđeno da je apelantica u spornom periodu zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, čime nije ispunjen jedan od tri zakonska uvjeta za priznavanje statusa radnika na čekanju posla.

15. Povodom prijedloga za ponavljanje postupka, sud je održao dva ročišta i to 25. marta i 23. aprila 2004. godine, nakon čega je Rješenjem broj Pr-523/02-B od 24. maja 2004. godine, prijedlog SSS BiH kao umješača za ponavljanje postupka odbijen. Protiv ovog rješenja SSS BiH je izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine žalbu usvojio, a osporeno rješenje preinačio tako što je dozvolio ponavljanje postupka u pravosnažno okončanom predmetu broj Pr-523/02. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukinuo Presudu broj Pr-523/02 od 28. januara 2003. godine i predmet je vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz spisa nesporno proizlazi da sud nije podnosioca prijedloga, SSS BiH, pozvao da se umiješa u parnicu, iako je takav prijedlog postojao. Nadalje, s obzirom na odluku prvostepenog suda i kako je označen tuženi, Kantonalni sud navodi da umješač nije mogao znati da će se izvršenje dozvoliti s njegovog računa budući da presudom nije označen kao tuženi, za šta je saznao tek kad mu je blokiran račun, 30. oktobra 2003. godine, zbog čega ovo nije ni mogao isticati u žalbi, te je to za umješača nova činjenica. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da umješač nije mogao znati ni za okolnost da je apelantica u periodu od 31. decembra 1991. godine do 5. maja 2000. godine zasnivala radni odnos kod drugog poslodavca zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 143. ZOR-a, a što je utvrđeno tek rješenjem Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine kojim je usvojena žalba SSS BiH i poništeno rješenje iste komisije od 13. decembra 2001. godine. Također, Kantonalni sud je konstatirao da SSS BiH nije mogao znati da je pozive za raspravu sud slao Sindikatu službenika, te da je te pozive sud smatrao urednim dostavljanjem, niti je umješač bio ovlašten izvršiti uvid u spis sve dok nije došlo do izvršenja odluke koja je donesena, «a da tuženi označen u tužbi nije bio uredno obaviješten, odnosno nije utvrđeno postoji li ili ne on kao subjekt i ima li pravnog slijednika, a taj prigovor je istican kao i ostalo navedeno». Smatrajući da su sve ove činjenice i dokazi na koje umješač ukazuje za njega nove i da ih nije mogao isticati ranije, a mogli bi utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, Kantonalni sud je dozvolio ponavljanje postupka.

16. U ponovnom postupku predmet je pred Općinskim sudom zaveden pod brojem Pr-1506/04, pa je u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je u međuvremenu stupio na snagu, održano pripremno ročište 23. februara 2005. godine. Na pripremnom ročištu apelantica je kao tuženog označila SSS BiH, ostala je kod navoda iz tužbe od 11. decembra 1998. godine tražeći da joj tuženi isplati plaće za period od 1. novembra 1990. do 31. decembra 2004. godine, zatim naknadu za topli obrok za period od 1. novembra 1990. godine do 11. juna 1996. godine i otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Tuženi je predložio odgađanje pripremnog ročišta da bi se mogao izjasniti o tužbenom zahtjevu koji je proširen i na 2004. godinu, čemu se apelantica nije protivila, pa je novo pripremno ročište zakazano za 14. april 2005. godine. Tuženi nije pristupio na ovo pripremno ročište a svoj izostanak je opravdao podneskom koji je sudu dostavio 13. aprila 2005. godine, zbog čega je sud odredio nastavak pripremnog ročišta zakazan za 29. juni 2005. godine. Na ovom ročištu predloženi su svi dokazi koje su parnične strane namjeravale izvesti, naloženo je apelantici da izvrši uplatu za vještačenje uz pomoć vještaka finansijske struke i zakazana je glavna rasprava za 19. oktobar 2005. godine, a navedeno je da će se svjedoci pozvati «u nastavku glavne rasprave». Apelantica je izvršila uplatu 6. jula 2005. godine, a sud je rješenjem od 14. jula 2005. godine odredio provođenje vještačenja i spis je dostavio vještaku koji je svoj pismeni nalaz dostavio sudu 27. jula 2005. godine.

17. Na ročištu za glavnu raspravu, 19. oktobra 2005. godine, provedeni su određeni dokazi i naređeno je saslušanje svjedoka predloženih na pripremnom ročištu, pa je određen nastavak glavne rasprave za 9. januar 2006. godine. U nastavku glavne rasprave saslušani su predloženi svjedoci i završen je dokazni postupak pa je glavna rasprava zaključena, a parnične strane su obaviještene da će presudu moći podići u parničnoj pisarnici 9. februara 2006. godine, od kada im počinje teći rok za žalbu.

18. Presudom Općinskog suda broj Pr-1506/04-B-XXVI od 9. februara 2006.

godine obavezan je tuženi SSS BiH isplatiti apelantici iznos od 6.259,40 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 11. decembra 1995. godine do 30. marta 1998. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je OSV Ilidža organizaciona jedinica SSS BiH registrirana kod Kantonalnog suda od 1990. godine, pa kako nije brisana iz sudskog registra tuženi SSS BiH je jedini pasivno legitimiran u konkretnom postupku. Nadalje, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena u OSV Ilidža, te da je status radnice na čekanju stekla na osnovu rješenja od 10. juna 1996. godine. Rješavajući o uspostavljanju apelanticinog radno-pravnog statusa Kantonalna komisija je svojim rješenjem od 13. decembra 2001. godine obavezala OSV Ilidža da apelantici uspostavi radno-pravni status od 11. decembra 1998. godine, kao dana podnošenja zahtjeva pa do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici po sili zakona prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Međutim, u ponovnom postupku koji je vođen pred Kantonalnom komisijom navedeno rješenje je poništeno rješenjem od 13. novembra 2003. godine, zato što je utvrđeno da apelantica nema status radnice na čekanju budući da je u periodu od 11. decembra 1998. pa do 5. maja 2000. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ovu činjenicu je utvrdio i sud iz uvjerenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar od 3. novembra 2003. godine, uvjerenja Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, radničke knjižice, te drugih provedenih dokaza iz kojih proizlazi da je apelantica u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine bila zaposlena u SO Ilidža. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je apelantica izgubila status radnice na čekanju u smislu člana

143. Zakona o radu, zbog čega joj ne pripada pravo na otpremninu niti naknada plaća za period od 30. marta 1998. godine, kao datuma kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca.

19. Nadalje, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaće od 1. novembra 1990. godine do 30. marta 1998. godine, Općinski sud je primijenio član 145. Zakona o radu. Budući da je u tom periodu apelantica bila zaposlena u OSV Ilidža, odnosno kod tuženog, imala je pravo tražiti naknadu, ali je Općinski sud zaključio da je za navedeni period nastupila djelimična zastara potraživanja. Naime, prema članu 327. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje plaće smatra se povremenim davanjem koje dospijeva mjesečno, a zastara prava na potraživanje nastupa protekom roka od tri godine od dospjelosti. Stoga je sud ocijenio da su potraživanja za period od 1. novembra 1990. do 11. decembra 1995. godine zastarjela, jer je «u navedenom periodu sud u Sarajevu radio, a [apelantica] nije bila na okupiranom dijelu, zbog čega nije nastupio prekid zastare». Što se tiče potraživanja za period koji nije obuhvaćen periodom zastare, Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, ocijenio da je to potraživanje osnovano u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju sud navodi da apelantica u periodu do 30. marta 1998. godine nije radila, već je bila u statusu radnice na čekanju, zbog čega nema pravo na plaću već na naknadu plaće, a iz istog razloga nema ni pravo na naknadu za topli obrok.

20. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu 21. februara, a tuženi SSS BiH 22. februara 2006. godine, pa je spis nakon pribavljanja odgovora na žalbe parničnih strana, dostavljen 5. aprila 2006. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine odbio žalbe i u cijelosti je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je, između ostalog, utvrdio da je apelanticin osnovni žalbeni prigovor da nema zastare potraživanja, s obzirom na činjenicu da je ona živjela na Grbavici a sjedište tuženog je bilo na Ilidži, te da su zbog toga što je i njezino mjesto prebivališta i sjedište tuženog bilo na okupiranom području postojale nepremostive prepreke koje su dovele do prekida toka zastarjelosti. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tokom rata apelantica živjela na neokupiranom području, da je sjedište tuženog SSS BiH također bilo na neokupiranom području, pa kako je sud u Sarajevu radio tokom cijelog ratnog perioda nisu postojale nesavladive prepreke za traženje sudske zaštite. Također, Kantonalni sud je ocijenio i da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi o tome da nije bila zaposlena u SO Ilidža, već da je tamo bila «samo na ispomoći», jer je to suprotno izvedenim dokazima i rješenju Kantonalne komisije od 13. novembra 2003. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je tužbu podnijela 1993. godine a da konačna odluka u vrijeme podnošenja apelacije još nije donesena, zbog čega traži isplatu iznosa od 10.000 KM. Osim toga, apelantica smatra da se «sudija u ovom predmetu ponašao pristrano, jer ne uvažava nalaz vještaka već samovoljno donosi odluku», ali ove navode ne obrazlaže detaljnije.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije navodeći da je spis primljen u Kantonalnom sudu 5. aprila 2006. godine, a da je sud odluku o žalbama donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je netačan navod iz apelacije da je tužba podnesena 1993. godine, zato što je apelantica tužbu podnijela 11. decembra 1998. godine. Općinski sud smatra da dužina konkretnog postupka nije rezultat bilo kakve greške suda jer je postupak vođen u skladu s ranije važećim, a zatim i s novim ZPP-a. Općinski sud navodi da su u ranijem postupku često odlagana ročišta, bilo na zahtjev apelantice, odnosno njezinog punomoćnika, bilo zato što ni jedna od parničnih strana nije pristupila na zakazano ročište. Ostala ročišta su, kako navodi sud, odlagana na zahtjev tuženih, a apelantica se tome nije protivila, a neka su odlagana zbog neurednog dostavljanja, dok je samo jedno odloženo zbog službenog odsustva sudije. Nadalje, sud navodi da je dužini postupka doprinijelo i često mijenjanje apelanticinog tužbenog zahtjeva, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu. Naime, nakon što je inicijalno podnijela tužbu protiv OSV Ilidža, apelantica je na ročištu od 1. aprila 1999. godine tužbu proširila na GVSSS BiH, a podneskom od 27. marta 2000. godine i na SSS BiH. Svi tuženi su osporavali pasivnu legitimaciju, a za donošenje pravilne odluke podobne za izvršenje, bilo je neophodno utvrditi organizaciju ili reorganizaciju tuženih, što je sudu bilo otežano zbog čestog izostanka tuženih sa zakazanih ročišta. Nadalje, sud navodi da je apelantica 18. januara 2001. godine promijenila i osnove tužbenog zahtjeva tako što je tražila uspostavu radno-pravnog statusa prema članu 143. ZOR-a pa je predložila prekidanje postupka, što je sud prihvatio. Nakon odluke Kantonalne komisije, apelantica je uredila tužbu u skladu s rješenjem te komisije i kao jedinog tuženog je označila OSV Ilidža. Općinski sud nadalje izlaže historijat postupka, te navodi da je nakon stupanja na snagu novog ZPP-a postupak vođen u skladu s odredbama tog zakona, a da je nakon konsultacija s punomoćnicima parničnih strana sud dva puta odredio nastavak pripremnog ročišta. Presuda je nakon glavne rasprave i njezinog nastavka donesena 9. februara 2006. godine, a spis je sa žalbama proslijeđen Kantonalnom sudu na odlučivanje 4. aprila 2006. godine.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

25. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 75.

[...](3) Datum održavanja pripremnog ročišta sud će, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.[...] Član 94.

[...](2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.[...] Član 112.

(1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga:

1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke. [...] Član 113.

Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz, i iznesu navodi u vezi s njim.

Član 115.

[...](2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona. [...] Član 116.

(1) Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, sud će odrediti nastavak ročišta za sljedeći radni dan (nastavak ročišta).

Član 117.

Odredbe čl. 111, 112, 115. i 116. ovog zakona, na odgovarajući način se primjenjuju na pripremno ročište.

Član 129.

(1) Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima predviđenim ovim zakonom, sud rješenjem može odrediti duži rok za izvođenje dokaza. [...] Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.[...]»

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što je parnični postupak do donošenja prvostepene odluke trajao neprimjereno dugo. U vezi s tim navodima Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici žaliti se zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidi mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vrijeme podnošenja ispunjavala uvjete dopustivosti u odnosu na navode o dužini postupka.

31. S druge strane, apelantica je istom apelacijom osporila prvostepenu presudu i zbog drugih aspekata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ta presuda u vrijeme podnošenja apelacije nije bila konačna. Međutim, u konkretnom slučaju postupak je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000942 od 26. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je ovom presudom u cijelosti potvrđena osporena prvostepena presuda, može se smatrati da apelantica osporava ovu presudu kao konačnu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale navode o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Period koji se uzima u obzir

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu podnijela 1998. godine, a ne kako to očigledno pogrešno u apelaciji navodi 1993. godine. Stoga će Ustavni sud ispitati razumnost dužine postupka u periodu od dana podnošenja tužbe, 11. decembra 1998. godine, pa do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda od 26. maja 2006. godine.

36. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).

b) Složenost predmeta

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prvobitno, do prekida parničnog postupka, ticao uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, nakon nastavka prekinutog postupka pitanja isplate otpremnine, isplate plaća, toplog obroka i uplate doprinosa, a nakon što je dozvoljeno ponavljanje pravosnažno okončanog postupka rješavalo se pitanje naknade plaća i toplog obroka. Međutim, bez obzira na to što je tužbeni zahtjev preinačavan i što je tužba prvo bila proširena na druge tužene, a zatim ponovo usmjerena samo protiv jednog tuženog, Ustavni sud smatra da je, u suštini, sporno pitanje koje je trebalo riješiti tokom cijelog postupka bilo pitanje pasivne legitimacije tuženih, a u ponovljenom postupku i pitanje apelanticinog prava na naknadu plaća i toplog obroka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.

c) Ponašanje apelantice

i) Period do prekida parničnog postupka

38. Kako je već rečeno, apelantica je prvobitno tužbu podnijela zbog uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u periodu od zasnivanja radnog odnosa pa do 29. marta 1998. godine. Tri mjeseca nakon podnošenja tužbe protiv OSV Ilidža apelantica je, na prvom ročištu 1. aprila 1999. godine, proširila tužbu i na SSS BiH, a zatim je tražila odgađanje ročišta zakazanog za 4. oktobar 1999. godine navodeći da je otkazala punomoć advokatu. Na sljedeće ročište zakazano za 25. novembar 1999. godine apelantica nije pristupila, niti je svoj izostanak opravdala, a onda je na sljedeće ročište pristupila s punomoćnikom koji je i ranije zastupao. Podneskom od 27. marta 2000. godine, 15 mjeseci nakon podnošenja tužbe, apelantica je proširila tužbu i na GVSSS BiH, a na ročištu od 18. januara 2001. godine apelantica je preinačila tužbeni zahtjev tako što je osim uplate doprinosa tražila i uspostavljanje radno-pravnog statusa prema članu

143. Zakona o radu, koji je u međuvremenu stupio na snagu. S obzirom na to, apelantica je tražila prekid parničnog postupka i upućivanje predmeta na rješavanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji kojoj se apelantica već bila obratila žalbom o istom pitanju. Komisija je Rješenjem broj 13-04-34- Ž-1528/00 od 13. decembra 2001. godine udovoljila apelanticinom zahtjevu u odnosu na uspostavljanje radno-pravnog statusa, ali je ukazala da rješavanje zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje nije u njezinoj nadležnosti, pa je uputila apelanticu da zaštitu ovih prava traži pred nadležnim sudom.

39. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tokom postupka imala advokata, te joj stoga nije moglo ostati nepoznato šta je nadležnost Kantonalne komisije prema članu 143. Zakona o radu. Usprkos tome, apelantica je svoj tužbeni zahtjev preinačila tako da je osim prvobitno istaknutog tužbenog zahtjeva tražila i odlučivanje o pitanju iz nadležnosti Kantonalne komisije, zbog čega je došlo do prekida postupka i njegovog nastavka tek godinu i četiri mjeseca kasnije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovakvo raspolaganje tužbenim zahtjevom koje je rezultiralo trajanjem postupka u periodu dužem od tri godine (od podnošenja tužbe pa do nastavka prekinutog postupka) može, u najvećoj mjeri, staviti na teret apelantici.

ii) Period nakon prekida postupka

40. Postupak je nastavljen nakon što je apelantica, podneskom od 15. maja 2002.

godine, kao tuženog označila samo OSV Ilidža i preinačila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, pa je uz taj zahtjev tražila i isplatu otpremnine, plaća i doprinosa za period u kojem je bila na čekanju posla. Nakon nalaza vještaka, apelantica je 16. decembra 2002. godine ponovo preinačila tužbeni zahtjev i zahtijevala isplatu plaća za period od 1. aprila 1998. godine pa do 31. oktobra 2002. godine navodeći da tuženi nije postupio prema rješenju Kantonalne komisije i nije joj utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. U ovom dijelu postupka, do donošenja prvostepene presude od 28. januara 2003. godine, ročišta su odgađana uglavnom zato što tuženi nije pristupao na zakazana ročišta, a jednom je odloženo i na neodređeno vrijeme, radi vještačenja. Ustavni sud također zapaža da ni apelantica ni njezin punomoćnik nisu prigovarali odgađanjima ročišta, kao i da je od nastavka postupka pa do prvostepene presude prošlo nešto više od devet mjeseci.

41. Budući da je žalba SSS BiH kao umješača odbačena presuda je postala pravosnažna, pa je apelantica zatražila njezino izvršenje i uspjela je naplatiti dio potraživanja. Međutim, kako je izvršenje određeno na sredstvima SSS BiH koji nije učestvovao u postupku i protiv kojeg nije donesena presuda, SSS BiH je zatražio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka 6. novembra 2003. godine, a istovremeno je izjavio i žalbu protiv rješenja Kantonalne komisije od 13. decembra 2001. godine navodeći da zvanično nije bio upoznat s ovim rješenjem, a da ni Kantonalna komisija ni sud nisu uzeli u obzir da je apelantica zasnovala radni odnos u periodu od 30. marta do 1. oktobra 1998. godine, zbog čega se nije mogla smatrati zaposlenicom na čekanju, te da je apelantica u vezi s ovom činjenicom dala lažnu izjavu, zbog čega je SSS BiH protiv nje podnio krivičnu prijavu. Ovo je konačno i bio razlog što je Kantonalna komisija u ponovnom postupku poništila svoje ranije rješenje i odbila apelanticin zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, kao i jedan od razloga zbog kojih je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine dozvolio ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelantica ustrajavala na zahtjevu za isplatu plaća u spornom periodu za koji je znala da je zasnovan na rješenju donesenom u postupku u kojem je prešutjela odlučne činjenice.

42. U ponovljenom postupku apelantica je na pripremnom ročištu 23. februara 2005. godine kao tuženog označila SSS BiH, tražeći da joj tuženi isplati plaće i topli obrok za period od 1. novembra 1990. godine do 31. decembra 2004. godine, te otpremninu, dok je povukla zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Apelantica je, dakle, u ovom dijelu postupka pred sud postavila sasvim drugo pitanje od onog koje je prvobitno podnesenom tužbom postavljeno. Tokom ovog dijela postupka apelantica se nije protivila određivanju nastavljanja pripremnog ročišta, niti nastavljanju glavne rasprave kako je to sud određivao, a i dalje je imala stručnu pomoć advokata.

43. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticino ponašanje, odnosno ponašanje njezinog punomoćnika, u priličnoj mjeri doprinijelo ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali će zaključak o tome je li taj doprinos bio odlučujući Ustavni sud izvesti nakon analize ponašanja sudova.

d) Ponašanje sudova

i) Period do prekida postupka

44. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u periodu od podnošenja tužbe 1.

decembra 1998. godine do prekida postupka 18. januara 2001. godine, održao ukupno 12 ročišta. Samo jedno ročište je odloženo zbog službenog odsustva sudije, a tri ročišta su odložena zbog neiskazanog dostavljanja za nekog od tuženih. Dva ročišta su odložena na apelanticin zahtjev, a dva zbog proširivanja tužbe na druge tužene, zatim zbog nepristupanja tuženih na ročišta, a u jednom slučaju i zbog apelanticinog izostanka. Sud je, također, dozvolio objektivno preinačenje tužbe tako što je pored zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, apelantica postavila i zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa prema odredbama ZOR-a koji je u međuvremenu stupio na snagu, iako je bilo očigledno da je takav zahtjev preuranjen, odnosno da je za njega nadležna Kantonalna komisija u prvom stepenu, pred kojom je apelantica već bila pokrenula postupak. Prema tako preinačenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je dozvolio i prekid postupka, što u konkretnom slučaju nije bilo svrsishodno.

ii) Period nakon prekida postupka

45. Nakon što je postupak nastavljen nakon apelanticinog podneska od 15. maja 2002. godine u kojem je kao tuženi označen samo OSV Ilidža, sud je održao pet ročišta: 7. i 28. oktobra, 25. novembra, 16. decembra 2002. godine i 28. januara 2003. godine kada je raspravljanje zaključio. Općinski sud je zakazivao rasprave u kratkim vremenskim periodima, ali Ustavni sud zapaža da su pozivi dostavljani Sindikatu službenika koji je dopisima stalno obavještavao sud da oni nisu stranka u postupku, već da je SSS BiH pravni slijednik OSV Ilidža, te da njima i treba uputiti poziv. Također, Sindikat službenika je obavijestio sud da oni čak nisu ni član SSS BiH. Općinski sud je ovo zanemario, a o tome nije upoznao ni apelanticu, već je dostavljanje smatrao urednim. Ovakvo ponašanje suda je dovelo do toga da je pravni slijednik tuženog, SSS BiH, tek u izvršnom postupku, kada su mu blokirana sredstva na računu, imao mogućnost uvida u cijeli spis. Nadalje, Kantonalni sud je u svom Rješenju broj Gž-1422/04 od 22. jula 2004. godine, kojim je dozvolio ponavljanje postupka, konstatirao i da Općinski sud nikada nije odlučio «o prijedlogu tuženog da se u toku trajanja prvostepenog postupka [...] podnosilac prijedloga za ponavljanje postupka pozove kao umješač na strani označenog tuženog, iako je to tuženi predlagao, odnosno subjekt koji je primao pozive za ročišta».

46. Ustavni sud smatra da zanemarivanje obaveze utvrđivanja ko je zaista tuženi koji je pasivno legitimiran, zanemarivanje obaveze pravilnog dostavljanja poziva i pismena i odlučivanja o prijedlogu za pozivanje umješača predstavlja procesne greške Općinskog suda koje su rezultirale donošenjem presude koja nije bila podobna za izvršenje, a konačno i do ponavljanja pravosnažno okončanog postupka. Ovakve procesne greške se u cijelosti mogu staviti na teret sudu.

47. Nadalje, nakon što je dozvoljeno ponavljanje postupka, Općinski sud je naredbom od 12. oktobra 2004. godine zakazao pripremno ročište tek za 23. februar 2005. godine. Na ovom pripremnom ročištu apelantica je proširila svoj tužbeni zahtjev traženjem plaća sve do 31. decembra 2004. godine i iznijela dokaze koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi. Općinski sud je prihvatio prijedlog tuženog SSS BiH za odgađanje pripremnog ročišta kako bi se izjasnio na prošireni tužbeni zahtjev. Apelanticin punomoćnik se nije protivio, pa je sud donio rješenje kojim je odredio «nastavak pripremnog ročišta» i to tek za 14. april 2005. godine. Međutim, tuženi na tako određen nastavak pripremnog ročišta nije pristupio, već je samo dan prije obavijestio sud da zbog poziva za prisustvovanjem određenoj konferenciji neće moći pristupiti zakazanom pripremnom ročištu, pa je sud ponovo odredio «nastavak pripremnog ročišta» za 29. juni 2005. godine.

48. U vezi s ovim, Ustavni sud primjećuje da novi ZPP-a ne predviđa mogućnost «nastavljanja» pripremnog ročišta, već samo glavne rasprave. Štaviše, zakonom je eksplicitno određeno da se odredbe člana 113. ZPP-a o mogućnosti nastavka ročišta odnose samo na glavnu raspravu i to u slučaju da «nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno». Kako se na pripremnom ročištu ne izvode nikakvi dokazi radi utvrđivanja činjenica bitnih za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ne može se ni odrediti nastavak pripremnog ročišta zbog nemogućnosti izvođenja dokaza. Osim toga, apelantica je proširila tužbeni zahtjev, ali taj prošireni tužbeni zahtjev nije zasnivala na nekim novim činjenicama i dokazima, već na onima koji su već bili na raspolaganju i tuženom i sudu. Stoga nije bilo zakonskog uporišta, niti je bilo svrsishodno određivati nastavak pripremnog ročišta.

49. Nadalje, Općinski sud je nakon takvog nastavka pripremnog ročišta od 29. juna 2005. godine zakazao glavnu raspravu za 19. oktobar 2005. godine, dakle nakon više od tri mjeseca, iako je članom 94. stav 2. ZPP-a određeno održavanje glavne rasprave «u pravilu 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta», ne obrazlažući zbog čega odstupa od zakonom propisanog pravila. Također, umjesto da odmah odluči o pozivanju predloženih svjedoka, Općinski sud je naveo da će provođenje tog dokaza «odrediti u naknadnom roku, to jest u nastavku glavne rasprave». Ovakvo postupanje suda je suprotno zakonu, jer sud nema ovlaštenje prema ZPP-a na pripremnom ročištu planirati nastavak glavne rasprave, već mora stvoriti, koliko je više moguće, pretpostavke za okončanje raspravljanja na jednoj glavnoj raspravi. Osim toga, Općinski sud je na glavnoj raspravi od 19. oktobra 2005. godine odredio «nastavak glavne rasprave», iako je očigledno da se radi o odlaganju glavne rasprave, mada ni zato nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 112. ZPP-a. Naime, sud je tek tada dao naredbu za pozivanje svjedoka predloženih na pripremnom ročištu, što nije razlog za određivanje nastavka započetog ročišta koje se prema članu 116. ZPP-a može odrediti samo ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, i to za «sljedeći radni dan», ali ni zakonski razlog za odlaganje, već je rezultat nepravilno vođenog pripremnog ročišta. Novo ročište je zakazano tek za 9. januar 2006. godine, dakle dva mjeseca nakon početka glavne rasprave, što je opet suprotno zakonu koji predviđa u članu 115. stav 2. da se ročište ne može «odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ZPP-a», a očigledno je da se nije radilo o tom slučaju.

50. Međutim, usprkos ovako značajnim i brojnim procesnim greškama Općinskog suda u ponovljenom postupku i postupanju suprotno jasnim zakonskim odredbama u vezi sa zakazivanjem i vođenjem pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je ponovljeni postupak o pitanju koje je apelantica konačno precizirala na pripremnom ročištu od 23. februara 2005. godine, protiv tuženog kojeg je konačno precizirala na istom ročištu, okončan u periodu kraćem od godinu dana, što se samo po sebi ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

51. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da je apelantica, sveukupnim načinom raspolaganja tužbenim zahtjevom, a naročito stalnim preinačenjima i proširivanjem tužbenog zahtjeva bez aktivne tužilačke uloge u otkrivanju ko je pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te zasnivanjem tužbenog zahtjeva na dokazima iz kojih je jasno proizlazilo da apelantici, koja je stalno imala stručnu pomoć, nije moglo ostati nepoznato da nema osnove tražiti prava na osnovu člana 143. Zakona o radu, a zbog čega je postupak bio na njezin zahtjev prekinut, u odlučnoj mjeri doprinijela sveukupnoj dužini trajanja konkretnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je Općinski sud napravio niz procesnih grešaka u vođenju ovog postupka, kako u ranijem, tako i u ponovljenom postupku, ali te greške nisu bile osnovni uzrok sveukupne dužine postupka, jer je sud i uz takve greške aktivno postupao. Naime, period u kojem je donesena konačna odluka u nastavku prekinutog postupka iznosio je godinu dana, a period u kojem je donesena konačna odluka u ponovljenom postupku iznosio je nešto više od dvije godine, uključujući i postupak odlučivanja o dozvoli ponavljanja postupka. S druge strane, Ustavni sud naročito uzima u obzir da je apelanticino ponašanje i način disponiranja tužbenim zahtjevom, koje je prethodno analizirano, glavni uzrok zbog kojeg je samo od podnošenja tužbe 1998. godine, pa do nastavka prekinutog postupka 2002. godine, prošlo četiri godine. Stoga, kod upoređivanja doprinosa apelantice i Općinskog suda sveukupnom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je apelanticin doprinos veći i značajniji od doprinosa Općinskog suda.

52. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud prilično brzo, u roku nešto dužem od tri mjeseca, donio odluku o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene odluke, pa Ustavni sud smatra da samo trajanje žalbenog postupka nije bilo nerazumno dugo, niti je samo po sebi značajnije doprinijelo sveukupnom trajanju konkretnog parničnog postupka.

53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na ovakvu odluku, apelantici ne pripada ni pravo na kompenzaciju koju je tražila.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

54. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o navodnoj pristranosti suda i proizvoljnom odlučivanju, a ove navode apelantica obrazlaže time da joj je sud, na ime neisplaćenih plaća, dosudio manji iznos od iznosa koji je utvrđen nalazom vještaka. Dakle, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te smatra da je odluka suda proizvoljna. U vezi s ovim navodima Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda nije zadatak ovih sudova preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

55. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost žaliti se protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva.

56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i Općinski i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasna obrazloženja zbog čega je izveden zaključak da je apelantica izgubila status zaposlenice na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu, a zbog čega joj ne pripada ni pravo na otpremninu, na topli obrok, niti naknada za period od dana kada je kod drugog poslodavca zasnovala radni odnos. Također, Općinski sud je jasno obrazložio, a to je potvrdio i Kantonalni sud, da je za određeni dio potraživanja nastupila zastara, odnosno prekid zastare potraživanja, budući da je apelantica tokom rata živjela, a tuženi imao sjedište na neokupiranom području, kao i da je sud radio tokom cijelog ratnog perioda, zbog čega nisu za apelanticu postojale nesavladive prepreke na koje se pozivala. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud u cijelosti razmotrio i o kojima je odlučio.

57. Ustavni sud smatra da su i Općinski i Kantonalni sud pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da su odluke proizvoljne i pristrane, te da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kad se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti apelantici na teret. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kad su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu.

59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-980/06 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio