Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1312/06 (R. M.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1312/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1312/06, rješavajući apelaciju Radovana Mičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Mičevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj: U-776/05 od 6. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline broj: 12-23-343/03 od 20. septembra 2005. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-23-12-4378/99 od 17. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Mičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 3. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: U-776/05 od 6. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj: 12-23-343/03 od 20. septembra 2005. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-23-12-4378/99 od 17. februara 2003. godine.

2. Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23-12-4378/99 od 17. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj: 12-23-343/03 od 20. septembra 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici, ulica Crkvice 28. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je, da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana 4. juli 1999. godine ako je stan proglašen napuštenim, te 4. oktobar 1999. godine, ako stan nije proglašen napuštenim. Dalje, u postupku je utvrđeno da je da je sporni stan, rješenjem Službe za opću upravu broj 03-372-444/92 od 11. avgusta 1992. godine, proglašen napuštenim, a da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio 18. oktobra 1999. godine. Na osnovu toga, prvostepeni organ je zaključio da je zahtjev podnesen nakon zakonom propisanog roka, zbog čega je zahtjev odbio.

3. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je zaključilo da je apelantova žalba neosnovana zato što se radi o zakonskim rokovima, «koji se ne mogu produžavati čak i ako su u pitanju opravdani razlozi, kao što su bolest, odsutnost, nepoznavanje propisa i dr.».

4. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu, pa je Kantonalni sud, osporenom presudom broj U-776/05 od 6. marta 2006. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je naveo da je članom 5. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 24/03) propisano da se zahtjev za povrat stana mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno do 4. oktobra 1999. godine u zakonom propisanim slučajevima. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi nesumnjivo utvrdili da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim, te da je apelant zahtjev za povrat stana u posjed podnio tek 18. oktobra 1999. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanog roka. Apelant je, kako Kantonalni sud navodi, imao mogućnost kao i svi drugi građani Bosne i Hercegovine da, u zakonom propisanom roku, ostvari svoje pravo, ali je taj rok propustio. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da su osporena rješenja zakonita, te da njima nije prekršeno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija).

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je zbog ratnih okolnosti morao napustiti stan, te da je nakon rata «više puta pokušao da uđe u posjed stana, ali je privremeni korisnik isto onemogućavao». Apelant smatra da je pokazao «jasnu namjeru da živi u predmetnom stanu», ali da je onemogućen odlukom organa uprave da taj stan dodijeli privremenom korisniku. Apelant smatra da se radi o istom slučaju kao u predmetu Ustavnog suda u kojem je donesena odluka broj AP 964/04 od 3. decembra 2005. godine, te traži da Ustavni sud njegovu apelaciju usvoji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, apelant ove navode posebno ne obrazlaže, ali Ustavni sud zapaža da apelant svoje tvrdnje zasniva na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da su Kantonalni sud i upravni organi pogrešno zaključili da apelant nema pravo na povrat stana zato što je zakasnio sa podnošenjem zahtjeva. Ustavni sud, prije svega ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i upravni organi su odbili apelantov tužbeni zahtjev zato što je utvrđeno da je apelant propustio da podnese zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku koji ima prekluzivan karakter, te da je apelantu protekom tog roka ex lege prestalo stanarsko pravo. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije),a da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Pri konkretnom regulisanju takvih ograničenja, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57), ali ne smije suštinski onemogućiti ili neopravdano otežati ostvarivanje ovih prava.

10. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene, podnese zahtjev za povrat stana, a da su i Kantonalni sud i upravni organi dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je također razmotrio i odbio Kantonalni sud odlučujući po tužbi protiv drugostepenog rješenja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Također, navodi apelanta u odnosu na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije su zasnovani isključivo na prigovoru da upravni organi i Kantonalni sud nisu pravilno primijenili odredbe koje se tiču roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, a kako je Ustavni sud već obrazložio, ne postoje elementi koji ukazuju da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni. Osim toga, neopravdani su i apelantovi navodi o tome da je on pokazao «jasnu namjeru» da živi u spornom stanu, upravo zato što je propustio zakonom propisani rok za povrat stana. U vezi s tim, neosnovano je i apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-964/04, budući da se u konkretnom slučaju radi o drugačijoj situaciji i drugačijem činjeničnom stanju, pa se stavovi iz navedenog predmeta ne mogu primijeniti na konkretni slučaj. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje također očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1312/06 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio