Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1340/06 (M. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1340/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1340/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Derviševića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj: Rsž-972/04, od 14. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj: PR-
1791/00 od 9. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: Rsž-972/04 od 14. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: PR-1791/00 od 9. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj PR-1791/00 od 9. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-972/04 od 14. marta 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Općina Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Biblioteka Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: trećetuženi) isplate 1.989,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Iznos koji je apelant tužbom tražio odnosio se na neisplaćene plaće za period od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine.
3. Prvostepeni sud je zaključio da su osnovani prigovori prvotuženog i drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije, obzirom da je apelant, u periodu, na koji se odnosi tužbeni zahtjev, bio zaposlenik prednika trećetuženog. Nadalje, prvostepeni sud je, odlučujući o prigovoru trećetuženog da ne može biti stranka u postupku, zaključio da taj prigovor nije osnovan, jer trećetuženi ima svojstvo pravnog lica i stranačku sposbnost. Međutim, prigovor trećetuženog o zastari potraživanja, prvostepeni sud je smatrao osnovanim, budući da je potraživanje neisplaćenih plaća dospjelo 1. januara 1996. godine, a tužba je sudu podnesena 22. novembra 2000. godine. Kako je od dana nastanka potraživanja do dana podnošenja tužbe proteklo više od četiri godine od dospijeća posljednje utužene plate za naplatu, Općinski sud je, temeljem člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog. Također, prvostepeni sud je zaključio da činjenica da je trećetuženi izdao potvrdu od 11. juna 2002. godine o neisplaćenim plaćama, ne znači da je, priznao dug, te da je time došlo do prekida zastare, kako je to apelant isticao. Naime, prvostepeni sud je ocijenio da ovom potvrdom nije priznat dug na način koji bi za posljedicu imao prekid zastare potraživanja, jer ne sadrži jasnu, određenu i bezuvjetnu izjavu o prizanju duga, već samo izjavu o stanju duga, kao činjenici, o kojoj kod trećetuženog postoji službena evidencija, pa trećetuženi nije ni mogao odbiti izdavanje takve potvrde.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te je potvrdio presudu Općinskog suda.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija). Kršenje ovog prava apelant obrazlaže ističući, ponovo, da je potvrdom od 11. juna 2002. godine trećetuženi priznao tužbeni zahtjev, čime je prekinut tok roka zastare. Apelant smatra da je prekršen i princip jednakosti pred zakonom, jer je Općinski sud u drugom predmetu, koji se tiče iste vrste potraživanja, usvojio tužbeni zahtjev. Također, apelant smatra da je pogrešan i zaključak u osporenim odlukama o tome da drugotuženi nije pasivno legitimisan, jer je odnos između njega i apelanta temeljen na propisima i ustupanjem sredstava od strane Republike Bosne i Hercegovine drugotuženom, koja je morao strogo namjenski upotrijebiti. Apelant smatra i da mu nije sudio nepristrasan sud, budući da su na sastanku u prostorijama Vlade, koji je održan 10. aprila 2001. godine, a na kojem je tačka dnevnog reda bio i dogovor oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja. Na tom sastanku je učestvovala, između ostalih, i Fata Nadarević, tada predsjednica Općinskog suda, koja je bila članica žalbenog vijeća u konkretnom slučaju. Ista sutkinja je ušla i u tzv. Koordinaciono tijelo, koje je imalo zadatak da koordinira sve aktivnosti oko realizacije zaključaka u vezi s dogovorom oko isplate ratnih plaća i sporazuma između Vlade Unsko-sanskog kantona i predstavnika sindikata. Apelant dalje navodi i presude u kojima je donesena drugačija odluka u odnosu na pasivnu legitimaciju drugotuženog, smatrajući da je s obzirom na te presude diskriminiran.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje je da li je drugotuženi pasivno legitimisan i da li je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo, što su činjenična pitanja, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. Apelant, dakle, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U vezi s navodima sa zastarom potraživanja, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
10. U konkretnom slučaju, sudovi su ispitali pitanje zastare potraživanja i zaključili da je apelant propustio podnijeti tužbu u roku koji propisuje ZOO, o čemu su dali detaljno obrazloženje. Također, sudovi su razmotrili potvrdu trećetuženog i dali jasne razloge za zaključak da takva potvrda da ne može predstavljati izjavu o priznanju duga jer ne sadrži jasnu, određenu i bezuvjetnu izjavu o prizanju duga, već samo izjavu o stanju duga.
11. Što se tiče navoda apelanta o tome da su sudovi pogrešno usovojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog, Ustavni sud ističe da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da drugotuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, te da nema ništa što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP-385/03 od 21. januara 2004. godine).
12. U vezi s navodima apelanta o navodnoj pristrasnosti suda, Ustavni sud ističe da su ovi navodi apelanta nepotkrijepljeni, jer apelant ne nudi nikakve činjenice koje bi mogle dovesti u pitanje nepristrasnost jedne od članica žalbenog vijeća u konkretnom slučaju. Naime, činjenica koju apelant navodi, da je jedna od članica žalbenog vijeća učestvovala u radu koordinacionog tijela koje je imalo zadatak da koordinira sve aktivnosti oko obezbjeđivanja sredstava za isplatu ratnih plaća u budžetu i sklapanja sporazuma između Vlade Unsko-sanskog kantona i predstavnika sindikata, sama po sebi ne može voditi zaključku o pristrasnosti navedene sutkinje u konkretnom slučaju, jer se radilo o općim pitanjima obezbjeđivanja sredstava za isplatu ratnih plaća zaposlenim u sudstvu, zdravstvu i obrazovanju, a nikako o odlučivanju konkretnom predmetu, u kojem je utvrđeno da je apelant podnio tužbu nakon proteka roka zastarjelosti.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi s navodima apelanta o diskriminaciji zato što su, navodno u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, druge presude koje je apelant dostavio pokazuju da su sudovi i u tim slučajevima raspravljali prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja, ali da su, s obzirom na konkretne činjenice u tim predmetima, izvodili drugačije zaključke. Dakle, činjenica da je u konkretnom predmetu usvojen prigovori nedostatka pasivne legitimacije prema prvotuženom i drugotuženom, te zastare potraživanja prema trećetuženom zbog čega je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na nediskriminaciju, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da je u konkretnom slučaju prekršen princip nediskriminacije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović