Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1451/06 (D. R.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1451/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1451/06, rješavajući apelaciju Danke Radoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danke Radoš podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: U-77/04 od 27. februara 2006. godine i rješenja Ministarstva stambenih poslova broj: 27/02-23-2941/03 od 24. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danka Radoš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ritešića, z.p. Majevac, koju zastupa Savo Stojčinović, advokat iz Doboja, podnijela je 16. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: U-77/04 od 27. februara 2006. godine i rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj: 27/02-23-2941/03 od 24. novembra 2003. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. augusta 2006. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23-04/III-23-P-315/02 od 12. maja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova, broj: 27/02-23-2941/03 od 24. novembra 2003. godine, odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Trg nezavisnost broj 20/1. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da je apleantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana 26. juna 2002. godine, a da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, odnosno za uništene i oštećene stanove 1. juli 2002. godine. Na osnovu navedenog, prvostepeni organ je utvrdio da je apelantica podnijela zahtjev nakon roka propisanog čl. 5. i 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zbog čega je zahtjev odbio. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo stambenih poslova je zaključilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, zbog čega je žalbu apelantice odbilo.
3. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja podnijela tužbu, pa je Kantonalni sud, osporenom presudom broj U-77/04 od 27. februara 2006. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da apelantica u tužbi tvrdi da je zahtjev za povrat spornog stana podnijela 27. novembra 2000. godine. Takođe, apelantica je navela da je od 1996. godine izbjeglica u Francuskoj, te da radi bolesti i nedostatka kontakta s ljudima iz domovine nije bila u mogućnosti ranije podnijeti zahtjev. Kantonalni sud je utvrdio da u upravnom spisu nema dokaza da je sporni stan proglašen napuštenim, zbog čega je zahtjev za povrat tog stana trebao biti podnesen najkasnije do 4. oktobra 1999. godine. Dalje, utvrđeno je da je među strankama ostalo nerazriješeno pitanje da li je zahtjev za povrat spornog stana apelantica podnijela, kako tvrdi u tužbi, 27. novembra 2000. godine, ili 26. juna 2002. godine, koji datum prihvaća tuženi, ili je zahtjev podnesen 4. aprila 2001. godine, o čemu postoje dokazi u spisu. Kantonalni sud je naveo da je članom 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije BiH», broj 56/01) regulisano da se zahtjevi za povrat stana, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, a koji su podeneseni poslije 4. oktobra 1999. godine imaju smatrati neblagovremenim, što u konkretnom slučaju znači da je zahtjev podnesen bilo kojeg od tri navedena datuma podnesen nakon proteka roka utvrđenog ovim članom.
4. Dalje, u obrazloženju se navodi da je propuštanjem roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, apelantici prestalo stanarsko pravo, što nije posljedica odluke upravnog organa, nego isključivo propusta apelantice da, u zakonom propisanom roku, ostvari svoje pravo, zbog čega su neosnovani i njeni navodi o kršenju prava iz člana
8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, tvrdnja apelantice da nije znala za navedene rokove je, po mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljiva. Naime, Kantonalni sud navodi da su rokovi za podnošenje zahtjeva bili javno objavljeni putem štampanih i elektronskih medija u cijelom svijetu i dostupni zainteresiranim licima, a zahtjevi su se mogli podnijeti skoro četiri godine po završetku ratnih sukoba. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da su osporena rješenja zakonita, a apelanticina tužba neosnovana.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Apelantica navodi da je u spornom stanu živjela do aprila 1992. godine, a da je u Franscusku, gdje su se nalazila i njena djeca, otišla 1995. godine, a ne 1996. godine kako je navedeno u presudi, radi bolesti i nemogućnosti liječenja u Sarajevu. Dalje, navodi da nije mogla lično dostaviti zahtjev za povrat stana, jer je bila teško bolesna, pa je poslala punomoć i dokumentaciju bratu, ali je bilo kasno, a njene ranije podnesene zahtjeve Kantonalni sud i upravni organi nisu uzeli u razmatranje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali ove navode posebno ne obrazlaže, osim što tvrdi da je zakonom propisane rokove propustila zbog bolesti. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i upravni organi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev zato što je utvrđeno da je propustila podnijeti zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku koji ima prekluzivan karakter, te da je apelantici protekom tog roka ex lege prestalo stanarsko pravo.
10. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelantice da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i da u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene ZONS, podnese zahtjev za povrat stana, a da su i Kantonalni sud i upravni organi dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. Naročito, Kantonalni sud je jasno ukazao da bez obzira koji bi se datum uzeo kao datum podnošenja zatjeva, 27. novembar 2000. godine koji navodi apelantica, 26. juni 2002. godine koji prihvaća tuženi ili 4. april 2001. godine za koji postoji dokaz u spisu, apelanticin zahtjev nije podnesen u roku koji je istekao 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Apelantica takođe navodi da joj je osporenim odlukama Kantonalnog suda i upravnih organa povrijeđemo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje apelantica nije konkretno obrazložila u čemu vidi kršenje ovog prava, ali se navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa u vezi s propisanim rokovima, što je Ustavni sud već analizirao u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Također, navodi apelantice u odnosu na povredu prava na dom su zasnovani isključivo na prigovoru da Kantonalni sud i upravni organi nisu pravilno primijenili odredbe koje se tiču roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, a kako je Ustavni sud već obrazložio, ne postoje elementi koji ukazuju da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa je apelacija u vezi s ovim navodima također očigledno (prima facie) neosnovana.
13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović