Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1659/06 (A. M. i K. M.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 53
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 7, 53
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1659/06
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1659/06, rješavajući apelaciju Adnana Muslije i Kenana Mandre, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adnana Muslije i Kenana Mandre.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-159/05 od 14. marta 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adnan Muslija i Kenan Mandra (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-159/05 od 14. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te učesnika u postupku Adnana Imamovića, Adnana Jašarspahića, Alme Beganović, Damira Delića i Nusreta Smajovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena, četvrtotuženi i petotuženi) zatraženo je 15. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. juna 2006. godine. Prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i petotuženi su dostavili odgovor na apelaciju 29. juna 2006. godine. Vrhovni sud je 4. jula 2006. godine dostavio samo fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantima, ali ne i odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, prvotuženog, drugotuženog, trećetužene i petotuženog dostavljeni su apelantima 24. septembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Kantonalni sud je Presudom broj P-6/03 od 26. oktobra 2005. godine naložio prvotuženom, drugotuženom, trećetuženoj i petotuženom da svakom od apelanata isplate novčani iznos od po 2.000,00 KM sa kamatom prema stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 27. aprila 2005. godine do isplate, te da im naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 264,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje je tuženom Adnanu Imamoviću naloženo da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude na Internet-stranici www.visoko.co.ba objavi javno izvinjenje apelantima za uvredu časti i moralnu štetu nastalu objavljivanjem neistinitih i tendencioznih informacija, te kleveta i uvreda i da povuče navedene tekstove. U odnosu na četvrtotuženog tužbeni zahtjev apelanata je odbijen. Preostali dio zahtjeva apelanata za naknadu troškova spora je odbijen.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je drugotuženi Adnan Jašarspahić urednik web-stranice www.visoko.co.ba, te da su trećetužena, četvrtotuženi i petotuženi Alma Beganović, Damir Delić i Nusret Smajović novinari predmetne web-stranice. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi Adnan Imamović, kao vlasnik predmetne Internet-poddomene Visoko.co.ba, te da kao takav, prema članu 291. Zakona o parničnom postupku, ima pasivnu legitimaciju s obzirom na to da su predmet tužbe objavljeni tekstovi na poddomeni čiji je on vlasnik. Uvidom u član 17. Pravilnika firme «SAYEBER» d.o.o., kao administratora domene, utvrđeno je da je korisnik poddomene odgovoran za svaku zloupotrebu poddomene i nanošenje štete trećim licima. Uvidom u predmetne tekstove utvrđeno je da su apelanti okarakterizirani kao «špijuni, dezerteri, balije, bezveznjaci, zlostavljači, napadači, ljigavci, dupelisci, uvlakači, uhljupi, bezveznjaci, uhode».
8. Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete FBiH i člana 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđeno je da iz predmetnih tekstova proizlazi da oni sadrže izraze koji vrijeđaju dostojanstvo i čast svakog lica. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da su oni čitali sporne tekstove, a iz potvrda firme «Dokso» d.o.o. Visoko i Aerokluba «Krila Sarajevo» Sarajevo utvrđeno je da su predmetna pravna lica odustala od poslova sa apelantima nakon objavljivanja spornih tekstova na Internet-stranici. Sud nije prihvatio navode tuženih da oni u svoje tekstove nisu stavili riječi uvredljivog sadržaja, već da su te riječi dopisivala druga lica s obzirom na to da za te svoje tvrdnje nisu ponudili dokaze.
9. U odnosu na dosuđenje naknade štete zbog klevete, Sud je naveo da se dosuđenjem naknade štete ne uvodi cenzura štampe, jer je pravo na slobodu izražavanja i prenošenja informacija iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ograničeno, između ostalog, i zaštitom ugleda i prava drugih, a isti stav je usvojio i Vrhovni sud u svojoj Presudi broj Gž-37/04 od 15. juna 2004. godine, objavljenoj u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 2/04 na stranici broj 18. Utvrđeno je da četvrtotuženi Damir Delić nije autor spornih tekstova, te da nije odgovoran za klevetu prema članu 6. stav 2. Zakona o kleveti.
10. Nezadovljni presudom Kantonalnog suda, prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i petotuženi su podnijeli žalbu koju je Vrhovni sud Presudom broj Gž-159/05 od 14. marta 2006. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog, drugotuženog, trećetuženu i petotuženog u cijelosti odbija. Prvostepena presuda u odnosu na četvrtotuženog je ostala neizmijenjena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući izvedene dokaze, pravilno utvrdio činjenice da su tuženi u tekstovima objavljenim na označenoj Internet-stranici, čije poddomene je privremeni korisnik, odnosno zakupac prvotuženi, iznijeli izražavanje da su apelanti «špijuni, dezerteri, balije, bezveznjaci, zlostavljači, napadači, ljigavci, dupelisci, uvlakači, uhljupi, bezveznjaci i uhode». Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da predmetni tekstovi sadrže izražavanja koja vrijeđaju dostojanstvo i čast svakog lica, odnosno da sadrže uvrede, a ne klevetu iz člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete. S obzirom na to da, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetno izražavanje ne predstavlja klevetu, utvrđeno je da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, primjenjujući član 6. Zakona o zaštiti od klevete, utvrdio odgovornost tuženih za štetu od klevete.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatraju da u objavljenim tekstovima ima izražavanja koja se mogu okarakterizirati kao informacije (činjenice), a ne samo mišljenja, jer navodi koji su izneseni na Internet-stranici kao «bogataški dezerter, ima tri propala braka u kojima je zlostavljao žene, jedan obični dezerter i balija, lažni muslimani, plaćenici političkih opcija, špijuni koji su plaćeni da na osnovu vaše nesreće grade sreću, novopečeni muslimani koji u ime Boga varaju narod, pokušaj fizičkog napada na našeg urednika, Kenan Mandra nasrnuo automobilom na Nusreta Smajovića, Mandra uzeo 3.000 KM, Mandra uzeo 10.000 eura, niko ne zna gdje su te pare otišle, neka čaršija zna ko su uhode, udario me retrovizorom u lijevu ruku nanijevši mi lakše ozljede ruke i zgloba ...» predstavljaju klevete kojima su apelanti identificirani trećim licima a da tuženi svoje navode nisu provjerili ili potkrijepili materijalnim dokazom, niti su to učinili u toku samog postupka. Ističu da je Vrhovni sud paušalno, šturo i bez bilo kakvog valjanog obrazloženja donio stav da se radi o uvredama, a nikako o kleveti, a u odluci Vrhovnog suda broj Gž-51/04 i Gž-67/04 usvojen je stav da su navodi sličnog sadržaja klevete, a ne uvrede. Smatraju da je u konkretnom slučaju postojala «hitna društvena potreba» koja je tražila ograničavanje u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja tuženih. Prema mišljenju apelanata, cilj miješanja države u ovaj odnos je upravo «zaštita ugleda i prava drugih», a sredstvo je, osim javnog izvinjenja koje su apelanti, prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete, prije podnošenja tužbe i tražili od tuženih radi umanjenja štete, i nalog suda tuženim da apelantima naknade štetu u iznosu od po 2.000 KM. Ističu da se iz objavljenih tekstova-neistinitih izražavanja može zaključiti da su objavljeni namjerno i zbog pobuda samo njima poznatih. Smatraju da sud ne može na ovakav način dopuštati javno srozavanje ugleda i časti, te na apelante svaljivati pretjerani teret, a postupke tuženih na jedan posredan način podržati. Navode, također, da takvim stavom sud narušava princip proporcionalnosti čiji je cilj uspostavljanje ravnoteže između slobode medija i prava apelanata na ugled. Predlažu da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine presudu Vrhovnog suda i tom sudu naloži da ispravi učinjenu grešku.
b) Odgovor na apelaciju
13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. Sud ističe da u konkretnom slučaju objavljene informacije predstavljaju vrijednosne sudove, i to negativne vrijednosne sudove o ličnostima apelanata, te da informacije u kojima se iznose negativne ocjene o određenoj ličnosti-negativne vrijednosti o ličnosti mogu imati svojstvo uvrede iz odredbe člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine FBiH» broj 59/02), a ne i svojstvo iznošenja neistinitih činjenica da bi postojala odgovornost za klevetu, u smislu odredbe člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pošto taj sud prilikom donošenja prvostepene presude nije uočio razliku između informacija u kojima se iznose činjenice i informacija u kojima se iznose mišljenja-vrijednosne ocjene, sudovi o određenim licima, Vrhovni sud je taj propust ispravio time što je uvažio žalbu tuženih, presudu Kantonalnog suda preinačio i tužbeni zahtjev apelanata odbio.
14. U svom odgovoru na apelaciju prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i petotuženi ostaju u cijelosti pri odgovoru na tužbu i svim navodima iz dosadašnjeg postupka, posebno pri žalbenim navodima i prigovorima.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
«Član 53. stav 3.
(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.»
16. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 75/05) relevantne odredbe glase:
«Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja; [...]
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.[...] Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
[...].»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž- 159/05 od 14. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 18. aprila 2006. godine. Apelacija je podnesena 6. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
23. Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, odnosi se na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).
25. Apelanti smatraju da u objavljenim tekstovima ima izražavanja koja predstavljaju klevetu, te da je Vrhovni sud u osporenoj presudi donio paušalan stav bez valjanog obrazloženja da se radi o uvredi, a ne o kleveti.
26. Ustavni sud konstatira da je jedan od važnih elemenata «pravičnog suđenja» i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost zavisi od «prirode odluke» i može biti samo procijenjena u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str. 20).
27. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, odgovarajući na pitanje zašto se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, kako je to utvrdio prvostepeni sud, već o uvredi, naveo da predmetna izražavanja o tome da su apelanti «špijuni, dezerteri, balije, bezveznjaci, zlostavljači, napadači, ljigavci, dupelisci, uvlakači, uhljupi, bezveznjaci i uhode» sadrže izražavanja koja vrijeđaju dostojanstvo i čast svakog lica, te da, prema tome, sadrže uvrede, a ne klevetu iz člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete FBiH. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja da li se u konkretnom slučaju radilo o kleveti ili uvredi Vrhovni sud nije ocijenio svaki od upotrijebljenih izraza, dajući pri tome jasne i precizne razloge zbog čega smatra da upotrijebljeni izraz predstavlja uvredu, a ne klevetu. Posebno, Ustavni sud skreće pažnju na izraze kao što su «dezerteri, zlostavljači i napadači». Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud u svojoj odluci nije naveo razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, a na osnovu kojih bi se mogao izvući jasan i nedvosmislen zaključak o tome da je u konkretnom slučaju u pitanju uvreda, a ne kleveta. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci nije zadovoljilo princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Dalje, Ustavni sud konstatira da, ukoliko se čak i prihvati da se u konkretnom slučaju radi o uvredi, postavlja se pitanje zašto Vrhovni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu apelanata posebno imajući u vidu da su apelanti svojim tužbenim zahtjevom izričito tražili naknadu štete zbog klevete i uvrede. Ustavni sud konstatira da su apelanti kao pravni osnov svoje tužbe naveli čl. 6. i 10. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, uzimajući u obzir član 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, proizlazi da sud prilikom odlučivanja o tužbi nije vezan za pravni osnov tužbe, te da je stavom 4. navedenog člana propisano da će sud postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Stoga, proizlazi da Vrhovni sud nije primijenio odredbu člana 53. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, već je odbio tužbeni zahtjev apelanata iako je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o uvredi. Prema mišljenju Ustavnog suda, ne primjenjujući navedenu odredbu Zakona o parničnom postupku Vrhovni sud je postupio proizvoljno, jer nije odlučio o tužbenom zahtjevu apelanata, što je dovelo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog toga što nije naveo jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, kao i zbog toga što nije riješio tužbeni zahtjev apelanata, Vrhovni sud povrijedio prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
30. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju, zbog toga što nije naveo jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, kao i zbog toga što nije odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, Vrhovni sud povrijedio ustavna prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović