Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1522/06 (B. V.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1522/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1522/06, rješavajući apelaciju Budimira Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Budimira Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-164/05 od 7. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-459/04 od 12. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-804/03 od 8. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Budimir Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnio je, 25. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-164/05 od 7. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-459/04 od 12. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

804/03 od 8. marta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-804/03 od 8. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-459/04 od 12. novembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, Općina Tuzla i DOO «Tehnograd-compani» Tuzla obavežu da apelantu uspostave ranije stanje tako što će solidarno izgraditi stan površine 23,70 m2 u Tuzli, ulica XVII septembra do broja 36. (sadašnja Klosterska ulica) u roku od 60 dana od dana donošenja presude ili da mu solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM na ime naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe tj. od 28. marta 2003. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prvostepenom presudom apelant je obavezan da drugotuženoj Općini Tuzla naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.815,00 KM, a trećetuženom DOO «Tehnograd-company» Tuzla u iznosu od 495,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelant prvobitnim tužbenim zahtjevom tražio da sud, u smislu odredbi člana 185. u vezi sa članom 206. Zakona o obligacionim odnosima, solidarno obaveže tužene da apelantu kao nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sklopu objekta u Tuzli u ulici XVII septembra do broja 36. porušen, na ime rješavanja njegovog stambenog pitanja obezbjede odgovarajući stan u Tuzli i izdaju mu odgovarajući akt podoban za zaključenje ugovora o korištenju stana sa JSP Tuzla uključujući i pravo otkupa takvog stana po propisima o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Također je tražio da se utvrdi da je ovlašten da o trošku tuženih u izvršnom postupku, skidanjem sredstava sa računa tuženih, na tržištu kupi odgovarajući stan, da se u njega useli, kao i da zaključenjem ugovora o korištenju stana sa JPS na istom stekne svojstvo nosioca stanarskog prava sa pravom na otkup. Podneskom od 6. novembra 2003. godine apelant je izvršio preinačenje tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu uspostave ranije stanje tako što će solidarno izgraditi stan površine 23,70 m2 u Tuzli u ulici XVII septembra do broja 36. (sadašnja Klosterska ulica) u roku od 60 dana od dana donošenja presude ili da mu solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM na ime naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe tj. od 28. marta 2003. godine, pa do isplate.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da na lokaciji porušene barake u kojoj se nalazio i apelantov stan nije moguća uspostava pređašnjeg stanja u smislu izgradnje predmetnog stana (kako je to apelant tražio), a zbog provođenja regulacionog plana. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete sud je naveo da je takav apelantov zahtjev, osim što nije dokazao ko je zaista porušio objekat, i zastario u smislu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Po mišljenju suda kada bi se kao najpovoljnija situacija za apelanta uzela da se početak zastarnog roka od pet godina iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima računa od 14. decembra 1995. godine, kao dana potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, navedeni rok je istekao 14. decembra 2000. godine, a tužba je podnesena tek 28. marta 2003. godine. Činjenica da je apelant pred organom uprave podnio zahtjev za povrat stana 17. marta 1999. godine, kao i da se obraćao tuženim sa zahtjevom za pomoć u dodjeli stana nije od uticaja na prekid zastare u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je pravno irelevantno što je samo faktički moguća izgradnja objekta u navedenoj površini na predmetnoj lokaciji koja je slobodna i bez novoizgrađenih objekata. Drugostepeni sud je našao da se iz nalaza mjerodavnog vještaka dr Ibrahima Čačkovića može zaključiti da je regulacionim planom na navedenoj parceli, gdje se ranije nalazio objekat u kojem je apelant imao stan, predviđena izgradnja objekta P+1 zbog čega nije moguća izgradnja stana površine 23,70 m2. Po ocjeni Kantonalnog suda navedeni zaključak vještaka koji je prihvatio i prvostepeni sud je pravilan jer se radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu (član 2. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, «Službene novine FBiH», broj 52/02), te da apelant za tako postavljeni tužbeni zahtjev nije aktivno legitimisan. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete drugostepeni sud je naveo da neovisno od toga kada je apelant saznao da je predmetni objekat u kome je imao stan porušen potraživanje u svakom slučaju zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala (član 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni sud je naveo da se iz stanja spisa sa sigurnošću može zaključiti da je predmetni objekat porušen u toku 1993. godine, te kada se uzmu u obzir i nesavladive prepreke iz člana 383. Zakona o obligacionim odnosima uzrokovane ratnim okolnostima objektivni rok od pet godina je počeo teći 14. decembra 1995. godine i istekao 14. decembra 2000. godine, odnosno prije podnošenja tužbe.

6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-164/05 od 7. februara 2006. godine, odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu činjeničnog utvrđenja pravilno primjenili materijalno pravo kada su apelanta odbili sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je našao da je zahtjev apelanta neosnovan zbog nesporne činjenice da je regulacionim planom predviđena izgradnja objekta P+1 na parceli gdje se nalazio objekat u kome je apelant imao stan, a zbog čega nije moguća izgradnja stanova površine 23,70 m2. Po mišljenju Vrhovnog suda Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu pravilno primjenio materijalno pravo pozivajući se na Zakon o građevinskom zemljištu u vezi sa Zakonom o prostornom uređenju. Dalje je Vrhovni sud našao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta odbio i sa obligacionim zahtjevom za iznos od 20.000 KM na ime naknade materijalne štete zbog zastare potraživanja. Navedeno iz razloga jer je apelant tužbu podnio 28. marta 2003. godine, a sporni objekat je porušen 1993. godine, te neovisno kada je apelant za to saznao njegovo potraživanje zastarjeva u roku od pet godina od momenta nastanka štete (član 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je utvrdio da je nižestepeni sud apelantov obligacioni zahtjev cijenio u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima uzimajući kao početak objektivnog roka zastare 14. decembar 1995. godine (potpisivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini), ali da je i u tom slučaju do momenta podnošenja tužbe protekao rok duži od pet godina. U odnosu na apelantove navode o povredi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Vrhovni sud je naveo da je tačno da Evropska konvencija ima prioritet nad odredbama zakona u BiH, ali ukoliko su ti zakoni u suprotnosti sa Evropskom konvencijom ili ukoliko je zakon pogrešno primjenjen, a što u konkretnom slučaju nije bio slučaj. Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da činidba nije moguća (na način kako je tužbom traženo), kao i da je isto tako sigurno da je do odbijanja obligacionog zahtjeva iz tužbe došlo zbog inertnog ponašanja apelanta koji tužbu podnosi 2003. godine kada je nastupio rok zastare potraživanja.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su u konkretnom slučaju sudovi zanemarili okolnost da se predmet tužbenog zahtjeva morao cijeniti u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Federacije Bosne i Hercegovine odnosno da se radilo o stanu koji je spadao u kategoriju napuštene imovine, te da je apelant morao voditi i pokrenuti upravni postupak radi utvrđivanja njegovog svojstva nosioca stanarskog prava što je i učinio. Navodi da je za okolnosti u pogledu rušenja objekta u kojem se nalazio njegov stan saznao tek prilikom sačinjavanja zapisnika o primopredaji stana od 12. decembra 2001. godine što je potvrđeno i od strane Službe za stambene poslove, opštine Tuzla zaključkom od 21. marta 2002. godine. Navodi da se obraćao i sa zahtjevima za obnovu stana i za dodjelu zamjenskog stana, ali da navedenim zahtjevima nije udovoljeno. Smatra da je predmetni stan njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da je neosnovan stav sudova da se apelant pasivno odnosio prema navedenoj okolnosti jer je on preduzimao niz aktivnosti da to svoje pravo i ostvari i to blagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo nadležnom organu uprave. Po mišljenju apelanta nepravilan je stav revizionog suda da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbe člana 376. stav 2. i člana 383. Zakona o obligacionim odnosima jer je apelant za činjenicu da je njegov stan uništen u periodu 1992-1995 godine saznao tek prilikom sačinjavanja zapisnika o primopredaji stana, broj 10-06-2-23-1041/00 od 12. decembra 2001. godine, kao i iz obavijesti JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzle broj 09/1-sl od 26. septembra 2003. godine. Navodi da iz dokaza koji su bili priloženi prvostepenom sudu uz pomenutu obavijest ne proizilazi zaključak da je predmetni objekat porušen 1993. godine nego naprotiv da je još postojao i da se izvještajem Ekrema Kulenovića, diplomiranog inžinjera sugeriše način rušenja objekta. Ističe da je u navedenom stanu živio sve do početka rata, te da ima pravo da se u isti vrati što je i pokušao podnošenjem zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed 1. septembra 1999. godine. Međutim, navodi da je Služba za stambene poslove zaključkom od 21. marta 2004. godine navedeni postupak obustavila zbog činjenice da je njegov stan uništen. Smatra da stanarsko pravo predstavlja imovinu što mu se osporenim sudskim odlukama osporava, kao i da mu se osporava pravo na adekvatnu restituciju koje pravo je priznato licima koja su navedena u «izvještaju direktora prvotuženog». Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i naloži da se tužbeni zahtjev apelanta usvoji kao osnovan bilo usvajanjem zahtjeva za restituciju, dodjelom zamjenskog stana ili obligacionog zahtjeva za naknadu štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali u okviru apelantovog tužbenog zahtjeva kako ga je preinačio 6. novembra 2003. godine. Rješavajući po tako postavljenom tužbenom zahtjevu redovni sudovi su utvrdili da na predmetnoj lokaciji na kojoj se nalazio objekat u kojem je apelant imao stan nije moguća izgradnja stana od 23,70 m2 jer je na toj lokaciji regulacionim planom predviđena izgradnja drugog objekta. Sudovi su apelanta odbili i sa postavljenim tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete zbog zastarjelosti pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, redovni sudovi su utvrdili da neovisno kada je apelant saznao da je predmetni objekat porušen potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala u smislu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, iako je u postupku utvrđeno da je objekat srušen 1993. godine, sudovi su imajući u vidu nesavladive prepreke, u smislu člana 383. Zakona o obligacionim odnosima, koje su bile uvjetovane ratnim okolnostima, uzeli u obzir da je objektivni rok od pet godina počeo teći 14. decembra 1995. godine (kada je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), a istekao 14. decembra 2000. godine, dakle prije nego što je apelant podnio tužbu (28. marta 2003. godine).

13. Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1522/06 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio