Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1703/06 (R. K.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1703/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1703/06, rješavajući apelaciju Rasima Krpića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Krpića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1422/05 od 11. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Krpić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 3. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1422/05 od 11. aprila 2006. godine. Apelant je 23. juna 2006. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-894/95-B od 15. jula 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Naila Krpića, Džafera Krpića i Ibrahima Krpića kojim su tražili da se utvrdi da su sa apelantom suvlasnici sa dijelom od po ¼, na nekretninama označenim kao k.č. br. 1699, 1698, 1696 i 1695, sve upisane u KO Grivice, kao neosnovan.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz utvrđenih činjenica sud nije mogao utvrditi da su tužitelji po osnovu rješenja o nasljeđivanju broj O-6/81 od 26. januara 1981. godine kao i sporazuma o diobi nekretnina od 27. jula 1983. godine stekli pravo suvlasništva na predmetnim parcelama. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju utvrđeno je da predmetne parcele nisu bile predmet raspravljanja zaostavštine iza oca stranaka Arifa Krpića. Nadalje iako je parcela k.č. br. 745 upisana u zk. ul. 431 po rješenju o nasljeđivanju pripala u suvlasništvo sa određenim suvlasničkim dijelovima tužiteljima, apelantu i ostalim nasljednicima iz dokaza koje su tužitelji proveli u toku postupka sud nije mogao utvrditi koja parcela novog premjera odgovara ovoj parceli. U odnosu na sporazum o diobi od 27. jula 1983. godine (zapisnik o podjeli zemljišta) ne može se sa sigurnošću utvrditi koliko je bilo parcela sa nazivom «Draganja» koje su njihove katastarske oznake, površine i drugo. Stoga kako tužitelji nisu pružili dokaze da su suvlasnici predmetnih nekretnina u dijelu ¼ sud ih je odbio sa tužbenim zahtjevom.
4. Protiv prvostepene presude tužitelji su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom, broj Gž-1422/05 od 11. aprila 2006. godine, uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da su tužitelji i apelant suvlasnici sa suvlasničkim dijelovima od po ¼ na nekretninama označenim po novom premjeru kao k.č. br. 1695, 1696, 1698 i 1699 k.o. Grivice. Apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.264,50 KM u roku od 30 dana od dana prijema prepisa drugostepene presude.
5. Drugostepeni sud je u postupku rješavanja po žalbi primjenio odredbu člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presude se navodi da tužitelji žalbom pravilno ukazuju da sadržaj dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka nije davao osnova prvostepenom sudu za zaključak kakav je dao u svojoj odluci.
6. Iz nalaza i mišljenja Agencije za geodetsko premjeravanje «Gea», te priložene zemljišno-knjižne dokumentacije utvrđeno je da je u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama, provedenog u toku 1991. godine, nadležna Komisija, bez ikakvog učešća tužitelja, donijela rješenja na osnovu kojih je nadležni općinski organ izdao zemljišno-knjižne izvatke. Prema tim rješenjima i izdatim zemljišno-knjižnim izvacima kompleks «Draganja» podijeljen je tako da je tužiteljima i to Nailu Krpiću pripala u vlasništvo površina od 5901 m2, Ibrahimu Krpiću površina od 4648 m2, Džaferu Krpiću površina od 7585 m2 dok je apelantu pripala u vlasništvo površina od 9845m2.
7. Utvrđeno je da među strankama nisu bile sporne pravno-relevantne činjenice da kompleksu «Draganja» odgovaraju upravo parcele označene po novom premjeru kao k.č. br. 1695, 1696, 1698 i 1699 k.o. Grivice, da te parcele predstavljaju zaostavštinu stranaka iza njihovog pokojnog oca Arifa Krpića kao i da su stranke zajedno sa ostalim nasljednicima pokojnog Arifa Krpića pismenim ugovorom o diobi od 27. jula 1983. godine zaključenim pred dva svjedoka koji su se potpisali na tom ugovoru, izvršili diobu te zaostavštine. Prema navedenom ugovoru predmetne parcele (kompleks «Draganja») su pripale u vlasništvo stranaka sa suvlasničkim dijelovima od po ¼. Utvrđeno je da navedeni sporazum o diobi predstavlja punovažan pravni osnov za promet nepokretnosti u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH», broj 38/78 i 29/90) budući da je zaključen u pismenoj formi i u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Sud je našao da sporazumom o diobi suvlasničkih stvari svaki od djelidbenika dobija isključivo vlasništvo na stvari koja mu je diobom pripala, ali se pod diobom podrazumjeva i dioba kojom pored dobijanja isključivog vlasništva u pojedinim stvarima djelidbenici određuju svoje idealne dijelove u određenim stvarima kakav je slučaj sa predmetnom diobom od 27. jula 1983. godine čime oni postaju suvlasnici tih stvari budući da je sporazum o diobi nekretnina valjana osnova stjecanja vlasništva odnosno suvlasništva.
8. U odnosu na postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama na osnovu koga je strankama mimo njihovog sporazuma o diobi utvrđeno pravo na predmetnim nekretninama utvrđeno je da je navedeni postupak proveden protivno odredbama čl. 68. do 70. Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službeni list SRBiH», br. 22/84 do 4/93) budući da je među strankama nesporno da tužiteljima nije omogućeno da u skladu sa odredbama čl. 72. ili 73. navedenog zakona učestvuju u navedenom postupku nakon čega su tužitelji blagovremeno, u skladu sa članom 82. pomenutog zakona, zatražili pravnu zaštitu pred nadležnim sudom.
9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Ističe da je Kantonalni sud u toku postupku propustio da utvrdi pravni osnov sticanja spornih nekretnina tako što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Jasmina Kadrića, osobe koja nikako nije smjela vještačiti u ovom predmetu jer je ranije učestvovala u diobi i to ne kao službeno lice Službe za geodetske poslove Općine Banovići već privatno kako je to i sam naveo u svom nalazu. Navodi da je dioba spornih nekretnina izvršena po posjedovnom stanju, a ne po zemljišno knjižnom stanju. Ističe da je iz upisa po katastru nekretnina vidljivo da on i njegova braća posjeduju površinu u iznosu od 23 770m2 jer je dioba izvršena prema netačnim podacima, a ne prema zemljišno-knjižnom stanju na osnovu kojeg je donijeto rješenje o nasljeđivanju. Po mišljenju apelanta Kantonalni sud je propustio da naloži novo vještačenje i utvrdi istinito činjenično stanje, te na taj način zaštiti imovinu trećih lica koju su apelantova braća, uz pomoć geometra, koji je neslužbeno izvršio diobu i cijepanje sporne parcele, nezakonito prisvojili. Predlaže da Ustavni sud poništi sve upise koji su do sad provedeni, te naloži uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja prema stvarnim površinama koje je imao Arif Krpić i njegovi nasljednici, a na osnovu čega je donijeto rješenje o nasljeđivanju iza umrlog Arifa Krpića, a kako bi se na taj način zaštitila treća lica od nezakonitog prisvanja njihove imovine. Smatra da je navedeno Kantonalni sud propustio učiniti zbog čega je naložio uknjižbu sa ¼ na apelanta i njegovu braću, parcelu po katastru nekretnina čije površina iznosi 23 770m2 «koja zapravo nije naša».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
13. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer je na osnovu ocjene dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenoj presudi. Ocjenom provedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio da kompleksu «Draganja» odgovaraju parcele označene po novom premjeru kao k.č. br. 1695, 1696, 1698 i 1699 k.o. Grivice, te da navedene parcele predstavljaju zaostavštinu apelanta i tužitelja iza njihovog pokojnog oca Arifa Krpića. Nadalje, suprotno navodima apelacije Kantonalni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoji punovažan pravni osnov za sticanje prava vlasništva odnosno suvlasništva na predmetnim nekretninama apelanta i tužitelja, te da je to sporazum koji je apelant zajedno sa tužiteljima i ostalim nasljednicima, iza pokojnog oca Arifa Krpića, zaključio 27. jula 1983. godine pred dva svjedoka koji su se potpisali na tom sporazumu. Navedenim sporazumom izvršena je dioba zaostavštine iza apelantovog pokojnog oca, a kojom diobom su predmetne nekretnine pripale u suvlasništvo apelanta i tužitelja od po 1/4. Također je utvrđeno da je postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama, na osnovu kojeg je apelantu i tužiteljima mimo njihovog sporazuma o diobi utvrđeno pravo na predmetnim nekretninama, proveden protivno odredbama članova 68. do 79. Zakona o premjeru i katastru nekretnina jer je nesporno utvrđeno da tužiteljima nije bilo omogućeno da učestvuju u navedenom postupku.
14. U odnosu na apelantove navode u vezi nalaza i mišljenja vještaka Ustavni sud nalazi da apelant nije ničim dokazao da je u postupku pred prvostepenim sudom osporavao navedeni nalaz i mišljenje. Također iz presude Kantonalnog suda ne proizilazi da je navedeni sud svoju odluku zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka već uzimajuću u obzir sve dokaze koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka.
15. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su odlukom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona od strane Kantonalnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović