Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/06 (1. «UPI BANKA» DD Sarajevo, H. T. i I. J.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1960/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-1960/06, rješavajući apelaciju «UPI BANKE» DD Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “UPI BANKE” DD Sarajevo, Hajrije Tanović i Izeta Jahjefendića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-

Kvl-z-0-6-000002 od 9. maja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pkž-15/04 od 19. aprila 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. «UPI BANKA» DD Sarajevo, Hajrija Tanović i Izet Jahjefendić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 6. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kvl-z-0-6-000002 od 9. maja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pkž-15/04 od 19. aprila 2005. godine. Apelant «UPI BANKA» DD Sarajevo je 27. septembra 2006. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pk-

50/03-A od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Pkž-15/04 od 19. aprila 2005. godine, apelanti su oglašeni odgovornim i to apelant «UPI BANKA» DD Sarajevo, kao pravno lice za privredni prestup iz člana 22. alineja 1. i 3, člana 24. stav 1. i člana 25. stav 1. Zakona o sprečavanju pranja novca u Federaciji Bosne i Hercegovine, a apelanti Hajrija Tanović i Izet Jahjefendić, kao ovlaštena lica banke za privredni prestup iz člana 22. stav 2. i člana 24. stav 2. navedenog Zakona. Apelant «UPI BANKA» DD Sarajevo osuđen je na novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM, apelantica Hajrija Tanović osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, a apelant Izet Jahjefendić osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Određeno je da su navedene novčane kazne apelanti dužni platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Apelanti su također obavezani da nanade i troškove sudskog paušala u iznosu od po 30,00 KM u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

3. Apelanti su 27. februara 2006. godine Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine podnijeli inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv prvostepene i drugostepene presude.

4. Fedelani tužilac je protiv prvostepene i drugostepene presude podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti 22. marta 2006. godine, koji je Vrhovni sud, Rješenjem, broj 070-0-Kvl-z-0-6-000002 od 9. maja 2006. godine odbacio kao nedopušten. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud je naveo da je članom 134. Zakona o privrednim prestupima («Službene novine FBiH», broj 6/95) kao vandredni pravni lijek propisan zahtjev za zaštitu zakonitosti. Međutim članom 60. navedenog zakona propisano je da će se u postupku za privredne prestupe primjenjivati odredba Zakona o krivičnom postupku i u slučajevima i predmetima zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U vrijeme donošenja Zakona o privrednim prestupima bio je na snazi Zakon o krivičnom postupku koji je predviđao zahtjev za zaštitu zakonitosti, te je navedeni pravni lijek egzistirao sve do 1. avgusta 2003. godine kada je donesen novi Zakon o krivičnom postupku koji ne predviđa zahtjev za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi Vrhovni sud je utvrdio da je pravosnažna presuda Kantonalnog suda donesena 19. aprila 2005. godine, a zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen 22. marta 2006. godine odnosno nakon stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku kojim navedeni pravni lijek nije propisan, te da se stoga po njemu ne može ni postupati.

5. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je Kantonalni sud propuštanjem da primjeni odredbe Zakona o sprečavanju pranja novca Bosne i Hercegovine, kojim je stavljen van snage Zakon o sprečavanju pranja novca Federacije Bosne i Hercegovine, povrijedio član 50. stav 2. Zakona o privrednim prijestupima na štetu apelanata. Smatraju da je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek jer im je onemogućeno da navedeni pravni lijek koriste iako je on propisan Zakonom o privrednim prijestupima. Navode da je osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno utvrđeno da je u postupku za privredne prijestupe isključena mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti jer je članom 134. Zakona o privrednim prijestupima propisano pravo na podnošenje navedenog pravnog lijeka i uslovi za njegovo podnošenje, te isključena shodna primjena odredaba Zakona o krivičnom postupku bez obzira da li konkretni Zakon o krivičnom postupku taj pravni lijek predviđa ili ne u krivičnom postupku. Ističu da se prema odredbi člana 60. Zakona o privrednim prestupima shodno primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku ako odredbama Zakona o privrednim prijestupima nije drugačije određeno. U prilog svojim tvrdnjama apelanti Ustavnom sudu dostavljaju presudu Vrhovnog suda, broj Pvl-1/05 od 19. decembra 2005. godine, donesenu u postupku za prekršaje kojima se povrijeđuju federalni propisi, a kojom je uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti Federalnog tužilaštva i ukinuta rješenja Federalnom vijeća za prekršaje, broj Pž-1427/04 od 21. oktobra 2004. godine i Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine, broj P-81/03 od 1. septembra 2004. godine. Navedenom odlukom Vrhovnog suda apelanti žele Ustavnom sudu pokazati različito postupanje Vrhovnog suda o istom pravnom pitanju, a nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o krivičnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita osporavanu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je djelotvoran pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje nedjelotvornog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

9. Iz dosadašnje jurisprudencije Ustavnog suda i organa Evropske konvencije slijedi da zahtjevi za zaštitu zakonitosti ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).U konkretnom slučaju u skladu sa navedenim zahtjev za zaštitu zakonitosti je bio nedjelotvoran pravni lijek, koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije i koji apelanti nisu bili dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda, broj Pkž-15/04 od 19. aprila 2005. godine.

10. S obzirom na to da je apelantima Presuda Kantonalnog suda, broj Pkž-15/04 od 19. aprila 2005. godine, uručena prije 27. februara 2006. godine kada su podnijeli inicijativu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 6. jula 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presudu Kantonalnog suda, broj PKŽ-15/04 od 19. aprila 2005. godine.

11. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud ne može razmatrati navode apelanata koji se odnose na proizvoljnost primjene materijalnog prava kako od strane Kantonalnog suda tako i od strane Vrhovnog suda.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/06 (1. «UPI BANKA» DD Sarajevo, H. T… | Sudska praksa | Aktio