Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/06 (B. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
  • Pravo na obrazovanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 2. P broj 1 uz EK – pravo na obrazovanje
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2254/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2254/06, rješavajući apelaciju Borisa Kordića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Kordića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev – 325/05, od 30. maja 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Kordića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-

000 727 od 13. juna 2007. godine i rješenja i presude Općinskog suda Mostar broj P. 1278/02-I, od 6. marta 2007. godine, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Kordića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-

000 727 od 13. juna 2007. godine i rješenja i presude Općinskog suda Mostar broj P. 1278/02-I, od 6. marta 2007. godine u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boris Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Ivan Gvozdić-Nino, odvjetnik iz Mostara, podnio je 25. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev–325/05, od 30. maja 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. oktobra 2006. godine, 20. marta, 28. maja i 16. jula 2007. godine. Dana 20. marta 2007. godine apelant je podnio apelaciju protiv rješenja i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1278/02-I od 6. marta 2007. godine, a dana 16. jula 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000 727 od 13. juna 2007. godine.

2. Činjenice u ovom predmetu su suminarane na osnovu apelantovih navoda, dokumenata priloženih uz apelaciju i činjenica utvrđenih u odluci Ustavnog suda AP-585/05, od 9. maja 2006. godine.

3. Apelant je 10. decembra 2002. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i prof. dr. Jakova Pehara, dekana Agronomskogfakulteta, „zbog kršenja člana 1. Protokola broj 1 (pravo na obrazovanje) u vezi sa članom 14. (diskriminacija) Evropske konvencije o ljudskim pravima, te Ustava BiH član II stav 3. u vezi sa članom 4“. Apelant je u tužbi tražio da sud donese presudu kojom bi se tuženi proglasili krivim zbogkršenja navedenih prava i povrede Zakona o Sveučilištu u Mostaru, te kršenja Statuta Sveučilišta u Mostaru i Agronomskog fakulteta i kojom bi se naložilo tuženom da provede zakon, odnosno upis apelanta na fakultet. Apelant je 4. februara 2003. godine dopunio tužbu od 10. decembra 2002. godine, tako da je naveo vrijednost spora od 20.000 KM, te zatražio od Općinskog suda da se utvrdi njegovo pravo na obnovu prve akademske godine i naknadu štete u iznosu od 20.000 KM zbog gubitka akademske godine, jer mu je onemogućeno pravo na obrazovanje i izborna prava za Studentski zbor.

4. Općinski sud se rješenjem broj P-1278/02-I od 31. marta 2004. godine proglasio nenadležnim za rješavanje spora i odredio da se po pravosnažnosti rješenja predmet uputi Kantonalnom sudu u Mostaru kao stvarno i mjesno nadležnom u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji je u međuvremenu stupio na snagu.

5. Apelant je 16. aprila 2004. godine uložio žalbu na rješenje, a tuženi je uložio žalbu 6. maja 2004. godine. Kantonalni sud se rješenjem broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine, povodom žalbi apelanta i tuženog, proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na obrazovanje, odnosno prava na obnovu prve akademske godine, ukinuo je sve provedene radnje i odbacio je apelantovu tužbu u tom dijelu. Kantonalni sud je našao da apelant nije slijedio proceduru dobijanja konačnog pojedinačnog akta kojim se odlučuje o njegovim pravima, već se prije dobijanja ovog akta obratio sudu tužbom. Kantonalni sud je u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za duševni bol zbog gubljenja akademske godine, prava na obrazovanje i prava izbora, prava na Studentski zbor uvažio apelantovu tužbu i osporeno rješenje ukinuo u tom dijelu, te predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku. Protiv rješenja Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je odbačena njegova tužba, apelant je 4. februara 2004. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

6. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP-585/05, od 9. maja 2006. godine, u kojoj je utvrđeno da je povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom, kao i u postupku po reviziji pred Vrhovnim sudom (zbog nedonošenja odluke o reviziji), kao i u ponovnom postupku pred Općinskim sudom. U dijelu koji se odnosi na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-882/04 od 13. januara 2005. godine, apelacija je proglašena nedopustivom, kao preuranjena, jer je postupak po reviziji bio u toku.

7. Vrhovni sud je donio rješenje broj Rev – 325/05 od 30. maja 2006. godine, kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je revizioni sud utvrdio da je među strankama sporno pitanje da li se dopis Dekana Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru broj Ur-07-702/02 od 28. novembra 2002. godine može smatrati konačnim pojedinačnim aktom. Sud je našao da se ne radi o konačnom pojedinačnom aktu, te je drugostepeni sud pravilno utvrdio proceduru koja mora predhoditi obraćanju sudu.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku, a po preciziranom tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu prizna pravo na obrazovanje-obnovu akademske godine, te isplati naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete, u predmetu P. 1278/02-I donio rješenje od 6. marta 2007. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dužnost tuženog da apelantu prizna pravo na obrazovanje-obnovu akademske godine, te je u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio, a presudom od 6. marta 2007. godine je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplati na ime naknade za meterijalnu i nematerijalnu štetu iznos od 45.000 konvertibilnih maraka.

9. Kantonalni sud je donio presudu broj: 007-0-Gž-07-000 727, od 13. juna 2007. godine kojom je žalbe apelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje i presudu.

10. Apelant ističe povredu prava na prava na obrazovanje u vezi sa diskriminacijom, iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine u vez isa članom II/4, člana 2. Protocola broj 1 UZ Evropsku konvenciju u vez isa članom 14. Evropske konvenije, prava na efikasan pravni lijek, u vezi sa diskriminacijom iz člana 13. Evropske konevncije, te prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, apelant se žali na neizvršenje odluke Ustavnog suda u predmetu AP-585/05, od 9. maja 2006. godine, u to u dijelu u kojem nije “odlučeno u razumnom roku”, nije meritorno riješeno pravo na obnovu akademske godine i nije isplaćen iznos od 600 konvertibilnih maraka dosuđen zbog utvrđene povrede. Neiscrpljivanje pravih lijekova

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

12. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

13. Apelant je prvobitno osprio odluku Vrhovnog suda broj Rev-325/05, od 30. maja 2006. godine, ističući da se navedenom odlukom krši njegovo pravo na obrazovanje zagarantovano članom

2. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju a u vezi sa diskriminacijom, pravo iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud primjećuje da je nakon odluke Ustavnog suda u predmetu AP-585/05, od 9. maja 2007. godine donijeto rješenje Rev – 325/05, od 30. maja 2006. godine kojim je revizija odbijena. Apelant smatra da je ovom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na obrazovanje, pravo na pravično suđenje i efektivan pravni lijek, a sve u vezi sa diskriminacijom. Potvrđujući odluku drugostepenog suda, prema navodima apelanta, Vrhovni sud je potvrdio nezakonitu odluku Dekana Agronomskog fakulteta i ostavio apelanta bez bilo kakve zaštite. Osim toga, apelant se žali da je sud pogrešno primjenio materijalno, odnosno odredbe regulisane Zakonom o sudovima i pogrešno cijenio činjenicu da je Dekan lice koje zastupa fakultet, dakle, instituciju, te je akt koji on potpiše akt institucije, te da osporena odluka suprotna odluci Ustavnog suda AP-585/05.

16. Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta na obnovu školske godine nije meritorno odlučivalo pred redovnim sudovima. Ustavni sud nalazi da Vrhovni sud, kao ni nižestepeni sudovi nisu raspravljali o tužbenom zahtjevu apelanta pozivajući se na odredbu člana 5. stav 2. alineja 1. tačka c i člana 17. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudovima HNK i u vezi sa članom 35. Zakona o sudovima HNK, kojim se uređuje nadležnost Kantonalnog suda protiv konačnih upravnih akata u upravnom sporu kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava utvrđenih Ustavom, ako su takve slobode povrijeđene konačnim aktom ili radnjom službene osobe u organima uprave odnosno odgovorne osobe u preduzeću, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi. Naime, sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije ispoštovao propisanu proceduru dobijanja konačnog pojedinačnog akta, prije ponošenja tužbe sudu. Dakle, apelant je imao mogućnost da ostvari sudsku zaštitu, ali tek nakon predhodne ispoštovane procedure i dobijanja konačnog akta od strane nadležnog organa Sveučilišta, kojim će biti odlučeno o njegovom pravu.

17. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Također, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice i naglašava da «[i]nstitucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, primjenjujući ovakav stav i u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je zaštita ustavnih prava apelanta, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

18. U konkretnom slučaju, apelant je, prema utvrđenom stanju u provedenom parničnom postupku u tri stepena, propustio da se obrati nadležnom organu Sveučilišta i da dođe do konačne odluke, zbog čega redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da redovni sudovi nemaju nadležnost da rješavaju o zahtjevu apelanta. Vrhovni sud je odbio reviziju i potvrdio nižestepene presude jer su sudovi u toku postupka utvrdili da dopis Dekana kojim odgovara na faks apelanta nije konačan pojedinačan akt. Sud je zauzeo stav da, iako se radi o dopisu osobe koja predstavlja fakultet, ipak, ne predstavlja niti ima obilježja upravnog akta, te da odgovorom Dekana nisu povrijeđena prava i slobode utvrđene Ustavom, da se ne radi o konačnom pojedinačnom aktu već je to samo očitovanje na dopis (faks) apelanta. Sud se pozvao na odredbu člana 5. stav 2. alineja 1. tačka c i člana 17. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudovima HNK u vezi sa članom 35. Zakona o sudovima HNK i zaključio da apelant mora u zakonskoj proceduri regulisati svoj status, odnosno dobiti pojedinačni upravni akt pa tek tada, ukoliko ne bude zadovoljan, ili ukoliko dođe do šutnje admnistracije, pokrenuti upravni spor.

19. Apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo tj. Zakon o sudovima, kad su odbacili njegovu tužbu zbog apsolutne nanadležnosti, te je isticao da mu pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev Sveučiluštu da odluči o njegovom pravu ili opravdati nemogućnost podnošenja ovakvog zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju tužbenog zahtjeva apelanta. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

20. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Apelacija preuranjena

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

22. Apelant je u dopuni svoje apelacije osporio presudu Kantonalnog suda, od 13. juna 2007. godine i rješenje i presudu Općinskog suda od 6. marta 2007. godine. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije, je u toku pred Vrhovnim sudom, pa slijedi da je apelacija preuranjena. Naime, u svojoj dopuni apleacije od 16. jula 2007. godine apelant je istakao da je protiv drugostepene presude izjavio reviziju dana 9. jula 2007. godine, ali da smatra de revizija nije djelotvoran pravni lijek, obzirom na raniju odluku u postupku po reviziji, te sumnja da će Vrhovni sud zauzeti različit stav od ranije zauzetog stava. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima, pa bi Ustavni sud donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

23. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena. Dopustivost prima facie

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

25. U vezi sa povredom prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je donio odluku o prihvatljivosti i meritumu u predmetu AP-585/05, od 9. maja 2006. godine, u kojoj je utvrđeno da je povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom za period od pokretanja postupka do donošenja odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je naložio Vrhovnom sudu donošenje odluke po reviziji bez daljeg odgađanja. Vrhovni sud je donio odluku Rev-325/05, 30. maja 2006. godine. Predmet osporavanja ovom apelacijom je odluka Vrhovnog suda po reviziji, kao i prvostepena odluka od 6. marta 2007. godine i drugostepena presuda od 13. juna 2007. godine. Apelant se žali na nerazumnu dužinu postupka u njegovom predmetu. Međutim, uzevši u obzir činjenicu da je apelantu dosuđena kompenzacija na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku odlukom Ustavnog suda AP-585/05, a da je u postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda donijeta prvostepena i drugostepena presuda i to u roku od malo više od jedne godine, Ustavni sud ne nalazi da u postupku u kojem su donijete osporene odluke može naći povredu prava na razumnu dužini postupka. Iako ne postoji vremensko ograničenje u pogledu toga u kojem roku sud mora donijeti pravosnažnu odluku, o povredi prava na razuman rok iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine može se suditi na osnovu složenosti predmeta, ponašanja podnosioca apelacije i ponašanja suda. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da je apelant kompenziran za dio postupka u kojem je utvrđena povreda, a da su nakon toga donijete u roku od godinu i dva mjeseca tri odluke, Ustavni sud smatra očiglednim da ova činjenica ni na koji način ne može opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od principa iz člana 6. Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U vezi sa navodima apelanta da nije izvršena odluka Ustavnog suda AP-585/05, od 9. maja 2006. godine, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, kao i Općinski sud u skladu sa navedenom odlukom odlučili u predmetu apelanta, čime su ispoštovali naredbe odluke AP-585/05, a Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je dopisom broj: 08-14-4842/07, od 1. augusta 2007. godine obavijestila Ustavni sud da je apelantu izvršena isplata u iznosu od 915,60 KM, a po osnovu odluke Ustavnog suda AP-585/05, i to na ime glavnice iznos od 600 KM, na ime kamate iznos od 45,60KM, i na ime troškova postupka iznos od 270 KM. Iz ovoga proizilazi da je odluka Ustavnog suda AP-

585/05, od 9. maja 2006. godine u cijelosti izvršena.

28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/06 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio