Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3050/06 (M. D.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3050/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-3050/06, rješavajući apelaciju Mirjane Dujmović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Dujmović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1065/05 od 15. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Dujmović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Karlo Sesar advokat iz Mostara, podnijela je 10. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1065/05 od 15. augusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1027/02-I od 31. augusta 2004. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno Ministartsvo Odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženik) da isplati apelantici na ime naknade materijalne štete iznos od 19.750 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. aprila 1998. godine, kao dana podnošenja tužbe, te troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.610 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je odbijen zahtjev apelantice koji se odnosio preko dosuđenog iznosa za troškove opravke uništenog inventara kao i zahtjev za naknadu troškova opravke oštećenog objekta.
3. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženika, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom, broj Gž-1047/04 od 2. juna 2004. godine potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova opravke oštećenog objekta, dok se pobijana presuda ukida i vraća prvostepenom sudu u dijelu u kojem je dosuđena naknada troškova za uništeni inventar videoteke u iznosu od 19.750 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da su osnovane žalbe u pogledu nejasnoće i nerazumljivosti odluke suda o utvrđenoj visini štete za uništeni inventar, te da presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama što je u suprotnosti sa članom 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da apelantica nije u skladu sa članom 123. ZPP-a dokazala činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Kantonalni sud dalje navodi da je nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio količinu, vrstu, starost inventara i stanje stvari u vrijeme eksplozije, a obzirom da je vještak izvršio procjenu štete na dan 2. oktobar 1997. godine, sud je morao paziti na odredbu člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima da se visina štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Obzirom da drugostepeni sud nije uspio da otkloni navedene nepravilnosti, isti je presudu u navedenom dijelu ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
4. Apelantica je izjavila reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud donio je presudu broj Rev-1065/05 od 15. augusta 2006. godine, kojom se revizija odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su odbili tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu štete za troškove adaptacije uništenog objekta i prihvatili prigovor nedostatka aktivne legitimacije shodno članu 13. i 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Narodni list HR HB», broj 29/95). Navedenim članovima je predviđeno da ukoliko nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji radi njenog održavanja u stanju u kome je zakupodavac mora održavati izvrši prepravka koja pada na teret zakupodavca, zakupoprimac je dužan bez odlaganja obavijestiti zakupodavca o potrebi opravki određujući za to primjeran rok. Kada zakupodavac ne izvrši prepravku u ostavljenom roku zakupoprimac ima pravo na teret zakupodavca sam izvršiti prepravku ili odustati od ugovora. Zakupoprimac prepravke može vršiti na teret zakupodavca iako istog nije obavijestio o potrebi prepravki niti mu je odredio primjeren rok za izvršenje istih ali zakupodavac odgovara za štetu nanijetu zbog propuštanja osim u slučaju hitnih popravki. Zakupoprimac ima pravo na naknadu troškova koje je imao za prepravke koje ne padaju na njegov teret, pa iste ostvaruje prebijanjem iznosa tih troškova sa iznosom onog dijela zakupnine koji se obavezno izdvaja za održavanje zgrade.
5. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizilazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je pobijana presuda rezultat nepravilne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba ZPP-a i netačno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1047/04 od 2. juna 2004. godine potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova opravke oštećenog objekta, te ukinuta presuda i vraćena prvostepenom sudu u dijelu u kojem je dosuđena naknada troškova za uništeni inventar videoteke, iscrpno navodeći razloge ovakve presude. Naime, Kantonalni sud je našao da je odluka prvostepenog suda o utvrđenoj visini štete nejasna i nerazumljiva, a iz razloga što sud nije dao objašnjenje na osnovu čega je utvrdio vrstu, količinu i stanje stvari i inventara zatečenih u videoteci, te je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelantice za naknadu troškova adaptacije uništenog objekta jer ona nije ni vlasnik istog, niti je zakupoprimac, a u toku postupka apelantica nije dokazala da su ona i njen suprug (kao zakupac) platili štetu u ime i za račun zakupodavca. Vrhovni sud je u svojoj presudi, broj Rev-1065/05 od 15. augusta 2006. godine naveo, da su nižestepeni sudovi u svojim presudama dali valjane razloge u pogledu nedostatka aktivne legitimacije apelantice za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete opravkom poslovnog objekta, u skladu sa odredbama čl. 13. i 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji ne ističe ništa novo čime bi se dovela u sumnju pravilnost primjenjenog materijalnog prava, te da suprug tužiteljice, kao zakupoprimac, ima pravo na naknadu troškova koje je imao za opravke koje padaju na njegov teret, pod uslovima koji su predviđeni citiranim zakonskim odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanatice osporenom odlukom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navode nikakve proceduralne greške od strane Vrhovnog suda, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, pa stoga, smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu
11. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sapravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović