Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2195/06 (B. L. i T. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravo na imovinu
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2195/06

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2195/06, rješavajući apelacije Bože Lukačevića i Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 2, člana 65. stav 1. tačka

4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Tunje Krištića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-109/05 od 12. maja 2006. godine i Općinskog suda u Orašju broj P-578/04 od 31. maja 2005. godine.

Nalaže se Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši prijenos 94 dionice emitenta “Polirond” d.d. sa računa Bože Lukačevića iz Donje Mahale na račun Tunje Krištića iz Orašja u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Ova odluka dostavlja se Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine radi osiguranja ustavnih prava podnosioca apelacije koja su mu povrijeđena.

Nalaže se Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Bože Lukačevića, zato što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da, nakon utvrđene povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda za apelanta Tunju Krištića, nije svrsishodno voditi daljnji postupak.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Božo Lukačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Mahale, Sportska ulica broj 1, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 14. jula 2006. godine apelaciju broj AP 2195/06 Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-109/05 od 12. maja 2006. godine.

2. Protiv iste presude apelaciju broj AP 2200/06 17. jula 2006. godine podnijela je i druga strana u postupku pred redovnim sudovima, Tunjo Krištić.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da apelacije broj AP 2195/06 i AP 2200/06 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o istim strankama u redovnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 2195/06.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Odžaku zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2195/06. Kantonalni sud u Odžaku je 14. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Odžaku dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Tunje Krištića zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2195/06. Tunjo Krištić 3. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Tunje Krištića s dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Orašju zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2195/06. Općinski sud u Orašju je 4. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda u Orašju dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Odžaku zatraženo je 11. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2200/06. Kantonalni sud u Odžaku je 22. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Odžaku dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

8. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od suprotne strane u postupku, Bože Lukačevića, zatraženo je 11. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2200/06. Božo Lukačević je 21. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Bože Lukačevića dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

9. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Orašju zatraženo je 11. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju broj AP 2200/06. Općinski sud u Orašju je 9. oktobra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda u Orašju dostavljen je apelantu 31. augusta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

11. Dva navedena apelanta Božo Lukačević i Tunjo Krištić 8. marta 2000. godine sklopila su ugovor o otkupu dioničkih prava na 34 dionice, koje je apelant Božo Lukačević imao u „Polirondu“ d.d. Orašje. Istog dana izvršen je indosament dionica, nominalne vrijednosti 10.612 njemačkih maraka. Apelant Tunjo Krištić je 23. juna 2003. godine podnio tužbu protiv apelanta Bože Lukačevića radi utvrđivanja da je sklopljen kupoprodajni ugovor o otkupu dioničkih prava na 34 dionice, te radi ispunjenja, tj. da se putem Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar) dionička prava prenesu sa tuženog na tužioca. Alternativno, tužilac je tražio da se poništi ugovor, povrati uloženi novac sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Presudom Općinskog suda u Orašju broj P-578/04 od 31. maja 2005. godine, između ostalog, naloženo je apelantu Boži Lukačeviću, kao tuženom, da drugom apelantu Tunji Krištiću, kao tužiocu, isplati iznos od 3.400 konvertibilnih maraka, uvećan zakonskom kamatom počevši od 7. oktobra 2002. godine do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 664 konvertibilne marke. Osim toga, navedeni sud je izrekao mjeru osiguranja tražbine tužiocu, tako što je apelantu Boži Lukačeviću zabranio otuđenje, skrivanje, opterećenje ili na drugi način raspolaganje sa 94 dionice emitenta „Polironda“ d.d. Orašje (izmjenom nominalne vrijednosti ugovorene 34 dionice postale su naknadno 94 dionice). Općinski sud u Orašju je odbio izneseni alternativni zahtjev da se utvrdi da je sklopljen kupoprodajni ugovor o otkupu dioničkih prava na 34 dionice, te da se, putem Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine, dionička prava prenesu sa tuženog na tužioca.

13. Mišljenje prvostepenog suda je bilo da je sklopljeni pravni posao apsolutno ništav zbog suprotnosti sa članom 39. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 39/98 i 36/99), koji propisuje da se „u prometu mogu nalaziti samo vrijednosni papiri koji su registrirani kod Komisije za vrijednosne papire» (u daljnjem tekstu: Komisija). Naime, Sud je utvrdio da „Polirond“ d.d. Orašje nije bilo registrirano preduzeće kod Komisije u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. Naime, Agencija za privatizaciju Posavskog kantona je tek 14. maja 2001. godine, Rješenjem broj 01-99/2001, odobrila upis izvršene privatizacije preduzeća, a preduzeće je upisano kod Komisije tek 6. februara 2003. godine, Rješenjem broj 03-19-671/02.

14. Sud je, dalje, s obzirom na to da je riječ o apsolutno ništavom ugovoru, a u vezi sa primjenom instituta obligacionopravne prirode „neosnovanog obogaćenja“ (član 104. stav 1. u vezi sa članom 210. i dalje Zakona o obligacionim odnosima, „Službeni list SFRJ“ broj 29/78, zaključno sa 57/98; „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94), naložio da svaka ugovorna strana vrati ono što je primila, tj. naložila apelantu Boži Lukačeviću, kao tuženom, da drugom apelantu Tunji Krištiću, kao tužiocu, isplati iznos od 3.400 konvertibilnih maraka. Osim toga, Sud je naložio apelantu Boži Lukačeviću da drugom apelantu Tunji Krištiću, kao tužiocu, isplati zakonske zatezne kamate od 7. oktobra 2002. godine, tj. od dana kada je Sud utvrdio da je apelant Božo Lukačević postao nesavjestan. Sud je utvrdio da je tog dana apelant Božo Lukačević prisustvovao sjednici Skupštine dioničara MP „Polirond“ d.d. Orašje, te da je time pokazao da ne prihvata kupoprodajni ugovor.

15. Oba apelanta su izjavila žalbu na Presudu Općinskog suda. Tužilac, apelant Tunjo Krištić, inter alia, smatrao je da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pravni posao bio valjan u smislu Zakona o obligacionim odnosima (promet papira od vrijednosti putem kupoprodajnog ugovora), te da se član 39. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima mogao primijeniti tek nakon što se preduzeće registrira kod Komisije. To znači da je preduzeće moralo prvo ispuniti svoje obaveze iz člana 383. Zakona o privrednim društvima (usaglašavanje sa tim Zakonom u roku od 60 dana nakon donošenja rješenja o odobrenju upisa izvršenja privatizacije u Registar, što je, kako apelant navodi, propisano i članom 134. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima). Konačno, tužilac je smatrao da, ukoliko se usvoji stav da se radi o apsolutno ništavom pravnom poslu, isplata kamate mora teći od 8. marta 2000. godine, kada je sklopljen i kada je on realizirao ugovor, tj. plaćena kupoprodajna cijena. Tuženi, apelant Božo Lukačević, u tužbi je naveo, između ostalog, da nije bio nesavjestan, jer je prodao 34 dionice, a vlasnik je 94 dionice, zbog čega je imao pravo da učestvuje na Skupštini dioničara. Dalje, smatrao je da je nepravično određena mjera osiguranja, da je bio neravnopravna stranka u postupku, te da se nisu mogli odrediti troškovi postupka na njegovu štetu. Kantonalni sud u Odžaku je Presudom broj Gž-109/05 od 12. maja 2006. godine odbio obje žalbe apelanata i potvrdio Presudu Općinskog suda u Orašju broj P-578/04 od 31. maja 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 2195/06

16. Apelant Božo Lukačević u apelaciji je naveo da nije sklopio ugovor sa direktorom preduzeća lično, apelantom Tunjom Krištićem, već sa preduzećem, da se u vezi s tim problemom vodi postupak. Zbog toga je trebalo prekinuti predmetni postupak i čekati na ishod drugog parničnog i krivičnog postupka, čiji je bio cilj da se utvrdi zakonitost privatizacije preduzeća i odgovornost direktora, apelanta Tunje Krištića. Dalje, ponovio je navode iz odgovora na tužbu i žalbe na prvostepenu presudu. Smatra da je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana VI/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na privatni i porodični život iz člana VI/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju broj AP 2195/06

17. Apelant Tunjo Krištić u odgovoru na apelaciju Bože Lukačevića broj AP 2195/06 pobijao je iznesene stavove u vezi sa vođenjem postupaka za utvrđivanje zakonitosti privatizacije i njegove odgovornosti, te smatrao da nema povrede prava apelanta Bože Lukačevića, jer je zaključio ugovor sa njim, koji je pravno valjan, te da nema zakonskih smetnji za njegovo provođenje.

18. Općinski sud u Orašju, obrazlažući tok postupka i pojedine dijelove obrazloženja, smatra da je postupak bio zakonit, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

19. Kantonalni sud u Odžaku smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, jer je apelant imao sva procesna prava a propisi su pravilno primijenjeni.

c) Navodi iz apelacije broj AP 2200/06

20. Apelant Tunjo Krištić u svojoj apelaciji je ponovio navode iz tužbe i odgovora na apelaciju broj AP 2195/06. Dodatno, u dopunama apelacije od 4. septembra 2006. i 17. maja 2007. godine, apelant ukazuje na nedosljednost sudova u vezi sa istim ili sličnim pravnim i činjeničnim pitanjima, te ukazuje na slučaj „Automehanike“ d.d. iz Orašja u vezi s kojom postoji isti slučaj sa kupovinom dionica prije upisa preduzeća u Registar Komisije, a koju su prihvatile nadležne institucije. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

d) Odgovor na apelaciju broj AP 2200/06

21. Apelant Božo Lukačević u odgovoru na apelaciju broj AP 2200/06 poziva se na svoju apelaciju broj AP 2195/06 i tamo iznesene stavove.

22. Općinski sud u Orašju i Kantonalni sud u Odžaku, odgovarajući na apelaciju broj AP 2200/06, pozivaju se na obrazloženja iz presuda tih sudova, koje smatraju ustavnim i zakonitim.

V. Relevantni propisi

23. Pravilnik o načinu upisa i vođenja Registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 49/99 i 4/05) «Član 1.

U Registar kod Komisije upisuju se sva pravna lica koja vrše emisiju vrijednosnih papira (u daljnjem tekstu: emitenti) u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima.

Član 4.

Prijava i prilozi uz prijavu služe za prijavu upisa podataka koji se, u skladu sa Zakonom i propisima Komisije, upisuju u Registar kod Komisije.

Prilozi uz prijavu služe za prijavu upisa sljedećih podataka:

1. opći podaci o emitentu;

2. podaci o članovima Nadzornog odbora i članovima Uprave;

3. osnovni podaci o vrijednosnim papirima emitenta.

Član 17.

Svako zainteresirano lice ima pravo uvida u podatke sadržane u Registru kod Komisije.»

24. Zakon o vrijednosnim papirima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 39/98 i 36/99) «Član 39. stav 2.

U prometu mogu biti vrijednosni papiri registrirani kod Komisije.

Član 133.

Vrijednosni papiri emitirani prije stupanja na snagu ovog zakona smatraju se vrijednosnim papirima emitiranim putem javne ponude.

Vrijednosne papire u materijaliziranom obliku emitirane prije stupanja na snagu ovog zakona emitent je dužan deponirati u skladu sa članom 5. ovog zakona najkasnije godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 134.

Na dionice koje se emitiraju u postupku privatizacije, u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća ('Službene novine Federacije BiH' broj 27/97) i Zakonom o privatizaciji banaka ('Službene novine Federacije BiH' broj 12/98) ne primjenjuju se odredbe čl. 13. do 38. ovog zakona.

Nakon provedenog postupka privatizacije preduzeća i banke, dionice iz stava 1. ovog člana u privatnom ili državnom vlasništvu smatraju se dionicama emitiranim putem javne ponude i na njih se primjenjuju odredbe ovog zakona o prometu vrijednosnih papira.»

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacija je Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-109/05 od 12. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Božo Lukačević je primio 16. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Osporenu presudu drugi apelant Tunjo Krištić je primio 17. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant Božo Lukačević je vlasnik 34 dionice preduzeća „Polirond“ d.d. Orašje. Osmog marta 2000. godine apelant Božo Lukačević je sklopio kupoprodajni ugovor o otkupu dioničkih prava na 34 dionice. Istog dana izvršen je indosament dionica, nominalne vrijednosti 10.612 njemačkih maraka. Konačnom presudom odlučeno je da je ovaj pravni posao apsolutno ništav, te da podnosilac prijave mora vratiti novac, zajedno sa zateznom kamatom od dana njegove nesavjesnosti.

30. Božo Lukačević se ne žali na odluku sudova o proglašenju ugovora apsolutno ništavim, već na zateznu kamatu i troškove postupka, smatrajući da su nepravedno dosuđeni. Drugi apelant Tunjo Krištić se žali da je nezakonita odluka nadležnih sudova da se ugovor proglasi apsolutno nevažećim, smatrajući da je trebalo presuditi da je, pravilnom primjenom materijalnih propisa, stekao vlasništvo na dionicama, te da se one treba da upišu na njegovo ime. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. iz člana 8. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. S obzirom na razliku u žalbenim navodima dvaju apelanata, Ustavni sud će prvo ispitati žalbene navode apelanta Tunje Krištića, i to u vezi sa pitanjem da li je sud bio u pravu kada je proglasio ugovor apsolutno ništavim, ili je ova odluka arbitrarna. U afirmativnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je postupak restitucije in integrum tekao u skladu sa pozitivnim propisima, te, na kraju, žalbene navode drugog apelanta Bože Lukačevića u vezi sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

A. Pravo na pravično suđenje

32. Apelant Tunjo Krištić osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama, prije svega, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije:

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

k) Pravo na imovinu.» Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" A.1.Da li je zahtjev apelanta Tunje Krištića „građanske“ prirode?

33. Prije nego što Ustavni sud počne da se bavi pitanjem povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, potrebno je donijeti zaključak da li se u slučaju apelanta Tunje Krištića radi o „građanskom pravu“ u smislu ovog prava. Da bi dao na to odgovor, Ustavni sud mora ispitati da li je imovinski interes zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na „princip“ da pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti „pravo na stjecanje imovine“, već samo „postojeću“ imovinu u smislu nekonvencionalnog lišavanja, nadziranja, tj. ugrožavanja mirnog uživanja imovine. Ukoliko bi se ispostavilo da je zahtjev apelanta Tunje Krištića usmjeren ka „stjecanju“ imovine, onda se takav zahtjev ne bi mogao tretirati kao „građanski“, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, jer i to pravo štiti postojeća „građanska“ prava, a ne ona u budućnosti.

34. Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi usvojio je stav da se imovinska očekivanja ne ubrajaju u domen zaštite prava na imovinu (vidi, naprimjer, AP 814/04 od 27. oktobra 2004. godine). Međutim, Evropski sud za ljudska prava u nekim predmetima donio je stav da, ako lice koje je podnijelo zahtjev ima opravdana očekivanja da će potraživanje biti utvrđeno u skladu sa zakonom, takvo potraživanje bi predstavljalo imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Presos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 232, stav 31). Samim tim radilo bi se i o „građanskom pravu“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije. U takvim slučajevima pravo na imovinu, kao građansko pravo, javlja se u trenutku kad činjenične okolnosti daju osnovu za nastanak potraživanja (AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 50). Primjenjujući ovu praksu na predmetni slučaj obligacionopravne prirode, Ustavni sud zaključuje da apelant ima zaštićeno „građansko pravo“ samo u slučaju da zakon omogućava apelantu da bezuvjetno stekne određenu imovinu (opravdano očekivanje) putem sklopljenog pravnog posla. Ustavni sud ima pravo da preispita da li su odluke sudova u tom smislu pravilne ili ne. Ako bi Ustavni sud prihvatio suprotno tumačenje, prema kojem bi zahtjevi za zaštitu iz obligacionopravnih odnosa bili ratione materiae neprihvatljivi po članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su usmjereni ka „stjecanju imovine“, a ne zaštiti postojeće imovine, Ustavni sud bi znatno i neopravdano smanjio polje djelovanja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u tom slučaju niti jedan „promet imovine i prava“ putem bilo kojeg obligacionopravnog odnosa ne bi bio zaštićen. Samim tim ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. član 6. Evropske konvencije ne bi bio primjenjiv ratione materiae. To nije smisao prava na zaštitu imovine ili prava na pravično suđenje.

35. Ipak, Ustavni sud ponavlja da je granica primjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u ovakvim slučajevima trenutak kada jedna od strana može tvrditi da pozitivnopravni propisi omogućavaju da se stekne imovina. Konačno, pri ispitivanju „zakonitosti“ Ustavni sud se ograničava na pravilnu primjenu zakona, ali ne i na tumačenje. U nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava način na koji su redovni sudovi tumačili zakone ili utvrdili činjenice, osim ako je to bilo očigledno proizvoljno, odnosno ako je na taj način došlo do povrede nekog od apelantovih ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

36. Primjenjujući analizu na predmetni slučaj, Ustavni sud zaključuje da je apelant Tunjo Krištić zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pitanjem da li je imao pravo da realizira ugovor o kupoprodaji dionica (tj. da li je stekao imovinu), a što su mu sudovi osporili. Samim tim radi se o tvrdnji da su sudovi osporili njegovo „građansko pravo“ stečeno na zakonu, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije. A.2.Arbitrarnost odlučivanja

37. Ustavni sud ponavlja da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa ili utvrđivanje činjenica bilo očigledno proizvoljno, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

38. Arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantne zakonske propise.

39. Osnova obrazloženja redovnih sudova jeste da je predmetni ugovor bio suprotan sa članom 39. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima, jer dionice „Polironda“ d.d. Orašje nisu bili registrirani kod Komisije. Ustavni sud ponavlja da je preduzeće upisano kod Komisije tek 6. februara 2003. godine. Zakon o vrijednosnim papirima koji je propisao ovu obavezu stupio je na snagu već 1998. godine. Osim toga, da bi se vrijednosni papiri registrirali, trebalo ih je upisati u Registar, koji je osnovan Zakonom o Registru vrijednosnih papira, također 1998. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 39/98). Prvenstveni smisao ovih odredaba i javni interes koji je u njih inkorporiran jeste reguliranje uvjeta i načina izdavanja i prometa vrijednosnih papira, kontrola izdavanja i prometa vrijednosnim papirima u skladu sa zakonom i zaštita investitora (član

11. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire) ( „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 39/98 i 36/99). Prije nego što je stupio na snagu Pravilnik o uvjetima i postupku kupovine i prodaje vrijednosnih papira Komisije („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 30/01, 67/02, 31/03 i 26/05), prijenos vrijednosnih papira mogao se vršiti i izvan berze, na osnovu Zakona o obligacionim odnosima, mada su vrijednosni papiri morali biti registrirani kod Komisije. Od stupanja na snagu ovog pravilnika promet se mogao odvijati samo na berzi, kao posebno uređenom tržištu. Dalje, u skladu sa članom 133, Zakon o vrijednosnim papirima je priznao izdate vrijednosne papire prije nego što je stupio na snagu kao vrijednosne papire emitirane putem javne ponude. U skladu sa članom 134, Zakon o vrijednosnim papirima je, također, priznao dionice izdate u postupku privatizacije preduzeća kao vrijednosne papire emitirane putem javne ponude. U roku od godinu dana od dana stupanja na snagu Zakona o vrijednosnim papirima ovi vrijednosni papiri su morali biti deponirani kod Registra, u skladu sa članom 5. Zakona o vrijednosnim papirima.

40. Primjenjujući ove odredbe na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da se radilo o vrijednosnim papirima, dionicama preduzeća „Polirond“ d.d, koje su bile potpuno važeće. Dalje, podnosilac prijave Tunjo Krištić je sklopio pravni posao u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima u vrijeme kada je Zakon o vrijednosnim papirima bio formalnopravno na snazi. S obzirom na to da u to vrijeme Pravilnik o uvjetima i postupku kupovine i prodaje vrijednosnih papira Komisije nije bio na snazi, utvrđuje se da u postupku pred redovnim sudovima nije bio sporan način na koji je to učinjeno (kupoprodajni ugovor i indosament), već predmet samog ugovora (dionice koje nisu smjele biti u prometu s obzirom na to da „Polirond“ d.d. nije bio registriran kod Komisije, niti su vrijednosni papiri bili upisani u Registar).

41. Ipak, Ustavni sud primjećuje da, uprkos činjenici da je već 1998. godine Zakon o Komisiji za vrijednosne papire (formalnopravno) ustanovio Komisiju, a Zakon o Registru vrijednosnih papira Registar, ove dvije institucije nisu bile de facto osnovane sve do sredine 2000, tj. 2001. godine. U samim zakonima nije bilo odredaba koje bi regulirale način primjene zakona do ostvarenja uvjeta, tj. do, između ostalog, stvaranja institucionalno-pravnog okvira za njegovu realizaciju. To praktično znači da je Zakon o vrijednosnim papirima branio promet vrijednosnim papirima koji nisu bili registrirani kod Komisije i Registra, a ove institucije nisu ni postojale. To, dalje, znači da država nije osigurala uvjete za realizaciju javnog interesa iz tačke 34. ove odluke, jer zakoni nisu bili provodivi. Takvim tumačenjem Ustavni sud dolazi do zaključka da je Zakon o vrijednosnim papirima „zablokirao“ promet vrijednosnim papirima, uključujući i mogućnost njihovog stjecanja.

42. Blokada prometa vrijednosnim papirima u periodu od 1998. godine do 2001. godine (tj. do stvaranja uvjeta za realizaciju zakona i postupanje prema zakonskim odredbama), kao „posljedica“ postupka ostvarenja javnog interesa koji se htio postići odredbama koje propisuju obavezu da se emitenti i vlasnici vrijednosnih papira registriraju kod Komisije, tj. Registra, ne može imati veći značaj nego javni interes države da se promet vrijednosnim papirima obavlja i redovno funkcionira. Promet vrijednosnim papirima predstavlja značajan element tzv. ustavne slobode „prometa kapitala“ (uporedi Prilog 1, Nomenklatura za promet kapitala, član 1. Direktive Vijeća broj 88/361/EEC od 24. juna 1988. godine) u smislu člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koju država na svim nivoima mora „u potpunosti“ poštivati. Ograničenje ove slobode, kao što je prethodno navedena „blokada prometa“, mora imati prioritetan značaj da bi bila prihvatljiva u smislu „principa javnog interesa“ i „principa proporcionalnosti». U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud smatra da zakonski interes iz tačke 34. ove odluke jeste javni interes države, ali nije proporcionalan upoređujući ga sa drugim javnim interesom, istovremeno postojećim – funkcioniranje prometa vrijednosnim papirima. Ovo posebno zbog toga što dotadašnji način prometa vrijednosnim papirima, bez obzira na nedostatak jedne centralne ustanove, nije lišen zakonitosti, javne kontrole ili potpune transparentnosti.

43. In conclusio, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju preformalno tumačili zakon, da ga nisu sistemski i ciljno analizirali i da nisu uzimali u obzir ustavne standarde iz kataloga ljudskih prava i sloboda, stavljajući na taj način prevelik teret na sva fizička i pravna lica, uključujući državu kao privrednog subjekta na slobodnom tržištu. Takav formalan pristup tumačenju se može definirati kao arbitraran, zbog čega je postupak bio nepravičan.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanta Tunje Krištića iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

B. Pravo na imovinu

45. Ustavni sud, međutim, smatra da predmetni slučaj treba da bude, također, ispitan u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glase:

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu;» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

46. Ustavni sud je u dijelu ove odluke, koja se tiče utvrđivanja „građanskog prava“ apelanta Tunje Krištića, već naglasio da apelant ima imovinski interes koji je zaštićen članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Evropski sud za ljudska prava smatra da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju «u biti garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti «da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).

48. U konkretnom slučaju sudovi su donijeli odluku kojom su apelantu oduzeli pravo da realizira ugovor o kupoprodaji dioničkih prava. Prema tome, uzimajući u obzir prethodni citat, sudovi su, u smislu druge rečenice prvog stava, lišili apelanta njegove imovine.

49. Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

50. Prilikom utvrđivanja da li je pri lišavanju apelanta imovine respektiran član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud će poći od principa zakonitosti. Ipak, Ustavni sud smatra da nije potrebno praviti ovu analizu i ponavljati razloge koji govore u prilog činjenici da osporene odluke nisu bile zakonite, jer su oni navedeni u dijelu Odluke koji je razmatrao arbitrarnost primjene relevantnih odredaba i pravičnost postupka (vidi tač. 37. i dalje). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su se nadležni sudovi arbitrarnom primjenom relevantnih odredaba „nezakonito“ umiješali u apelantovo pravo da stekne pravo na dionice u smislu da su ga lišili toga prava. Samim tim ne može se prihvatiti pravni stav redovnih sudova izražen u osporenim presudama, jer bi apelant Tunjo Krištić u tom slučaju snosio neopravdan teret u smislu nemogućnosti da realizira kupljena dionička prava.

51. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenom Presudom Općinskog suda u Orašju broj P-578/04 od 31. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-109/05 od 12. maja 2006. godine, povrijeđeno pravo apelanta Tunje Krištića na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. C. Ostali navodi

52. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 6. Evropske konvencije, i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne smatra da je neophodno da razmatra navode o povredi prava apelanata na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. iz člana

8. Evropske konvencije, i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

D. U vezi sa apelacijom Bože Lukačevića

53. S obzirom na zaključke Odluke u vezi sa apelacijom Tunje Krištića, Ustavni sud smatra da otpada pravni interes drugog apelanta Bože Lukačevića, da zahtijeva ispitivanje apelacije broj AP 2195/06 pošto preispitivanje zakonitosti i ustavnosti otklanjanja posljedica zbog proglašenja predmetnog ugovora apsolutno ništavnim ne može biti više predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu odredbu člana 65. stav 1. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom se obustavlja postupak kada utvrdi da nije svrsishodno voditi daljnji postupak, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VIII. Zaključak

54. In conclusio, valjano sklopljeni ugovor o kupoprodaji vrijednosnih papira, dionica preduzeća „Polirond“ d.d., u periodu kada zakoni o vrijednosnim papirima, o Komisiji za vrijednosne papire i Registru vrijednosnih papira nisu mogli biti implementirani, jer država nije osigurala institucionalne uvjete za to, moraju biti realizirani, jer je redovan promet vrijednosnim papirima kao izraz, s jedne strane, raspolaganja vlastitom imovinom, a, s druge strane, investicionog ulaganja važniji od realizacije javnih interesa koji su inkorporirani u ovim zakonima putem potpune blokade prometa do mogućnosti provođenja navedenih zakona.

55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio u samom meritumu stvari kao u dispozitivu ove odluke. Naime, s obzirom na to da su činjenice predmeta nesporne, da se radi o sporu u vezi sa pravilnim tumačenjem relevantnih propisa u skladu sa standardima ljudskih prava i sloboda, koje je Ustavni sud ovom odlukom dao, a posebno uzimajući u obzir i ekonomičnost vođenja spora i princip „razumne dužine trajanja postupka“, Ustavni sud neće vraćati predmet redovnom sudu na ponovni postupak, već će se ova odluka direktno izvršiti, čime je predmet okončan.

56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2195/06 (B. L. i T. K.) | Sudska praksa | Aktio