Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2298/06 (Z. Č.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Radni spor
- Otkaz
- Naknada
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2298/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP 2298/06, rješavajući apelaciju Zdravka Čuljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Čuljka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-
06-000015, od 8. juna 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, zastupan po Dušanki Šoljić-Ćorić, advokatici iz Mostara, podnio je 28. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-
000015, od 8. juna 2006. godine.
2. Apelant je radio kao policijski djelatnik od 1991. godine. Zadnji dokument kojim se formalnopravno potvrđuje njegovo zaposlenje je Rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne, od 17. jula 1996. godine, kojim je raspoređen na radno mjesto operativnog dežurnog u Policijskoj ispostavi Potoci. Nakon što je došlo do reforme Ministarstva unutrašnjih poslova u Federaciji Bosne i Hercegovine, u toku 1996-1997. godine, apelant je nastavio de facto raditi za Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog Kantona, što je nesporno, mada ne postoji u tom smislu niti jedan pravni akt. Apelant je primao naknadu plate zaključno sa novembrom 1996. godine, kada je, bez ikakvog pisanog akta ili postupka, skinut sa platne liste, te mu je usmeno rečeno da je ostao neraspoređen. Apelant je dolazio na posao još decembar 2006. godine, u nadi da će biti raspoređen. Od 2007. godine, apelant ne radi.
3. Apelant je 27. januara 2000. godine pokrenuo parnični postupak protiv Hercegovačko-neretvanskog Kantona radi isplate naknade plata za period od 1. januara 1997. godine pa do dana ponovnog zaposlenja kod drugog poslodavca, tj. do decembra 1999. godine. U ponovljenom sudskom postupku, Općinski sud u Mostaru je donio presudu, broj P-148/00-I, od 21. novembra 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati „na ime dospjelih neisplaćenih plata iznos od 1.518,10 KM za zakonskom zateznom kamatom […] u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“. Preko dosuđenog dijela, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Protiv ove presude, apelant je propustio da u roku uloži žalbu, ali je podnio zahtjev za povrat u pređašnje stanje zajedno sa žalbom. Tuženik, s druge strane, je uložio blagovremeno žalbu, koju je Kantonalni sud u Mostaru, presudom, broj 007-0-
Gž-06-000015, od 8. juna 2006. godine, uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji je usvojen prvostepenom presudom. Općinski sud u Mostaru je rješenjem, broj P-
148/00-I, od 30. januara 2007. godine, odbio zahtjev za povrat u pređašnje stanje i odbacio žalbu kao neblagovremenu.
4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana
14. Evropske konvencije, tj. člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Princip iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da se efektivno i suštinski koriste pravni lijekovi. To znači da se u apelaciji ne mogu iznositi navodi ako oni nisu bili predmet razmatranja pred nadležnim organima, mada su mogli biti. Prema tome, pravni lijek ne samo da se mora formalno uložiti, on se mora suštinski i iskoristiti (vidi AP 679/04, od 13. septembra 2005. godine, tačka 28).
10. U konkretnom slučaju, apelant je podnio žalbu na prvostepenu presudu van roka, dok njegovom zahtjevu za povrat u pređašnje stanje nije udovoljeno. S druge strane, prvostepena presuda, u principu, nije udovoljila njegovom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud napominje da je prvostepeni sud, na osnovu drugih razloga od onih koji su navedeni u tužbi, udovoljio manjem dijelu tužbenog zahtjeva – umjesto isplate naknade plate za period od dvije godine po osnovu protivzakonitog prestanka rada, dosuđen je isplata naknade plata za tri mjeseca po osnovu 3-mjesečnog otkaznog roka iz Zakona o državnoj upravi. Prema tome, apelant je imao obavezu, u smislu ustavnopravnog principa iscrpljivanja pravnih lijekova, da uloži žalbu, kako bi drugostepenom sudu pružio šansu da se očituje i odluči o tim navodima koji brane tužbeni zahtjev, prije nego o osnovanosti tužbenog zahtjeva Ustavni sud ne dā konačnu riječ. Potrebu ulaganja žalbe uvidio je i sam apelant, jer je pokušao uložiti istu, ali je to uradio van roka. U toj žalbi, koja nije razmatrana iz procesnih razloga, pobijana je presuda prvostepenog suda iz tri razloga: povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, što potvrđuje apelantovo nezadovoljstvo prvostepenom presudom.
11. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao obavezu ulaganja žalbe protiv prvostepene presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-148/00-I, od 21. novembra 2005. godine, jer se navodi iz apelacije poklapaju sa pravnim nezadovoljstvom koji proizlaze, prije svega, iz te presude, a ne drugostepene. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović