Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2273/06 (E.M. Široki Brijeg)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2273/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2273/06, rješavajući apelaciju E.M. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.M. Široki Brijeg podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-191/05 od 18. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj, Pž-75/04 od 26. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda Široki Brijeg broj, Ps-77/02 od 2. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.M. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 25. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-191/05 od 18. aprila 2006. godine, presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj, Pž-75/04 od 26. novembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj, Ps 77/02 od 2. augusta 2004. godine.

2. Općinski sud je postupajući po tužbi INA BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, donio presudu broj Ps 77/02 od 2. augusta 2004. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-75/04 od 26. novembra 2004. godine, kojom je obavezan apelant da tužitelju na ime duga plati iznos od 2.111.681,84 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. decembra 1997. godine, pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312.615,00 KM, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Sud je u obrazloženju presude naveo da su tužitelj i apelant u međusobnim poslovnim odnosima na način da je tužitelj apelantu isporučivao naftu i naftne derivate, a ovaj ih preuzimao na ugovoreni način te preuzeo i obaveze plaćanja cijene za isporučenu mu robu. Sud je, također, na osnovu provedenih dokaza - računa i otpremnica, analitičke kartice, finansijskog vještačenja te saslušanja svjedoka utvrdio da je između apelanta i tužitelja nastao dužničko-povjerilački odnos, te da ukupan dug apelanta prema tužitelju iznosi 1.116.333,58 KM. S obzirom da apelant nije osporio da je robu preuzeo, niti je pružio dokaz da je utuženi iznos duga plaćen, Općinski sud je na osnovu člana 516. stav 1. u vezi sa članom 324. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, donio presudu broj Pž 75/04 od 26. novembra 2004. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Tačkom II dispozitiva presude, odbačene su kao neblagovremene dopune žalbe apelanta od 16. septembra i 2. novembra 2004. godine, a tačkom III presude, apelant je obavezan da tužitelju, na ime troškova odgovora na žalbu, isplati iznos od 17.377 KM. Obrazlažući presudu taj sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, sačinjenog na osnovu raspoložive dokumentacije i pregleda poslovnih knjiga tužitelja, nesporno proizilazi da apelant duguje tužitelju utuženi iznos, te da je stoga, neosnovan navod žalbe da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Kantonalni sud je nadalje, u pogledu žalbenog navoda da se presuda prvostepenog suda temelji na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke koji je sačinjen samo na osnovu dokumentacije koju je pružio tužitelj, naveo da se takav prijedlog apelanta, istaknut u žalbi, kao novi prijedlog za izvođenje dokaza, ne može podvesti pod odredbu člana 207. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP), jer bi u tom slučaju apelant bio dužan pružiti dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Takve dokaze apalant nije dostavio, niti je dao valjane razloge zbog čega ih nije dostavio pune četiri godine, iako je ta dokumentacija kod apelanta i za njega nije bilo nikakave zapreke da ju je kao dokaz dostavio sudu u zakonom propisanim rokovima. Sud je, također, naveo da je apelant dostavio dopune žalbe od 16. septembra 2004. godine i 2. novembra 2004. godine, po proteku roka za žalbu, te je shodno odredbi člana 225. ZPP-a, iste valjalo odbaciti kao neblagovremene a obavezao ga je da tužitelju namiri troškove odgovora na žalbu jer ih je svojom radnjom prouzrokovao tužitelju.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine, donio presudu, broj Rev-191/05 od 18. aprila 2006.godine, kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud, obrazlažući presudu, ističe da se u reviziji ponavljaju žalbene tvrdnje apelanta i to na okolnost da nije bio u mogućnosti dostaviti svoju poslovnu dokumentaciju vještaku finansijske struke, zbog čega je sud morao dozvoliti dopunu vještačenja. Međutim, Vrhovni sud prihvata valjanim razloge Kantonalnog suda kojim su ovakve žalbene tvrdnje odbijene, s obzirom da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 28. aprila 1998. godine, da se od tada sudilo po tri ZPP-a, te da se radi o velikoj vrijednosti spora, pa je neprihvatljiva po mišljenju tog suda tvrdnja apelanta da za šest godina koliko je trajao postupak pred sudom, nije bio u mogućnosti dostaviti dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Zbog toga se, kako obrazlaže Vrhovni sud prijedlog za dopunu vještačenja ne može podvesti pod član 207. ZPP-a. Pozivanje na iskaze nekih svjedoka je ponavljanje žalbenih tvrdnji, a istovremeno više ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, dakle razlog zbog koga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a).

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što redovni sudovi nisu cijenili njegove prigovore na okolnost da relevantnu poslovnu dokumentaciju nije mogao prezentirati ranije, ali da sada to može. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazlagao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

10. Glavni prigovor apelanata vezan za cjelokupni postupak odnosi se na tvrdnju da nije bio u mogućnosti dostaviti relevantnu poslovnu dokumentaciju koja bi bila cijenjena prilikom sačinjavanja finansijskog nalaza i mišljenja, zbog čega je na ročištu za glavnu raspravu predložio dopunu vještačenja. Međutim, prvostepeni sud je ovaj prijedlog odbacio uz obrazloženje da je sračunat na odugovlačenje postupka, jer apelant dokumentaciju nije dostavio ni sudu, ni vještaku pune četiri godine, niti je pružio bilo kakav dokaz da ista i sada postoji, a dug je nastao 1997. godine. Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi i reviziji, takođe cijenili ovaj navod našavši da je paušalan i neosnovan. Naime, prema odredbama ZPP-a, svaka stranka je dužna do zaključenja glavne rasprave istaći činjenice i staviti prijedloge na kojima temelji svoj zahtjev. S obzirom da apelant sudu nije dostavio relevantnu poslovnu dokumentaciju, njegov prijedlog istaknut u žalbi i reviziji nije se mogao podvesti pod član 207. ZPP-a, dakle kao novi prijedlog za izvođenje dokaza, jer je u tom slučaju bio u obavezi dokazati da taj prijedlog bez svoje krivnje nije mogao istaći do zaključenja glavne rasprave, a to nije dokazao. Osim navedenog, apelant u apelaciji praktično ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i reviziji, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka.

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama ZOO-a i ZPP-a obavezali apelanta da tužitelju plati novčani iznos preciziran u izreci presude, naveli detaljno razloge za takve odluke, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2898/06 od 6. marta 2007. godine). Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je zbog svog propusta pogođen dosuđenim obavezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem.

13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Usatava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2273/06 (E.M. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio