Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2359/06 (T. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2359/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2359/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1768/05 od 29. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I- 2558/05 od 16. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1768/05 od 29. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I- 2558/05 od 16. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 4. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1768/05 od 29. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-2558/05 od 16. novembra 2005. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda broj, P-60/02 od 24. januara 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju B.P. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), isplati iznos od 1.560,27 KM na ime neisplaćenog regresa za 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je na osnovu pravosnažne i izvršne presude, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio rješenje broj I-2558/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja na novčanim sredstvima apelanta, koja se vode na transakcijskom računu kod Tuzlanske banke DD Tuzla. Apelant je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, kojeg je Općinski sud rješenjem broj I- 2558/05 od 16. novembra 2005. godine odbio, a rješenje o izvršenju od 20. septembra 2005. godine, održao na snazi. Istim rješenjem odbačen je apelantov prijedlog za odlaganje izvršenja, jer je članom 228. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da se u izvršnom postupku ne primijenjuju odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj I- 2558/05 od 16. novembra 2005. godine, donio rješenje kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je pravilna ocjena prvostepenog suda da pozivanje apelanta na Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o odlaganju) i izmjena tog zakona, ne predstavlja ni jedan od razloga za prigovor propisanih članom 47. tač. 1. do 10. ZIP, a niti osnov za donošenje rješenja o obustavi postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP. Pored navedenog, Kantonalni sud ističe da je članom 3. stav 2. Zakona o odlaganju, na koja se apelant pozvao u svojoj žalbi, izričito propisano da se ovaj zakon ne primjenjuje ako je obaveza korisnika budžeta nastala nakon stupanja na snagu ovog zakona. Naime, kako dalje obrazlaže taj sud, iz smisla i sadržine navedenih zakonskih odredbi proizilazi da se taj zakon tiče samo onih potraživanja za koje postoji izvršna isprava do njegovog stupanja na snagu, dakle 17. februara 2004. godine, dok je obaveza apelanta prema tražiocu izvršenja nastala je 24. januara 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu pomenutog zakona.

5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti Zakon o odlaganju («Službene novine FBiH», br. 9/04 i 30/04) te odložiti predloženo izvršenje, jer za navedeni zakon, kako obrazlaže apelant, nije bitan momenat kada je obaveza utvrđena presudom već je bitan momenat nastanka potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud konstatuje da apelant pobija rješenje Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan tražiocu izvršenja isplatiti naknadu regresa na ime korištenja godišnjih odmora u iznosu od 1.560,27 KM sa kamatom i troškovima postupka. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je tražilac izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložio da se apelant obaveže na isplatu određenih novčanih iznosa na novčanim sredstvima koji se vode na računu apelanta kod Tuzlanske banke d.d. Tuzla. Prema tome, Ustavni sud smatra da su novčana sredstva na kojima je predloženo izvršenje «imovina» apelanta u smislu primjenjivosti garancija ustavnog prava na imovinu. U odgovoru na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud smatra da je donošenjem rješenja Općinskog suda, broj I-2558/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na članu 22. ZIP, jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne sudske odluke. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u očuvanju pravne sigurnosti izvršavanjem pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta da se zaštiti njegovo pravo na mirno uživanje imovine, s jedne strane, i javnom interesu očuvanja pravne sigurnosti, s druge strane, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant takođe osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je utvrđena obaveza apelanta da tražiocu izvršenja isplati određeno novčano potraživanje.

10. U odnosu na te navode Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, a u kojima je Ustavni sud podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 18/04, tačka 4), u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, kom pravu odgovara član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94). Ustavni sud je slijedeći navedeni princip, u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili ne, izgradio vlastitu praksu i zaključio «da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta», apelant ne može očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).

11. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom izvršnom postupku sud odredio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke donesene u parničnom postupku, a kojom je utvrđena novčana obaveza apelanta prema tražiocu izvršenja. Podnošenje prijedloga za izvršenje od strane tražioca izvršenja ne mijenja apelantovu novčanu obavezu prema njemu utvrđenu u sudskoj odluci, kao izvršnoj ispravi. Dakle, u predmetnom postupku nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava apelanta, nego se radilo isključivo o postupku izvršenja u korist tražioca izvršenja, a koji postupak u suštini ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze. Iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović