Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/07 (D. i J. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2635/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2635/07, rješavajući apelaciju Daneta i Jelene Krndija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daneta i Jelene Krndija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj, U- 576/04 od 13. septembra 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj, 18.05/2-P 486/07 od 31. jula 2007.

godine i zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka broj, I-08-975/02 od 7. juna 2007.

godine, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dane i Jelena Krndija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Jadranka Ivanović advokat iz Banja Luke, podnijeli su 25. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj, U-576/04 od 13. septembra 2006, godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj, 18.05/2-P 486/07 od 31. jula 2007. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj, I-08-975/02 od 7. juna 2007. godine. Apelanti su istovremeno podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje zaključka prvostepenog organa uprave i Ministarstva, do okončanja postupka kojeg su pokrenuli u upravnom sporu pred Okružnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

2. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), je odlukom broj, 602-269-1/1 od 2. maja 2000. godine, potvrdila da je 1. aprila 1992. godine, na stanu u Banja Luci, ulica ZAVNOBIH-a br.33/4/12 (nova adresa stana Trive Amelice br.33), nosilac stanarskog prava bio Ramo Omanović (u daljnjem tekstu: prijeratni NSP), te da uz prezentaciju odluke može tražiti uvođenje u posjed stana, putem sudskih ili upravnih organa. Prijeratni NSP podnio je zahtjev za izvršenje odluke Komisije, o kojem je odlučio prvostepeni organ uprave zaključkom broj I-08-875/02 od 13. juna 2006. godine, tako što je zahtjev odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju ovog zaključka navedeno je da je prema člana 5. Zakona o izvršenju Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), utvrđeno da je prijeratni NSP zahtjev za izvršenje odluke Komisije podnio po proteku roka propisanog u članu 5 navedenog Zakona, odnosno po isteku 18 mjeseci od dana donošenja Odluke Komisije.

3. Odlučujući o žalbi prijeratnog NSP, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 05-050-01-530/03 od 18. jula 2003. godine, kojim je žalba izjavljena protiv zaključka od 13. juna 2003. godine odbijena kao neosnovana.

4. Vrhovni sud je postupajući po tužbi prijeratnog NSP, u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 18. jula 2003. godine, donio presudu broj U-576/04 od 13. septembra 2006. godine, kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da se pod pojmom «donošenje» odluke, u smislu člana 5. Zakona o izvršenju, treba shvatiti izdavanje odluke i njenu dostavu stranci u postupku, jer «po prirodi stvari, stranka ne može da zna za postojanje odluke prije nego joj je ona uručena, a samim tim ne može ni da teče rok za podnošenje zahtjeva za njeno izvršenje». Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni organ uprave, a i Ministarstvo, bilo dužno utvrditi tačan datum prijema odluke Komisije, jer obaveza dostavljanja odluke proizilazi iz same odluke (član 9. iste), u pogledu čega se primijenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), čija supsidijarna primjena proizilazi iz člana 14. Zakona o izvršenju. Protiv presude Vrhovnog suda, apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje 19. oktobra 2006. godine, po kojem nije donesena odluka.

5. U ponovnom postupku, prvostepeni organ uprave donio je zaključak o dozvoli izvršenja broj, I-08-975/02 od 7. juna 2007. godine, kojim je potvrđeno da je odluka Komisije od 2. maja 2000. godine, konačna, obavezujuća i izvršna, utvrđen je prestanak prava korištenja stana apelantima te je dozvoljeno izvršenje iselenjem i predajom u posjed prijeratnom NSP. U obrazloženju zaključka, taj organ je istakao da je postupajući po uputama Vrhovnog suda utvrdio da je odluka Komisije donesena 2. maja 2000. godine, a da ju je prijeratni NSP preuzeo 12. marta 2002. godine, kako je potvrđeno izvještajem Arhiva Bosne i Hercegovine od 13. decembra 2006. godine. Budući da je prijeratni NSP zahtjev za izvršenje podnio 27. marta 2003. godine, utvrđeno je da je zahtjev podnesen blagovremeno.

6. Odlučujući o žalbi apelanata protiv zaključka prvostepenog organa uprave od 7. juna 2007. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj, 18.05/2-P 486/07 od 31. jula 2007. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Obrazlažući rješenje, taj organ je naveo da je zaključak o dozvoli izvršenja od 7. juna 2007. godine pravilan i na zakonu zasnovan, jer obaveza prvostepenog organa uprave postoji sve dok je odluka Komisije na snazi, dakle sve dok ne dobije zvaničnu obavijest Komisije kojom bi se posebno zahtijevala obustava izvršenja do donošenja odluke po zahtjevu za ponovno razmatranje. Iz spisa predmeta, kako navodi taj organ, proizilazi da apelanti nisu podnosili takav zahtjev, a na drugačije rješenje konkretne pravne stvari ne može uticati ni činjenica da su apelanti u međuvremenu otkupili predmetni stan, jer valjanost tog ugovora dokazuju u drugom postupku.

7. Apelanti su protiv rješenja Ministarstva od 31. jula 2007. godine, pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom, o kojem nije riješeno.

8. Apelanti smatraju da im je odlukama Vrhovnog suda i organa uprave donesenim u ponovnom postupku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboga (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da nemaju na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojima bi se spriječila njihova deložacija iz stana kojega su otkupili i na njemu uknjižili svoje vlasništvo, jer je povreda prava na pravično suđenje načinjena pogrešnim tumačenjem člana 5. Zakona o izvršenju u pogledu računanja roka za podnošenje zahtjeva. Naime, apelanti smatraju da se s tim Zakonom u pogledu računanja rokova ne može dovoditi u vezu ZUP, jer je Zakonom o izvršenju propisano da se zahtjev podnosi u roku od 18 mjeseci od dana «donošenja» rješenja a ne od dana «dostavljanja» stranci, kako je protumačio Vrhovni sud. Zbog takvaog «pogrešnog» tumačenja propisa, apelanti se lišavaju imovine, predmetnog stana kojeg su otkupili i iz kojeg moraju iseliti.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;»

10. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

11. U konkretnom slučaju, protiv rješenja Ministarstva, broj 18.05/2-P 486/07 od 31. jula 2007. godine, apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom, u kojem još nije donesena konačna odluka. Iz izloženog proizilazi da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom i da konačna odluka nije donesena, pa slijedi da je apelacija preuranjena. (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-964/07 od 19. aprila 2007. godine)

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/07 (D. i J. K.) | Sudska praksa | Aktio