Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/06 (T. K.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3428/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-3428/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog Kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž- 06-001128 od 19. oktobra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-I-06-009909 od 20. aprila 2006. godine, u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog Kantona podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž- 06-001128 od 19. oktobra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-I-06-009909 od 20. aprila 2006. godine, u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 25. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-001128 od 19. oktobra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-I-06-009909 od 20. aprila 2006. godine.
2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj, Pr-436/02 od 15. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj, Gž-1120/05 od 23. februara 2006. godine, obavezan je apelant da tužiteljima Slavici i Igoru Miloševiću (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja), isplati iznose kao u izreci presude.
3. Općinski sud je na osnovu pravosnažne i izvršne presude, postupajući po prijedlogu tražilaca izvršenja, donio rješenje broj 032-0-I-06-009909 od 30. marta 2006. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja tražilaca izvršenja na novčanim sredstvima apelanta, koja se vode na transakcijskom računu kod Tuzlanske banke DD Tuzla. Apelant je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, kojeg je Općinski sud rješenjem broj 032- 0-I-06-009909 od 20. aprila 2006. godine odbio, a rješenje o izvršenju od 30. marta 2006. godine, održao na snazi. Obrazlažući navedeno rješenje, Općinski sud je istakao da apelantov prigovor u pogledu primjene Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju) nije prihvatljiv, jer bi propuštanjem izvršenja sudskih odluka tražiocima izvršenja bio oduzet efikasan pravni lijek na osnovu kojega bi ishodovali traženo i dozvoljeno izvršenje.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj, 032- 0-I-06-009909 od 20. aprila 2006. godine, donio rješenje kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizilazi da je predmetno izvršenje određeno na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke, te istakao da je u tom smislu pravilna ocjena prvostepenog suda da pozivanje apelanta na Zakon o privremenom odlaganju ne predstavlja ni jedan od razloga za prigovor propisanih članom 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), niti ima mjesta obustavi postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP-a.
5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti Zakon o privremenom odlaganju («Službene novine FBiH», br. 9/04 i 30/04) te odložiti predloženo izvršenje, jer navedeni Zakon nije stavljen van snage, a njim je propisano da se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH, kantona i općina. Postupajući suprotno, redovni sudovi su po mišljenju apelanta povrijedili materijalno pravo, a time i njegova prava zaštićena Ustavom i Evropskom konvencijom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. U pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud konstatuje da apelant pobija rješenje Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Sarajevu Pr- 436/02 od 15. novembra 2004. godine, kojom je apelant obavezan tražiocima izvršenja isplatiti određeno novčano potraživanje, navedeno u izreci presude. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da su tražioci izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložili da se apelant obaveže na isplatu određenih novčanih iznosa na novčanim sredstvima koji se vode na računu apelanta kod Tuzlanske banke d.d. Tuzla. Prema tome, Ustavni sud smatra da su novčana sredstva na kojima je predloženo izvršenje «imovina» apelanta u smislu primjenjivosti garancija ustavnog prava na imovinu. U odgovoru na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud smatra da je donošenjem rješenja Općinskog suda, broj 032-0-I-06-009909 od 30. marta 2006. godine, kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, došlo do miješanja u apelantovu imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na članu 22. ZIP-a, jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne sudske odluke. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u očuvanju pravne sigurnosti izvršavanjem pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta da se zaštiti njegovo pravo na mirno uživanje imovine, s jedne strane, i javnom interesu očuvanja pravne sigurnosti, s druge strane, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant takođe osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr436/02 od 15. novembra 2004. godine, kojom je utvrđena obaveza apelanta da tražiocima izvršenja isplati određeno novčano potraživanje.
10. U odnosu na te navode Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, a u kojima je Ustavni sud podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 18/04, tačka 4), u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod zaštitu prava na pravično suđenje, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94). Ustavni sud je slijedeći navedeni princip, u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili ne, izgradio vlastitu praksu i zaključio «da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta», apelant ne može očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).
11. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom izvršnom postupku sud odredio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke donesene u parničnom postupku, a kojom je utvrđena novčana obaveza apelanta prema tražiocima izvršenja. Podnošenje prijedloga za izvršenje od strane tražilaca izvršenja ne mijenja apelantovu novčanu obavezu prema njemu utvrđenu u sudskoj odluci, kao izvršnoj ispravi. Dakle, u predmetnom postupku nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava apelanta, nego se radilo isključivo o postupku izvršenja u korist tražilaca izvršenja, a koji postupak u suštini ne predstavlja postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze. Iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović