Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1288/06 («Slobodna Dalmacija» d.d. Split)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1288/06

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broju AP 1288/06, rješavajući apelaciju «Slobodne Dalmacije» d.d. Split, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija «Slobodne Dalmacije» d.d.

Split podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Slobodna Dalmacija» d.d. Split (u daljnjem tekstu: apelant) iz Splita, Republika Hrvatska, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 13. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku, Ivice Zeko (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. maja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. maja 2006. godine, Kantonalni sud 22. maja 2006. godine, a tužilac 18. maja 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 30. augusta 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužilac je 21. aprila 2001. godine podnio tužbu protiv Zlatka Tulića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta zato što je u «Slobodnoj Dalmaciji» od 18. marta 2004. godine objavljen članak prvotuženog kao autora pod naslovom «Iz Ministarstva odbrane nestalo 15 miliona KM» s podnaslovom «General Zeko pokušava smjenama hrvatskih kadrova zataškati aferu alijansine vlasti». U navedenom članku napisano je da je tužilac «inače blizak SDP-u [...] preko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak oficira koji su potpisali ugovor o radu». U članku je nadalje navedeno da «ministar Anić i njegova produžena ruka, dozapovjednik Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH, general Ivica Zeko, kreću u sječu glava hrvatskih oficira i podoficira iz Srednje Bosne i bosanske Posavine, pri tome ne birajući sredstva u ostvarivanju svojih ciljeva». Također, u članku je napisano da je «siva eminencija u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH također generalov rođak Zvonko Katović», te da je «osim laži koje je servirao SFOR-u, general Zeko preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime». Osim toga, u članku se navodi da je «upitno može li ovakav čovjek predstavljati BiH u Partnerstvu za mir», jer «premda Ivica Zeko nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije, mašući svojom diplomom JNA, čin generala je dobio, a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu». Na kraju, u članku je navedeno da su se «na udaru generala Zeke našli i šef kabineta ministra odbrane i šef finansija», a da «razlozi za njihovu eliminaciju leže u činjenici da je otkriven manjak od 15 miliona maraka za vrijeme stolovanja ministra Mije Anića i alijanse». Tužilac je smatrao da je u ovom članku izneseno niz neistina klevetničkog sadržaja čime je nanesena šteta njegovom ugledu kao visokog oficira Vojske FBiH koji je kao brigadni general imenovan na dužnost zamjenika komandanta, a ujedno i načelnika štaba Zajedničkog zapovjedništva Vojske FBiH.

7. Kantonalni sud je Presudom broj P-1/04 od 13. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine, usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, pa je obavezao prvotuženog i apelanta da na ime naknade štete solidarno isplate tužiocu iznos od 3.000 KM sa zateznim kamatama. Također, Kantonalni sud je obavezao apelanta da uvod i izreku ove presude, nakon njezine pravosnažnosti, objavi u prvom narednom listu «Slobodne Dalmacije» o svom trošku, kao i da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju prvostepene odluke Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je prvotuženi autor objavljenog članka, a apelant izdavač lista «Slobodna Dalmacija», te da je sporni članak objavljen 18. marta 2004. godine. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da se tužilac dopisom od 15. aprila 2004. godine obratio apelantu sa zahtjevom za ispravku teksta, a da je drugotuženi, iako nije izvršio ispravku, objavio tužiočev demanti. Iz ostalih provedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da je tužilac dokazao da su neistiniti navodi o tome da tužilac «smjenama hrvatskih kadrova pokušava zataškati aferu alijansine vlasti», te da tužilac nije imao nikakve veze sa smjenom hrvatskih oficira. Također, Kantonalni sud je zaključio da klevetu predstavlja i dio teksta u kojem se navodi da je tužilac «preko svog bližeg rođaka, koji je zaposlen kao prevodilac u SFOR-u, spriječio povratak hrvatskih oficira koji su potpisali ugovor o radu» čija su imena decidirano navedena, zato što je tužilac dokazao suprotno. Nadalje, sud je kao klevetu ocijenio i dio teksta u kojem se navodi da tužilac zajedno s ministrom odbrane kreće «u sječu glava» radi ostvarenja svojih ciljeva, i da «premda nema potporu naroda iz Srednje Bosne, on konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova iz ovog dijela Federacije». Ovim navodima apelant je, prema mišljenju suda, okarakterizirao tužioca kao kriminalca zasnivajući ove tvrdnje na činjenicama koje apelant i prvotuženi nisu prethodno provjerili, niti su dokazali da su istinite. Štaviše, iz saslušanja Zvonke Katovića utvrđeno je da on i tužilac nisu ni u kakvom srodstvu nasuprot navodima u spornom članku. Za sve ove navode, Kantonalni sud je zaključio da ovakve tvrdnje u spornom članku nemaju osnov u istinitim činjenicama, zbog čega predstavljaju klevetu.

8. Međutim, ostali dijelovi spornog teksta u kojima se navodi da je tužilac blizak SDP-u, da je njegov rođak «siva eminencija» u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac poslao svoj prijedlog hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime, prema mišljenju Kantonalnog suda ne predstavljaju djelo klevete, već iznošenje mišljenja. Također, prema ocjeni suda, iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnog suda predstavlja i dio teksta koji se odnosi na navod da su se na tužiočevom udaru našli i zvaničnici Ministarstva odbrane zato što je otkriven manjak od 15 miliona KM za vrijeme «stolovanja ministra Anića», kao i dio teksta u kojem se kaže da tužilac «nema podršku naroda Srednje Bosne», dok dio teksta u kojem se govori da je tužilac dobio čin generala «a da front nije vidio» eventualno predstavlja djelo uvrede. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je osnovano tužiocu dosuditi iznos od 3.000 KM na ime naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda iznošenjem neistinitih činjenica u pojedinim dijelovima teksta. Sud je naveo da se tačna visina iznosa naknade štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi s nerazmjernim teškoćama. Sud je primjenom člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i cijeneći sve okolnosti slučaja i odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužiocu dosudio iznos od 3.000 KM, dok je odbio višak tužiočevog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je konstatirao da u ovakvim slučajevima prednost pri naknadi štete treba dati objavljivanju ispravke, demantija ili presude koja je donesena zbog klevete, umjesto dosuđivanja velikih novčanih iznosa na ime naknade, kao i da je prilikom odmjeravanja visine štete sud cijenio činjenicu da je apelant objavio demanti iako nije izvršio ispravku.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za iznesene pravne zaključke, za šta je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je članom

10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) regulirano da su mediji «dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih». Vrhovni sud je zaključio da je apelant namjerno plasirao u javnost činjenice koje su navedene u spornom članku dajući im senzacionalistički karakter što proizlazi iz samog naslova i podnaslova spornog teksta, koje je prvostepeni sud prihvatio kao klevetu. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da «nema mjesta naknadi štete», jer je «od objavljivanja članka do donošenja presude prošao period od godinu i po dana, pa sredina u kojoj tužilac živi, kao općenito svaka sredina u BiH, zbog brzine i dinamičnosti dešavanja brzo zaboravlja protekle događaje». Također, Vrhovni sud je naveo da je tužilac dokazao netačnost objavljenih tvrdnji, a da apelant nije čak ni u žalbi to osporio, kao i da je apelant bio dužan provjeriti tačnost iznesenih navoda prije objavljivanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U tom pravcu apelant navodi da je stav Vrhovnog suda da je kod odlučivanja o pravu na naknadu štete «prvenstveno bitan osnov tužbenog zahtjeva, tj. da je bitno da je došlo do iznošenja neistinitih činjenica i navoda, te da je to nanijelo štetu tužiocu». Međutim, apelant smatra da je «štetu kao realnu kategoriju» trebalo utvrditi tako što će se utvrditi njezina visina, a da u konkretnom slučaju nije utvrđen ni intenzitet štete, ni dužina trajanja, a apelant smatra da se to nije ni moglo utvrditi jer do štete nije ni došlo. Budući da smatra da ne postoji šteta, apelant smatra da nema ni osnova za naknadu. Apelant također navodi da je tužilac propustio poslati demanti čime bi štetne posljedice bile ublažene ili izbjegnute, zbog čega je sam tužilac odgovoran za eventualno nastalu nematerijalnu štetu. Na osnovu navedenog, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu informiranja i izražavanja, što je suprotno Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge kod kojih i nadalje ostaje.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stanovišta koje je zauzeo u osporenoj odluci, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije prekršeno pravo na koje se apelant poziva.

13. Tužilac također smatra da je apelacija neosnovana, te da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na slobodu izražavanja, već da su data kvalitetna obrazloženja u pogledu utvrđivanja štete nastale klevetom. Tužilac naročito navodi da je o visini štete sud odlučio primjenom člana 127. ZPP-a prema kojem sud može, prema svojoj ocjeni, odlučiti o visini štete ako u postupku utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali bi se visina mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Tužilac nadalje navodi da je osporenim presudama utvrđeno da samo dijelovi spornog članka predstavljaju klevetu, mada kompletan tekst ima isključivo za cilj nanošenje štete tužiočevom ugledu koji je obavljao visoke dužnosti u Vojsci FBiH, te se «kao takav nalazio pod prismotrom domaćih nadležnih organa, šire javnosti i međunarodne zajednice», zbog čega je njegovom ugledu nanesena nepopravljiva šteta. Tužilac također navodi da je očigledna apelantova namjera bila narušavanje tužiočeve časti i ugleda budući da apelant ni u apelaciji ne navodi da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje kad je utvrđeno da su iznesene tvrdnje neistinite. Nadalje, tužilac navodi da apelant ističe da je on propustio zatražiti demanti, mada je u «Slobodnoj Dalmaciji» od 22. aprila 2004. godine objavljen tekst koji je tužilac poslao i to pod naslovom «Vojnik sam i ne mogu biti uz SDP» s podnaslovom «General Ivica Zeko reagira na tekst o nestanku novca iz Ministarstva odbrane». Iako je tužilac u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete tražio ispravku teksta, apelant je samo objavio reagiranje, tj. demanti koji nema snagu popravka nastale štete kao što bi imala ispravka samog apelanta.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) relevantne odredbe glase:

«Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kad se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo kontrolu nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.»

15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

«Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njezinom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.»

16. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:

«Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.»

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-162/05 od 17. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) Slobodu izražavanja».

Član 10. Evropske konvencije glasi:

«1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.»

a) Opći principi

22. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

23. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu «hitnoj društvenoj potrebi», je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

24. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprječavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopćiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenositi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).

25. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i «dužnosti i obaveze» koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju «prava drugih». Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

26. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da je miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano zakonom, tačnije Zakonom o zaštiti od klevete, te da je imalo legitiman cilj - zaštitu reputacije i prava drugih. Stoga je jedino sporno pitanje u konkretnom slučaju je li miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu». U rješavanju tog pitanja, Ustavni sud mora utvrditi: a) korespondira li «miješanje» sudova u ovu slobodu «hitnoj društvenoj potrebi», b) je li bilo proporcionalno legitimnom cilju i c) jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije (vidi stav 23. ove odluke).

28. U vezi s pitanjem postojanja «hitne društvene potrebe», Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u «Slobodnoj Dalmaciji» od 18. marta 2004. godine u kojem je novinar iznio niz činjeničnih navoda o tužiocu, za koje je prvostepeni sud utvrdio da su neistiniti, odnosno da nisu dokazani. Zbog toga je prvostepeni sud zaključio da određeni dijelovi spornog teksta predstavljaju klevetu kojom je nanesena šteta prvotužiočevom ugledu, zbog čega postoji i osnov za njegovo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je navode u spornom tekstu da je tužiočev rođak «siva eminencija» u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske FBiH, da je tužilac «preko svojih veza instaliranih u SFOR-u nedavno poslao svoj prijedlog imena četvorice hrvatskih generala koji bi trebali ući u sastav budućih oružanih snaga BiH, među kojima je i njegovo ime», te da je tužilac dobio čin generala «a da front nije vidio, naglo se razbolio i napustio enklavu», prvostepeni sud okvalificirao kao vrijednosne sudove, a ne kao činjenične navode. Ustavni sud smatra, međutim, da su i ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio tužiočeve navode da se radi o neistinama, niti se branio «iskrenom namjerom» kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. Apelant je tokom postupka ustrajavao samo na tome da je «nejasno na koji način tužilac dokazuje da je objavljivanjem ovog članka pretrpio veliki stid i nelagodu», a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva.

29. Ustavni sud, također, zapaža da je tužilac nakon objavljivanja spornog teksta reagirao i tražio objavljivanje ispravke, nakon čega je podnio tužbu, pa su neprihvatljivi apelantovi navodi da tužilac nije ovu svoju obavezu ispunio. Na ovo jasno ukazuje i činjenica koju su sudovi utvrdili, a to je da je apelantovo reagiranje objavljeno u «Slobodnoj Dalmaciji» od 22. aprila 2005. godine. Na ovaj način je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunjen uvjet iz člana 8. Zakona o zaštiti od klevete.

30. Ustavni sud smatra da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant iznio neistinite činjenice o tužiocu, tj. da je oklevetao tužioca, te da su opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Osim toga, u konkretnom slučaju opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili postojanje «hitne društvene potrebe» uspostavljanja ravnoteže između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti.

31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. «Čast» se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o «ugledu» se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. «spoljašnjoj časti» koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite.

32. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužioca čime je svakako povrijedio tužiočeva nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za tužioca nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati, kako apelant navodi, da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.

33. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem «sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade» uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer «ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (vidi već citiranu Odluku AP 1203/05).

34. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

35. Apelant je objavio neistine o tužiocu, a da prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javno lice, a naročito na njegov ugled, zbog čega je utjecao i na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Kantonalni sud je saslušao tužioca kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica u spornom članku, zato što je tužilac «bio lični primjer za svoje radnike i da su se oni vjerovatno pitali kakav je on čovjek i kakav je zapovjednik», kao i da su čak i tužiočevog sina pitali u školi «je li to njegov tata izdajnik svog naroda». Sud je nadalje obrazložio da su neistinite informacije u tekstu imale za cilj prikazati tužioca «kao lice koje provodi samovolju i koje nije moralno, a što svakako škodi tužiočevom ugledu», te stvoriti sliku o tužiocu kao o licu koje je spremno nezakonitim radnjama ostvariti svoje ciljeve. Naročito se to odnosi na dio teksta u kojem se navodi da tužilac «konstantno radi na kriminalizaciji vojnih kadrova», jer se tužilac javno karakterizira kao kriminalac. Imajući sve ovo u vidu, Kantonalni sud je zaključio da bi 3.000 KM novčane naknade za pretrpljenu štetu bila pravična satisfakcija, uz istovremeno utvrđivanje apelantove obaveze da objavi uvod i dispozitiv pravosnažne presude. Pri tome je sud obrazložio da prioritet treba dati objavljivanju ispravke umjesto dosuđivanju visokih novčanih naknada, pa je odbijen ostatak tužiočevog tužbenog zahtjeva.

36. Vrhovni sud je, također, ocijenio da je apelant namjerno u javnost plasirao neistinite činjenice dajući im senzacionalistički karakter, što naročito proizlazi iz naslova i podnaslova spornog teksta, koje je Kantonalni sud prihvatio kao klevetu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se apelant nije pridržavao općeprihvaćenih profesionalnih standarda, zbog čega je tužiočev zahtjev u pogledu visine štete djelimično osnovan, kako je utvrdio i prvostepeni sud.

37. Dakle, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste opravdan cilj novinara i medija u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni za potvrđivanje činjenica koje su iznesene, niti za naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu da je samo objavljeno tužiočevo reagiranje, a ne i izvinjenje zbog neprovjerenih i neistinitih navoda u spornom tekstu ili naknadna ispravka.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede tužiočevog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom tužiočevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kad je odlukama sudova u građanskoj parnici naloženo apelantu da plati naknadu nematerijalne štete nanesene tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj «zaštitu prava drugih» i bilo je «neophodna mjera u demokratskom društvu».

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1288/06 («Slobodna Dalmacija» d.d. Split) | Sudska praksa | Aktio