Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2064/07 (D. A.)
Odluka donesena 18. 10. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2064/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 10. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2064/07, rješavajući zahtjev Drage Aleksića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Drage Aleksića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 10. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-07-000 380 od 22. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru, prekršajno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 078-0-Pr-
06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine. Apelant je, naknadno, dopunom apelacije od 20. avgusta 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom »B» kategorije do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 078-0-Pr-06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine, apelant je proglašen krivim što je dana 30. decembra 2006. godine u 18,00 časova, na magistralnom putu u mjestu Prnjavor, opština Prnjavor zatečen da upravlja TMV marke «Fiat» reg.broja 009-A-634 pod dejstvom alkohola, pa je nakon izvršenog alkotestiranje utvrđeno da isti ima 0,77 promila alkohola u organizmu, čime je počinio prekršaj iz člana 164. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 80 KM. Apelantu je na osnovu člana 226. stav 2. ZOOBS izrečena i obavezna zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca. Apelant je obavezan da na ime troškova prekršajnog postupka plati iznos od 30 KM.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu zbog odluke o zaštitnoj mjeri, smatrajući da je sud trebao da primjeni blaži propis, obzirom da je ZOOBS, nakon učinjenog prekršaja, izmijenjen. Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Pžp-07-000 380 od 22. maja 2007. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da ne postoji bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, niti je povrijeđen materijalni propis o prekršajima. U pogledu žalbenih navoda apelanta vezano za izrečenu zaštitnu mjeru i primjenu blažeg propisa, Okružni sud ističe da je prekršaj počinjen 30. decembra 2005. godine, u vrijeme kada se primjenjivao ZOOBS po kojem je apelant oglašen krivim, a da je greškom u pisanju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i prvostepenom rješenju kao dan izvršenja prekršaja označen 30. decembar 2006. godine. Dalje se navodi da je prvostepeni sud pravilno primjenio zakon koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, te da se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja apelanta da Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/06, u daljnjem tekstu: novi ZOOBS) za koncentraciju alkohola od 0,77 promila ne propisuje izricanje zaštitne mjere, već samo izricanje novčane kazne. Okružni sud navodi da je članom 174. stav 2. navedenog zakona propisano da vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu ako je pod dejstvom alkohola u količini većoj od 0,3 g/kg, dok je u članu 235. stav 2. istog zakona za počinjeni prekršaj propisano obavezno izricanje zaštitne mjere upravljanja motornim vozilima u trajanju od jednog do četiri mjeseca. S obzirom da je po navedenoj zakonskoj odredbi uz novčanu kaznu propisano obavezno izricanje navedene zaštitne mjere i određivanje dva kaznena boda, Okružni sud zaključuje da novi ZOOBS nije povoljniji za apelanta. Okružni sud na kraju dodaje kako je apelantu izrečena zaštitna mjera upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca, a koja mjera se može u istom trajanju izreći i po novom ZOOBS, koji propisuje i obavezno određivanje kaznenih bodova, pa tako svobuhvatnim posmatranjem zakonskih odredbi ZOOBS, koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja i novog ZOOBS koji je donesen nakon počinjenog prekršaja, dolazi se do zaključka da je za apelanta povoljniji zakon koji je primjenio prvostepeni sud.
4. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što prvostepeni sud nije primjenio zakon koji je blaži za učinioca a kako je propisano članom 9. Zakona o dopunama Zakona o prekršajima. Apelant dalje navodi da je nakon počinjenog prekršaja izmjenjen ZOOBS i donijet novi ZOOBS koji se primjenjuje od 1. augusta 2006. godine, dakle prije donošenja prvostepenog rješenja, pa obzirom da je novim ZOOBS u članu 236. stav 1 tačka 27. za upravljanje motornim vozilom pod dejstvom alkohola u količini od 0,77 promila predviđena samo novčana kazna, bez zaštitne mjere upravljanja motornim vozilom, to je po mišljenju apelanta sud trebao primjeniti blaži propis. Apelant se poziva i na povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966 godine. Apelant je tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere odlaganja izvršenja pravosnažnog rješenja Osnovnog suda, do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji, ne obrazlažući detaljnije razloge za donošenje privremene mjere.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04 od 23. jula 2004. godine). U konkretnom slučaju, apelant u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelant navodi da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer on smatra da su osporena rješenja nezakonita jer nije primjenjen blaži zakon za učunjeni prekršaj što će biti predmetom odlučivanja o apelaciji. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo, zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Jedino što se iz apelacije može zaključiti je da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović