Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2507/07 (E. K.)

Odluka donesena 18. 10. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2507/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 10. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 18. oktobra 2007. godine, u predmetu broj AP-2507/07, rješavajući zahtjev Edvina Karača, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Edvina Karača za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Edvin Karač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Ljubić advokat iz Tuzle, podnio je, 8. septembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kžk-07-000010 od 30. augusta 2007. godine. Apelant je takođe, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Odlučujući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), broj KT-1966/05 od 3. januara 2006. godine, Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj 033-0-K-06-000089 od 19. decembra 2006. godine, apelanta proglasio krivim što je 27. septembra 2005. godine, oko 19,10 sati u Kladnju, ul. Patriotske lige u zgradi hotela «Bosna», vlasništvo Čamdžić Kemala, nakon verbalnog konflikta sa Avdibašić Atifom, zadao mu udarac staklenom čašom koju je držao u ruci u predjelu lica, nanjevši mu tešku tjelesnu povredu lijeve strane lica u vidu rane-razderine kože, potkožnih mekih tkiva sa oštećenjem lične arterije, vene i živca, dakle drugog teško ozljedio čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog Zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istom presudom, apelant je na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 160.00 KM u roku od 15 dana.

3. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca Kantonalni sud je rješenjem, broj 003-0-Kž-

07-000131 od 25. maja 2007. godine, žalbu djelimično uvažio, presudu Općinskog suda, broj 033-0-

K-06-000089 od 19. decembra 2006. godine, ukinuo i odredio pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da su se stekli uslovi iz člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, da se prvostepena presuda ukine, budući da žalba osnovano ukazuje da činjenični opis u izreci presude kojom se apelant oglašava krivim, mora između ostalog sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos učinitelja prema djelu. Kada je u pitanju krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim, navodi dalje sud, činjenični opis djela koji se može učiniti samo sa umišljajem, mora sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je učinitelj bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica-teška tjelesna povreda oštećenog, te da je on tu posljedicu htio ili pristao na nju. Kako izreka prvostepene presude, zaključuje sud, ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos učinitelja prema djelu, to je izreka nerazumljiva, jer ne sadrži sve što je potrebno da se djelo apelanta odredi, pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

5. Nakon održanog pretresa u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, vijeće apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda je presudom, broj 003-0-Kžk-07-000010 od 30. augusta 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je 27. septembra 2005. godine oko 19,10 sati u Kladnju, ul. Patriotske lige, u zgradi hotela «Bosna», vlasništvo Kemala Čamdžića, nakon verbalnog konflikta sa Avdibegović Atifom, svjestan da ga može tjelesno ozlijediti, na koju posljedicu je pristao, zadao mu udarac staklenom čašom koju je držao u ruci u predio lica, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu lijeve strane lica u vidu rane-razderine kože i potkožnih mekih tkiva sa oštećenjem lične arterije, vene i živca, čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz obavezu da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 130.00 KM i troškova paušala sudu u iznosu od 80,00 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je teza odbrane da je apelant djelo počinio u nužnoj odbrani neosnovana, jer činjenica da je apelant bez ikakvog razloga oštećenom uputio riječi psovke i započeo verbalni sukob, mora se tumačiti da je apelant htio fizički sukob i da se zbog toga ne može pozivati na nužnu odbranu. Dalje, sud navodi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, utvrđeno da je apelant oštećenom povredu nanio udarcem staklenom čašom, i to najmanje jednokratnim djelovanjem zamahnute staklene čaše, a intezitet udarca je bio znatnog inteziteta. Imajući u vidu da je apelant s obzirom na primjenjenu snagu udarca kojeg je zadao oštećenom u dio tjela u kojem se nalaze vitalni organi, bio svjestan da ga na taj način može teško tjelesno ozlijediti i ispoljio pristanak na nastupanje takve posljedice, ovaj sud zaključuje da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZ FBiH.

6. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant se poziva na načelo iz člana 322. ZKP FBiH zabrane reformatio in peius (zabrana preinačenja na teže) prema kojem ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmjeniti na njegovu štetu. Apelant smatra da izmjenjena optužnica na glavnom pretresu od 14. decembra 2006. godine, kao i prvostepena presuda nisu sadržavale sve činjenice i okolnosti koje su po zakonu relevantne da bi se ustanovila odluka o njegovoj krivnji. Apelant smatra da je prihvatanjem izmjenjene optužnice, izrekom osporene presude sud bitno i na njegovu štetu izmjenio prvostepenu presudu, a ta presuda je donesena u povodu žalbe koja je izjavljena u njegovu korist, i koja ga ne može dovesti u «teži i činjenični položaj» nego što je bio u prvostepenoj presudi. Apelant ističe da je pred apelacionim vijećem Kantonalnog suda, na pretresu od 30. augusta 2007. godine, koji je vođen u vezi njegove žalbe, narušen princip jednakosti stranaka, jer je tužitelju osigurana nezakonita »privilegija», te predlaže da Ustavi sud ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak Kantonalnom sudu.

8. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgodu izvršenja pravosnažne presude, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Kao razlog iz kog traži donošenje privremene mjere apelant navodi da je uposlenik kod Amox-Treyd d.o.o. Kalesija, te da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora ostao bez posla, kao i mogućnosti ostvarivanja prihoda za život i okončanja studija na Saobraćajnom fakultetu.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno pravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

13. Apelant u veoma opširnoj i detaljno argumentiranoj apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuju svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora, koja bi značila i prestanak radnog odnosa, njegova egzistencija bila dovedena u pitanje, kao i da ne bi imao mogućnost okončanje studija na Saobraćajnom fakultetute, te da ove činjenice predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji, u suštini, predstavljaju zakonske posljedice donošenja osuđujuće krivične presude ili se odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava i posljedicama krivične osude, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Ujedno, činjenica da će apelant nakon odsluženja izrečene kazne zatvora moći nastaviti sa studiranjem na fakultetu, time izazvanoj eventualnoj šteti oduzima karakter nenadoknadivosti. Nadalje, iz apelacije proizilazi da apelant nije podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora nadležnom sudu, iako to pravo može ostvarivati i u postupku pred redovnim sudom koji je nadležan za izvršenje kazne zatvora. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2507/07 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio